Published On: Uto, tra 15th, 2014

Krvi do koljena

U mom dosadnom životu, nedavno su se dogodile dvije stvari. Jedna od njih je da sam dao krv. U Južnom logoru, u bolnici. Zapravo, dao sam krv i 40-ak dana prije toga, ali neka to ostane naša mala tajna. Krv se obnavlja brzo, za nekoliko dana, pa se može, iako kažu da ne valja to tako. Teta mi, nakon što sam ispunio formular, onaj gdje pitaju jeste li homoseksualac, seksualni manijak i tako to, kaže, kad me vidjela, da mora da imam visok tlak jerbo sam debeo čovjek, pa vjerojatno neću moći dati krv. Rekla je to ljepše, ali je to značilo to. Izmjerila mi tlak, kad ono 120 sa 70. Prenizak! Ti jarca… Pita teta jesam li jeo. Ja slažem da jesam, pa se ugrizem za jezik. Post je, ne valja lagati. Teta mi uvali u ruke neki keks i sok, da pojedem i prošetam. Keks je bio nimalo posan, ali sam ga pojeo, jer onaj kome sam trebao dati krv za operaciju nije mogao čekati. Onda to pojedem i opet sjednem da mi teta izmjeri tlak. Opet nije bilo dobro. Teta mi kaže da malo prošetam, da mi uđe u krv to što sam pojeo. Ja iziđem, duboko udahnem i uradim nekoliko čučnjeva. Onda, za svaki slučaj, uradim i nešto sklekova. Ljudi u hodniku me gledaju kao kakvu seosku budalu, a ja im između dva skleka objašnjavam da nisam onaj s TV-a nego neki sličan onome debelom i ćelavom na ekranu. Onda odem, operem ruke i opet kod tete, na stolicu. Pregleda mi i pluća, pošto mi je tlak sad bio dobar za dati krv. 130 sa 80. Ostalo je bilo ok, srce, pluća i ona kap krvi iz prsta. Vrećica s mojom krvlju se polako njihala i debljala, a ja sam se pitao zašto je moja krv tako tamna i zašto krvni tlak mora biti dobar prije davanja krvi a ne pitaju kako je čovjeku nakon davanja krvi. Izvadiše mi iglu, uzeše vrećicu… malo, ni pola litra, tako procijenih. Ne dadoše mi ustati odmah. Ja im kažem da sam znao iz nosa i iz posjekotina iskrvariti puno više, ali džaba mi. Još su mi uzeli deset minuta. Krv se nadoknadi, ali vrijeme se ne može vratiti. Ne imadoh volje objašnjavati im pa odležah to malo.________________________piše: Veselin Gatalo

Drugi bitan događaj iz mog dosadnog sredovječnog bitisanja je bio odlazak u kino. Moj prijatelj Igor zna kako se šalje neka poruka pa dobiješ karte za kino upola jeftinije. Dođe te odlazak u kino koliko i par piva u kafiću. Sačekam ja Igora pred Mepasom i odem gledati nastavak filma „300“. Nisam očekivao da će se zvati 400 ili 350, ali film „300“ mi se svidio. Elektronička animacija i dosta dobra gluma, ali priča dobra, svevremenska, o žrtvovanju za druge, o tome kako je 300 hrabrih dalo svom narodu mit od kojega će nacija imati toliko benefita da će im ponos ostati zauvijek u njihovoj i Leonidinoj Grčkoj. Ni EU im ne može oduzeti priču u kojoj je 300 hrabrih čitav mjesec odolijevalo najjačoj vojsci na svijetu. Elem, ja jedva čekah da vidim film. I to u 3D! Ono sve s cvikerima i efektima od zvukova ispod i oko sjedala. Odmah po početku uvidjeh da glumac ima odvratan engleski naglasak, od onih nimalo otmjenih, uličnih. Onda vidjeh da je dobro uhranjen, ali ipak nedovoljno razvijen za ratnika u glavnoj ulozi. Nije ni to loše pomislih, realnost neće ništa izgubiti, dok ne vidjeh da siječe okolo mačem, ruke, noge, glave… Krv je prskala ekran svakih nekoliko minuta. Konj je pod „junakom“ skakao po utapajućim brodovima i plutajućim daskama. Osjetih se uvrijeđeno, jer količina krvi koja je prskala na sve strane, po ekranu i statistima, bila je daleko iznad kapaciteta ljudskog organizma. Hektolitri su izlazili iz aorti i vena, vodoskoci krvi… Ono malo što sam dao, učini se tako bijednim da se osjetih kao najveći krvni škrtac na svijetu. Pošto je film bio bezvezan, obratih pozornost na trodimenzionalnost. Prijevara! Radi se o plohama likova jednih iza drugih. Znam, držao sam u ruci 3D sliku animacije konja. Kad bih iskosio sliku u kristalnoj plohi, mogao sam konju vidjeti prsa, poleđinu grive i pozadinu. Isto i s druge strane slike, samo naopako, vjerojatno druga slika sklopljena s prvom. Savršenstvo jedno i prava trodimenzionalnost, za razliku od ovih filmova. Ovo su bile plohe, iste i kad ih se gleda s raznih strana. Onda skidoh one cvikere i pogledah oko sebe. Vidjeh lica, mlada i stara, dječja i odrasla, ravnodušna na krvoliptanje ispred ekrana. Tek na izlasku se zabrinuh. Pomislih na razočarenje američkog srednjoškolca koji s nožem u ruci uđe u razred i počinje ubadati i sjeći svoje školske drugove i drugarice. U stvarnosti, mladi tinejdžer, unatoč ogromnom trudu, na svom ubilačkom pohodu neće imati količinu krvi proporcionalnu njegovim očekivanjima. Razočaran, shvatit će da ništa nije kao na filmu…

pogled.ba