Gle, kamen. Samo kamen. On šuti, a govori. Crveni krovovi stenju pod suncem koje prži do kosti, kao da mole za kišu koja nikad neće doći. Zidovi, grubi, ogoljeni, grizu svjetlost, probadaju oči onome tko se usudi gledati. Kuće Prskala na Paoči, kažete? Ne, to nije prizor, to je grijeh vremena, smrznut u trenutku, gdje život i smrt dijele cigaretu u sjeni bršljana.
Kamenje što vrišti tišinom
Te kuće, te kosti zemlje, bile su svjedoci krvi, znoja i molitvi. Svaki kamen u zidu ima priču, svaka pukotina je rana koja ne zacjeljuje. Što ti priča bršljan, što ti šapuće loza? Priča o ljudima koji su ovdje hodali, voleći i mrzeći, slaveći život u tišini koja je samo njihova.
Svaka zraka sunca pada poput udarca biča, svaka sjena je usklik borbe za opstanak. Te kuće nisu dom, nego svetište, mauzolej sjećanja. Gledaj ih i osjeti težinu prošlosti na ramenima, osjeti jezik zemlje koja šuti, a ipak govori.
Crveni krovovi kao otvorene rane
Crvena. Boja strasti, boja krvi, boja sunca na odlasku. Krovovi vrište u svojoj nemoći, pružajući se prema nebu koje ih nikad neće zagrliti. Kamenje ih drži, kao da pokušava sačuvati tajne generacija koje su prošle. Ali sve nestaje, sve se vraća prahu, pa tako i ove kuće. Samo se nada ne predaje, skriva se u pukotinama, tražeći prolaz kroz vrijeme.
Mostar, Paoča, Hercegovina: elegija oduprijeti se
Hercegovina, zemlja kamenja i ljudi tvrdih kao stijena. Ovdje se ne živi, ovdje se preživljava. Ali ova slika, ovo remek-djelo boli, nije samo hommage prošlosti – ona je prkos. Kuće Prskala ne padaju, unatoč vremenu koje ih nagriza. Unatoč ljudima koji odlaze. To su spomenici vremena koje nije bilo nježno, ali je bilo stvarno.
Balada za kamen i sunce
Ova slika Marina Topića nije umjetnost za gledanje. To je prizor za osjetiti, za udahnuti, za pustiti da te razbije. To je poezija bez riječi, elegija za Hercegovinu koja nikada nije znala biti ništa drugo osim onoga što jest: tvrda, nepopustljiva, prekrasna u svojoj grubosti.
Sandra Brajković l poskok.info
Dakle, kamen. Što uopće reći o kamenu, osim da je tvrd, hladan i da, kad padne na nogu, boli kao hercegovačka škrta zemlja. Ali kamen kod Marina Topića nije samo kamen. To je hercegovački DNK, otpor prema svemu – vremenu, gravitaciji, povijesti, sudbini, a ponekad i zdravom razumu.
Gledaš ovu sliku i pomisliš: tko bi uopće gradio kuće u ovakvom kamenjaru? Pa Hrvati, naravno, tko drugi. Ljudi koji su odlučili živjeti ondje gdje nikada ne bi trebali živjeti. Jer, zašto tražiti plodnu zemlju, vodu ili ravnice, kad možeš sagraditi kuću na stijeni i čekati kišu tri mjeseca. Ove kuće, ovi crveni krovovi i ograde obavijene vinovom lozom, nisu obične građevine – to su hercegovački spomenici tvrdoglavosti i inatu. Kad padne kiša, kad sunce peče ili bura puše, svejedno – one stoje. Jer ne znaju kako drugačije.
Bršljan i vinova loza, kažeš? Ma ne, to su hercegovačke bodljikave žice. Oni nježno prekrivaju zidove i dvorišta, kao da žele reći: “Ne prilazi. Ovo je naše.” I stvarno, ovo je njihovo – to je mjesto gdje su generacije rođene, odrasle, umirale i ostavile svoje tragove. Ove kuće, ovaj kamen, govore više o Hercegovini nego bilo koja povijesna knjiga. Govore o ljudima koji su se borili protiv svih – i vremena, i politike, i zemljine teže.
A ti krovovi? Crveni, kao srce Hercegovine. Crveni, jer je svaka cigla na njima stavljena rukom koja je krvarila. Crveni, jer je svaki od njih simbol opstanka. Marin Topić nije naslikao samo kuće – naslikao je cijeli hercegovački mentalitet. Naslikao je ljude koji su živjeli u kućama bez vode i struje, ali su znali da, kad padneš, ustaneš. I tako svaki put.
Ova slika nije samo umjetnost. Ovo je spomenik jednoj Hercegovini koja ne umire. “Kuće Prskala na Paoči” govore o tome kako opstati i kako, unatoč svemu, ostati uspravan. Gledaš je i shvatiš: Hercegovina nije zemlja, Hercegovina je stanje uma. I taj um je tvrd kao kamen, crven kao krov, i uporan kao bršljan.
Igor Koren mag.art l poskok.info
wpDiscuz
