Donedavni hrvatski policajac, 26-godišnji Zoran Vranešević, uhićen je 23. kolovoza 1991. na blokadnom punktu u Odri Sisačkoj. Vranešević je potpisao izjavu lojalnosti Republici Hrvatskoj, no u srpnju je dao otkaz i otišao u Beograd.
Nakon što je u napadu hrvatskih snaga na banijska srpska sela poginuo njegov otac Mladen, Vranešević se vratio da ga sahrani.
Prema sudskom iskazu njegove strine, za pomoć se obratio doskorašnjim kolegama. Pronađen je 27. kolovoza pored sisačkog Starog grada, usmrćen hicima u glavu i grudni koš.
Još jedan hrvatski policajac srpske nacionalnosti i potpisnik izjave lojalnosti, Branko Oljača, uhićen je u Sisku 24. kolovoza, navodno zbog dojave da je nosio kapu s petokrakom.
Njegovo tijelo pronađeno je 27. kolovoza 1991. na obali Save kod sela Lukavac, a kao uzrok smrti navedene su prostrijelne rane prsnog koša i gnječenje glave. Istog 24. kolovoza, nakon svađe u ugostiteljskom objektu “Gaj”, Željko Vila je nožem ubio Zdravka Slivara.
Vila je likvidiran iste noći, kao i njegovi roditelji Evica i Marko, brat Dušan i polubrat Mlađo, odvedeni iz obiteljske kuće i Mlađinog stana. Svi su ubijeni vatrenim oružjem, osim Željka koji je zatučen – obdukcijski zapisnik navodi “uništenje glave i ubodno razne rane po vratu i grudnom košu” – te bačeni u Savu.
Iz obiteljske kuće na Zelenom brijegu 25. kolovoza prisilno su odvedeni Nikola Trivkanović i njegovi sinovi Zoran i Berislav: osam naoružanih ljudi u maskirnim uniformama došlo je po njih zloglasnim bijelim kombijem, kojeg spominje više svjedoka. Izrešetano Nikolino tijelo pronađeno je 28. kolovoza na obali kod Gušće. Prema obdukcijskom nalazu prije smrti je izvrgnut mučenju – lice je “upadljivo deformirano, a radi se o brojnim prijelomima svih kostiju lica i nosa”. Tijela Zorana i Berislava do danas nisu pronađena.
Iluzorno je smatrati da su za događanja u Sisku znali samo izvršitelji i neposredni nadređeni. Najblaže što se može reći je da državi ta smaknuća nisu smetala – govori istraživač Tihomir Ponoš
Navedeni slučajevi nisu ni deseti dio likvidacija izvršenih u Sisku tijekom ljeta i jeseni 1991. godine, kada je u tom gradu ubijeno više od stotinu srpskih civila.
Njihove sudbine i okolnosti smaknuća temeljito je istražio novinar i povjesničar Tihomir Ponoš iz zagrebačkog Arhiva Srba u Hrvatskoj.
Rezultat osmomjesečnog truda je znanstveni rad “Sisak 1990.-1991.: ratni zločini nad Srbima”, potkrijepljenim detaljnim izvorima i više od šezdeset stranica dug, objavljen u novom broju časopisa “Tragovi”. Ponoš ističe da je, koliko je njemu poznato, riječ o najsustavnijem istraživanju sisačkih likvidacija do sada.
Većina ubojstava povezana je sa Specijalnom jedinicom policije Vukovi i s takozvanom Handžar-divizijom. Prva se postrojba do ljeta 1991. zvala Jedinica za posebne namjene Zagreb. Ime Vukovi dobila je po zapovjedniku Branku Vuku, koji je u okršaju sa srpskim pobunjenicima poginuo 27. srpnja u Strugi Banskoj nedaleko od Dvora.
Komandu sve do pogibije u kolovozu 1992. preuzima prijeratni inspektor SUP-a Jadranko Garbin.
Handžar-divizija bila je dragovoljačka pričuvna policijska postrojba, formalno u sklopu Policijske uprave Sisak. Neformalno pod upravom SDA Hrvatske, koju je nadzirala SDA BIH.
U jednom trenutku brojala je 80-ak pripadnika, a okupljala je kako se tada tvrdilo “uglavnom muslimane iz Labina”. Međutim muslimani iz Labina to negiraju. Najvećim dijelom postrojba je popunjavana borcima koji su pristizali s Kosova i Bosne na RH teritorij. To naravno nije bio UZP.
Zapovjednik Ekrem Mandal bio je podređen Garbinu. Uz likvidacije se veže i policijsku postrojbu iz Odre kojom je zapovijedao Mato Brajković, brat tadašnjeg predsjednika sisačkog HDZ-a Josipa Brajkovića.
Zapovjednik svih policijskih snaga na širem području Siska i Banije od 18. srpnja do 1. listopada 1991. bio je Vladimir Milanković, ujedno zamjenik načelnika Policijske uprave Sisak. Načelnik je bio Đuro Brodarac, doskorašnji rigidni komunist i rezervni oficir JNA, u jednom periodu i zastupnik u Saboru SR Hrvatske.
Bivši članovi postrojbe su na suđenju Milankoviću i pripadniku Vukova Dragi Bošnjaku, optuženima 2011. za ubojstva 25 srpskih civila, ovlasti zapovijedanja pripisivali Brodarcu te tvrdili da se nijedna odluka nije mogla donijeti bez znanja Garbina, Milankovića i Brodarca. Drugi svjedoci na suđenju su, međutim, te ovlasti pripisivali predsjedniku Kriznog štaba za Baniju, Posavinu i Moslavinu. Na tu je dužnost 1. kolovoza 1991. Franjo Tuđman imenovao saborskog zastupnika i prvog glavnog tajnika HDZ-a Ivana Bobetka, sina generala Janka Bobetka. Ponoš stoga piše o “dvostrukoj zapovjednoj liniji” kad su Vukovi i Garbin u pitanju; jedna je vodila prema Brodarcu, druga prema Bobetku.
Rad detaljno rekonstruira društveno-političku klimu u Sisku i na Baniji. Radilo se o etnički izrazito miješanoj regiji: od 172.000 stanovnika, koliko je 1991. imala tadašnja Zajednica općina Sisak, približno 49 posto činili su Hrvati, a 41 posto Srbi. Od 84.000 stanovnika Općine Sisak, jedine s hrvatskom većinom, oko dvije trećine činili su Hrvati, dok je Srba bilo oko 23 posto. Osnivanjem lokalnih ogranaka HDZ-a i SDS-a započinje spirala međunacionalnog nepovjerenja, uzajamnog širenja straha i napetosti, katalizirana događajima na republičkoj i jugoslavenskoj razini. Na parlamentarnim i lokalnim izborima 1990. u Sisku pobjeđuje SKH-SDP, za koji je glasala i većina ovdašnjih Srba. No kao hrvatsko-srpska stranka SKH-SDP je smetao nacionalistima s obje strane te se uskoro raspada i gubi značaj. Dok HDZ radi na hrvatskoj suverenosti i ukidanju srpske konstitutivnosti, SDS vuče korake ka secesiji i oružanoj pobuni. U ljeto 1990. u srpskim se mjestima postavljaju oružane straže, a u rujnu u Dvoru i Petrinji izbijaju neredi povodom pokušaja Zagreba da oduzme oružje lokalnih rezervnih sastava policije – uzbunjeni Srbi provaljuju u postaje javne sigurnosti i kradu oružje. Na jesen SDS započinje odcjepljenje srpskih naselja i korake ka formiranju “srpske općine Sisak”, a Brodarac i HDZ dijele oružje sisačkim Hrvatima i pokreću smjene uglednih Srba. Industrijski grad s ekonomskim problemima, piše Ponoš, postaje užareni kotao etničkih odnosa “u kojem su pripadnici nacija gurani u kolektivitete bez obzira na vlastite političke stavove”.
“Većina mojih sugovornika aludira na bivši regionalni krizni štab, oca i sina Bobetka kao osobe pod čijim okriljem su se događaji odvijali”, pisao je u listopadu 1991. Stjepan Herceg Franji Tuđmanu
S obje strane počinju teroristički napadi, bacanje dinamita na kuće i pucnjave. U siječnju policajci u Glini dobivaju na potpis izjave lojalnosti, što gotovo svi Srbi odbijaju uraditi te bivaju otpušteni. Dok hrvatska strana svoje akcije vidi kao uspostavu legalne i demokratske vlasti, među Srbima se širi strah od povratka ustaša. Do proljeća 1991. nemali je dio srpskog stanovništva preplašen: “Nevažno je koliko je taj strah bio utemeljen, bitno je da je postojao”, dodaje autor. Kao odgovor na referendum o prisajedinjenju Krajine Srbiji, u Sisku je 4. svibnja organiziran hrvatski prosvjed “protiv četničkog i velikosrpskog terora”. U lipnju je u Glini tijekom pet noći minirano pet ugostiteljskih objekata u vlasništvu Hrvata, Srba i lokalnog Albanca. Nakon što 25. lipnja Sabor donosi odluku o osamostaljenju Hrvatske, glinski SDS organizira napad na tamošnju policijsku stanicu. Uz više ranjenih, gine policajac Tomislav Rom, i tako počinje rat na Baniji.
Dok kreću ratni zločini nad hrvatskim stanovništvom banijskih sela te u Sisak pristižu izbjeglice, u gradu započinje progon Srba. U pripremi su nezanemarivu ulogu odigrali mediji: Slobodni tjednik, najprodavaniji tjednik u Sisku, krajem lipnja objavljuje tekst pod naslovom “Vampiri KOS-a su spremni” s imenima i prezimenima sisačkih “neprijatelja Hrvatske”, od kojih je deset popraćeno adresama. S tog je popisa najmanje dvoje ljudi likvidirano. U organizaciji mržnje zdušno sudjeluje i lokalni tjednik Jedinstvo. Urednik Đuro Gajdek, inače ugledni društveno-politički radnik i dobitnik plakete SUBNOR-a, objavljuje članke koji utjecajne sisačke Srbe opisuju kao petokolonaške pljačkaše deviza te ih proglašavaju gorim od četničkih terorista. Drugi tekst kolektivnu krivnju za zločine pripisuje Srbima, koji Hrvatima “čupaju srce, jer im je to oduvijek i bila namjera”. Do sredine kolovoza evidentirano je najmanje 15 slučajeva podmetanja eksploziva pod srpske kuće i u lokale, a prema optužnici protiv Milankovića i Bošnjaka, gotovo se svakodnevno pucalo “po kućama, lokalima i osobnim vozilima u vlasništvu Srba”.
Srpska pravoslavna crkva eksplozivom je oštećena 16. srpnja. Krajem mjeseca tajnik sisačkog HDZ-a Dinko Pintarić izjavljuje, a Jedinstvo prenosi, da “najveći dio aktivnog muškog i jedan dio ženskog stanovništva srpske nacionalnosti u općini Sisak i ostalim kriznim područjima sudjeluje u terorističkim napadima na hrvatska sela”. Kreću masovna otpuštanja Srba iz Rafinerije i Željezare u skladu s novim propisom po kojem pet dana nedolaska na posao znače otkaz. Jedinstvo piše kako je “među onima koji su radno mjesto zamijenili Šamaricom”, brdom na Baniji i sinonimom četničkog logora, vrlo mnogo radnika Željezare. Dio se vjerojatno jest priključio odmetnicima, međutim brojni nisu mogli doći zbog prekida komunikacija, dio se odselio iz straha, a neki su ubijeni. Do početka 1992. od ukupno 12.000 radnika Željezare po tom je propisu otkaz dobilo njih 3200. Zapravo, za razliku od drugih mjesta, sisački su Srbi vrlo malo bili zainteresirani za SDS-ovu politiku, barem do početka rata.
– Čak se i unutar stranke sisačkom SDS-u prigovaralo da je premekan i neorganiziran. Nezainteresiranost se ogledala i prilikom referenduma iz kolovoza 1990. o autonomiji Srba. Policija je drugog dana glasovanja zaplijenila svega 85 ispunjenih listića, u usporedbi s više od deset tisuća sisačkih Srba. Po strukturi ubijenih vidimo da su to uglavnom bili obični ljudi – ističe Ponoš u razgovoru za Novosti.
Ubijati se počelo s dolaskom kolovoza. Među prvima je likvidiran inženjer Rafinerije Đorđe Letić. Potom su 4. kolovoza Brajkovićevi policajci odveli Vladu Božića, vozača Slavijatransa, u društveni dom u Odri, gdje je nasmrt pretučen. Uhapšeni Srbi odvođeni su u prostorije Omladinske radne akcije i Jodno lječilište, ustanove koje su postale mučilišta i gubilišta. Pripadnik Vukova Zlatko Dizdarević je 1999. u tjedniku Nacional ustvrdio da je radio na prijavnici u Jodnom i da je za to vrijeme likvidirano oko 80 ljudi, a “dovodili su ih na osnovu spiskova Brajkovića iz HDZ-a (predsjednika stranačkog općinskog odbora, op. a.)”. “Vukovi su bili jedinica za likvidaciju. Imali smo crne uniforme. Sve papire o prijemu drugog bi dana morao predati Brodarcu u Policijsku upravu. Sve je išlo preko njih i ništa se nije događalo bez znanja Policijske uprave. Dakle, za sve zločine direktno su krivi Ðuro Brodarac i Josip Brajković. Svi ubijeni ljudi u Jodnom lječilištu vodili su se kao nestali”, ispričao je Dizdarević.
