Published On: Uto, stu. 7th, 2017

Krah bošnjačkog nacionalizma

Bošnjački nacionalizam, odnosno definiranje bošnjačkog nacionalnog interesa u okvirima zajedničke države su u očiglednoj krizi.

Sve političke struje i tzv. ljevica i tzv. centar i tzv. desnica, kao da su, u bezidejnosti šta i kako dalje, odnosno kako pokušati udahnuti život odavno izlizanim i propalim konceptima. Tako, od Erdogana i SDA financiran časopis Stav u posljednjem broju donosi “Izvještaj o stanju bošnjačke nacije”, u kojem optužuje bošnjačke intelektualce da “diletantski tumače termine nacije i naroda, pri čemu samo zbunjuju ionako zbunjeni narod”.

Još gori posao je, kako piše redakcijski pseudonim Mustafa Drnišlić, odradila većina medija koju karakterizira “odrođenost od stvarne bošnjačke javnosti”, to jest “tihe autentične bošnjačke većine”.

Ljevica se optužuje da, zalažući se za politiku BHS jezika u Kantonu Sarajevo, Bošnjake dovodi u situaciju da “gubitak političkog suvereniteta, vlastite kulture, a na kraju i identiteta prihvate kao nešto neminovno, neizbježno, čak i pozitivno.”

Jadna bošnjačka demo-islamska desnica. Štite narod od krivog razumijevanja nečega, što bi u obrazilji zaštitnika već trebalo da postoji i bude neprikosnoveno. Ako postoji “stvarna bošnjačka javnost” i “autentična bošnjačka većina”, kako je moguće da ona bude, u toj mjeri zbunjena da, potencijalno, odbaci svoj suverenitet, kulturu i identitet?

Možda upravo zato što kritizirani intelektualci, različiti ljevičari i liberali, pa i sam zabrinuti Stav i dalje nemaju pojma što bi taj identitet, kultura pa i, na njima zasnovana obrana nacionalnog interesa upće trebali biti. Kojekave paraakademije ili priučeni historičari-diletanti u savezu sa nizom potrošenih blagoglagoljivih političara očigledno nisu dobro odradili svoj posao. Osim što su stvorili komične kreature poput Antidejton pokreta i budale slične političke kulture, čiji je vrhunac djelovanja strašenje preostalih katoličkih starica u opustjeloj Srednjoj Bosni.

Opet, politika tradicionalnog konzervativnog, na islamu zasnovanog Bošnjaštva potkopava zajedničku državu na isti način kao i građanska politika bosnohercegovstva, budući da su i jedna i druga historijski, intelektualno, politički i na svaki drugi način podkapacitirane da iznesu ono što su sebi stavile u zadatak – očuvanje tobožnjih tekovina jedinstvene BiH.

Drugim riječima, radi se o beskrajnoj noćnoj mori u kojoj se dva loša rješenja neprestano smjenjuju, kao tobožnje alternative: Ako ne može demoislamizam, hajde da pokušamo sa nemogućim građanizmom. Ako ne može Islamska deklaracija, iskopaj odnekud Slavu Kukića i tako sve u krug.

I sve samo da se zaobiđe taj prokleti fakt da je svaka BiH bez Jugoslavije bila nemoguća i da je trajno nemoguće održavati malu Jugoslaviju rušeći veliku.

I da se i dalje održava logika, prema kojoj se borba protiv tzv. velikosrpskog nacionalizma, vodila bivanjem dodatnim faktorom u razaranju Jugoslavije, a ne borbi za njeno očuvanje.

I da je moguće biti biti faktor integracije i emancipacije, režući granu na kojoj sjediš.

I šta je preostalo? Sabrati se i razmisliti o alternativi, o federalizmu, o jednoj novoj BiH? A ne. Čak i jedan od načitanijih mlađih intelektualca građanske proveniencije, Haris Imamović smatra da je najmudrije kukati.

Pa tako, ne samo što valja ponovo pribjeći propalim prvomartovskim ambicijama, već je odgovornost “i na međunarodnim partnerima BiH, prvenstveno Sjedinjenim Državama i EU, koje imaju kapacitet vršenja efektivnog pritiska na probosanske političke subjekte.

Ukoliko su interes naših međunarodnih partnera euroatlantske integracije, suzbijanje separatizma i jačanje države, onda zajednički nastup probosanskih snaga u RS-u kao sredstvo jačanja tih interesa mora biti prepoznat i podržan.“

Dakle, rješenje je sljedeće: Kada si već podkapacitiran, onda plači onima koji nemaju ni jedan drugi kapacitet osim nametanja. I time vlastitu narodnost, naciju i interes, združenim snagama, svedi na protektorski projekt, odnosno na rok trajanja protektorata, ili uopće zainteresiranost dalekog hegemona da se tobom bavi.

To isto tako nije ništa novo, ali vrlo dobro svjedočanstvo da se iz slijepe ulice nema kud. Podkapacitiranost za održavanje BiH porodila je i podkapacitiranost za shvaćanje vlastitog historijskog i političkog položaja.

Za nastavak samoprecjenjivanja i potpuni krah bošnjačkog nacionalizma.

Pitanje je čak da li se ovaj kratki ogled može završiti sa onom starom “Ko zadnji izađe neka ugasi svjetlo”, budući da postoje osnovane sumnje da i za takvo nešto ima dovoljno pameti.

Vuk Bačanović

Vuk Bačanović je sarajevski istoričar, dugogodišnji novinar i urednik. Protjeran od sarajevske javnosti zbog drugačijeg mišljenja.

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer