Published On: Pon, pro 19th, 2016

Kraj stoljetnog prijateljstva

Atentatom na veleposplanika Andreja Karlova u Ankari je večeras završio još jedan ciklus višestoljetnog rusko – turskog bratstva i jedinstva.
Rusko- turski odnosi su cijelu svoju povijest ili u poluratnom ili u ratnom stanju i nema nikakvog izgleda da će to dva poludiktatora promijeniti radi svojih obiteljskih ili poslovnih interesa.
Naime, rusko – turski odnos treba samo tako promatrati, nikada kao međudržavni jer je riječ samo o obiteljsko – poslovnom odnosu dva oligarha, zainteresirana iz istih razloga za istu Siriju i okruženje.
Tu je sve jednostavno.

Goran Raguž l poskok.info
Turska, kojoj je presahnuo  izvor prihoda u mužnji Irana pod sankcijama i koji se mjeri desetinama milijardi USD, našla se na putu spašavanja sovjetsko-ruske poslovne investicije u obitelj Al Assad.
Ovisno o metodi računanja, ta brojka je u jesen 2015.g. iznosila između 1-1.2 trilijuna USD, a nagli pad cijene energenata u svijetu davi svaki razvoj Rusije, jer cijena crpljenja u Sibiru, više desetina puta nadmašuje cijenu u Siriji i tu je kraj svih razloga i za Putina i za Erdogana.
Da ne smetnem, Rusija svoje i sovjetske dugove, može naplatiti samo od živog Al Assada, dok je u Erdoganovom slučaju, upravo obrnuto.
Opozicija koju je radi Kurdistana i ostatka sjevera Sirije, namjestio svom dojučerašnjem bratu, neminovno je ugrozila Putinove interese i interese golog preživljavanja Rusije.
Erdogan je i prepreka na putu stvaranja tzv. “Šiitskog plinskog kartela” koji bi uz Bahrein, Oman i Iran, činila i Rusijom kontrolirana Sirija i Mediteran, te koji bi bio jedini odgovor, ako treba i ratom, protiv već gotovog alžirsko – libijskog plinovoda na sjever i brzo dolazećih izraelsko – ciparskog i talijansko – egipatskog koji prijete potopom cijena.
(I usput jednim jako zanimljivim pitanjem, naime, kako bi se trebali ponašati budući investitori u te projekte, znajući da će im cijena osnovnog proizvoda drastično padati? Otvara se i pitanje daljeg angažiranja Rusije dublje u Mediteran i presijecanje taktičko/strateških crta komuniciranja u bazenu.)
Turska je tu, koliko god se i Erdogan i Putin trudili suprotno, neprijateljska teritorija u kojoj je moguć samo privremeni mir.
Pad Erdoganovog Alepa u Putinove ruke, ovih dana je razgolitio i surovost te dvojice i opetovanu nemoć cijelog svijeta, a sve se opet sprema pospremiti pod omiljeni imperijalističko – cionistički tepih jer im i razvoj u USA ide na ruku.
Osam godina jednog nesposobnog predsjednika i jedne još gore mu administracije, koštalo je ovaj svijet dobar milijun mrtvih glava, a razvidno je da gori pokolji tek dolaze.
Od pada Alepa i Erdoganovog gubitka obraza kod radikalnijeg dijela Turaka, do nekog “džihadiste” koji će osvetiti prolivenu krv makar i atentatom na bratskog ruskog veleposlanika, bio je samo mali korak i napravljen je.
Znajući kako će reagirati pukovnik KGB-a, naime, sa golemom zebnjom ulazim u ovu noć.
Što će mu još trebati kao izgovor da krene na jug, na stoljećima željene Bosfor i Dardanele?