Na spomenutom suđenju je drugi pripadnik Vukova, Adam Gavranović, ustvrdio da su pričuvne policijske postrojbe uglavnom činili članovi HDZ-a, dok su Vukovi uglavnom bili sastavljeni od robijaša. Da znatan dio Vukova ima kriminalnu prošlost, potvrdio je i Vladimir Faber, zapovjednik specijalne jedinice policije Alfa, a poseban položaj Vukova unutar MUP-a usporedio je s Merčepovom skupinom.
Početkom rujna stanje u Sisku se pogoršava. Pobunjeni Srbi i JNA sada granatiraju sam grad, a posebno industrijsku zonu. Istovremeno se nastavljaju ubojstva sisačkih Srba, koje od likvidacija, piše Ponoš, ne štite ni “stručnost, ni visok položaj, ni potpisana izjava lojalnosti”. Šefa Odjela kontrole u Rafineriji Petra Pajagića 21. rujna otele su uniformirane osobe. Njegovo tijelo do danas nije pronađeno. Ratni šef proizvodnje u Rafineriji Damjan Žilić – oženjen Hrvaticom Stanislavom Gregurinčić Žilić, do srpnja 1991. predsjednicom Skupštine općine Petrinja – iz restorana “Alkar” u Novom Zagrebu odveden je na Jakuševac, zatučen šipkom i bačen u Savu. Četvorica osumnjičenih radnika Rafinerije, inače pripadnika HV-a, nakon početka suđenja oslobođeni su primjenom Zakona o oprostu. Iz Zagreba je, i to sa psihijatrijskog odjela bolnice Rebro, odveden i radnik Željezare Miloš Čalić. Ubijen je vatrenim oružjem. Za ubojstvo je 2010. u rijetkom pravosudnom epilogu sisačkih likvidacija na devet godina zatvora osuđen Ivan Mirić, zapovjednik policijske postrojbe iz Novog Sela. Milan Cvetojević uhapšen je 19. rujna zajedno s Radom Crevarom. Mučeni su u Jodnom i odvedeni na savski nasip. Cvetojević je ustrijeljen, dok se Crevar spasio skočivši u Savu. Moguće najpoznatiji slučaj je onaj 19-godišnje Ljubice Solar, ubijene 17. rujna u stanu svog momka Duška Malovića mecima kroz prozor. Cilj napada vjerojatno je bio Malović, do travnja pripadnik JNA. Pojedini policajci smatrali su da surađuje s KOS-om.
Neke procjene navode da je u ljeto i jesen 1991. trećina sisačkih Srba napustila svoj grad. Sam Brodarac je 1995. rekao da je još prije rata otišlo sedam tisuća Srba, “a MUP se očistio od četničkih elemenata”. U stvarnosti, velik broj Srba izbjegao je pred šikaniranjem i u strahu za život. Neki su organizirano pohvatani i prisilno razmijenjeni za zarobljene pripadnike hrvatskih snaga. Istu je praksu nad Hrvatima provodila i srpska strana.
“Nedjelo se nikome ne oprašta, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Srbi u Sisku niti imaju niti trebaju posebnu zaštitu. Imaju zaštitu hrvatske policije kao i svi drugi građani”, rekao je Brodarac u intervjuu Jedinstvu 2. srpnja 1992. Nekoliko dana ranije u bolnicu je iz Policijske stanice dovezen mrtav 62-godišnji Miloš Brkić. Obdukcija je utvrdila da je umro nasilnom smrću od zgnječenja grudnog koša, amputirani su mu zadnji članci prva tri prsta lijeve ruke, a zabilježen je i trostruki serijski prijelom svih lijevih rebara.
Koji su bili motivi ubojstava sisačkih Srba? Pripadnik Handžar-divizije Muhamed Kličić ispričao je 2010. Jutarnjem listu da su “Siščani” određivali koga će se privesti, a “važno je bilo da je Srbin i da ima novca”. Međutim, brojni likvidirani nisu bili imućni – evidentno je bilo dovoljno to što su Srbi. “Odvođenja, hvatanja, mučenja i smaknuća Srba u Sisku posljedica su ekstremne situacije kakvu stvara rat”, piše Ponoš. Atmosfera je postala “veoma zatrovana, šovinistička na cijelom području Banije”. Međutim, istovremeno ta su ubojstva “u znatnoj mjeri provođena organizirano i planski”.
– Određene su grupe mogle nekažnjeno raditi što god su htjele, pa i ubijati zbog novca ili uslijed nacionalizma – kaže istraživač za Novosti.
O sisačkim je ubojstvima državni vrh bio obavješten. Savjetnik predsjednika Republike Stjepan Herceg dostavio je 2. listopada 1991. izvještaj Tuđmanu i tadašnjem šefu SZUP-a Josipu Manoliću. U njemu je upozorio da se događaju hapšenja “mirnih građana srpske nacionalnosti, koji se odvode i za koje nitko ne zna da li su živi ili mrtvi”. Herceg je u Sisku razgovarao s patologom, gardistima i članovima obitelji nestalih. Zaključio je da policija nije zainteresirana za istrage i predložio nastavak izvida kako bi se počinitelji pronašli i osudili, a ublažili revolt i strah obitelji ubijenih.
“Većina mojih sugovornika aludira na bivši regionalni krizni štab, oca i sina Bobetka kao osobe pod čijim okriljem su se događaji odvijali”, pisao je Herceg Tuđmanu. Također, tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Vjekoslav Vidović je 1995. tjedniku Feral Tribune ispričao da su ga o ubojstvima u Sisku informirali tamošnji suci. Vidović je, “tražeći da MUP nešto poduzme”, pisani izvještaj dostavio premijeru Franji Greguriću. Kao što je poznato, MUP nije poduzeo ama baš ništa.
– Iluzorno je smatrati da su za događanja u Sisku znali samo izvršitelji i neposredni nadređeni. I oni iznad znali su itekako dobro što se događa, a istovremeno se događaju ubojstva u Pakračkoj Poljani i Gospiću. Najblaže što se može reći je da državi ta smaknuća nisu smetala. Vjerojatno je dio ljudi iz državnog vrha to smatrao i poželjnim. Nije bilo realno pretpostaviti da do istrage dođe te 1991. Organizatori i počinitelji zločina bili su pojedini državni organi, a bojali su se i njihovi vlastiti kolege. No o stavu države govori to što zločini nisu istraženi i kažnjeni ni dugo potom. Nastup ratnog ministra unutarnjih poslova Ivana Vekića na suđenju odražava onodobnu atmosferu i politiku – ističe Ponoš.
Vekić je na pitanje da li je bio informiran da se u Sisku događa nešto nedozvoljeno, odgovorio da je u ratu “teško govoriti što je dozvoljeno, a što nedozvoljeno”. “Bilo je nekoliko prijava, no imali smo velikih problema s takozvanim civilima. Bilo je teško procijeniti je li civil civil ili je civil osoba s neprijateljskim namjerama”, dodao je. Vekić je rekao i da je “jedini zadatak u ratu ubiti neprijatelja”. Nakon tih riječi izljubio se s Milankovićem i Bošnjakom.
Ponoš navodi da u svom članku ne iznosi političke zaključke. Međutim, ubojstva od strane državnih organa nastavljena su i nakon što su Herceg i Vidović izvijestili državni vrh. Ivan Bobetko tada je bio na moćnoj funkciji unutar vladajuće stranke. Željko Krapljan, tada zapovjednik policije u Sunji i član HDZ-a od 1990., na suđenju je, štoviše, ustvrdio da su Vukove osnovali MUP i Krizni štab i da nad njima nitko nije imao ingerencije, nego da je Garbin preko zapovjednika Mladena Gložinića kontaktirao neposredno s Tuđmanom. Slično je tvrdio i Milanković, dodavši da su Vukovi u Sisak došli iz Zagreba. Brodarac je 12 godina, od 1993. do 2005., bio sisačko-moslavački župan. Prva sveobuhvatnija pravosudna akcija istraživanja započela je tek 2011., kada su uhapšeni Brodarac, Bošnjak i Milanković. Nakon što je Brodarac umro u pritvoru, a Bošnjak oslobođen, za čitav sisački “sistem ubojstava”, kako ga je nazvao državni odvjetnik Miroslav Kraljević – ubojstava djevojaka, umirovljenika, vozača autobusa – osuđen je samo Milanković i to na deset godina zatvora.
U svjetlu svih tih činjenica, s naše strane možemo zaključiti da je sisačka kampanja užasa, bezakonja, terora i ubijanja izgledno bila dio državne politike, a zataškavanje i šutnja o zločinima to je i danas. Ta je politika doprinijela tome da broj Srba u Sisku padne s više od deset tisuća 1991. na manje od četiri tisuće koliko ih je bilo 2001. godine. A to je izgledno bio i njen cilj.
Autor: Jerko Bakotin, tjednik Novosti
wpDiscuz
