Published On: Pon, lis. 2nd, 2017

KOSOVSKI POUČAK Slijedi li Pirinejizacija Bosne i Hercegovine?!

Onog trenutka kad je Kosovo postalo država, tog trenutka su svi separatizmi postali legitimni. Godinama ponavljana mantra o nepromjenjivim granicama Europe u trenutku je nestala. Godinama utvrđivana pravna stečevina bazirana na vladavini zakona, u jednom trenutku je nestala pred golom silom.

Što se tiče legaliteta i legitimiteta, kosovski Albanci imali samo jedan argument na svojoj strani – želju za državom.

I to je bilo sasvim dovoljno da državu dobiju.

Sva su pravila prekršena i zaobiđena i danas imamo de facto neovisno Kosovo.

Tvrtko Milović l Dnevnik.ba

Zanimljivo, značajnu skupinu država koje nikad nisu priznale Kosovo predvodi Španjolska. Razlog leži u buntovnoj i bogatoj pokrajini Kataloniji čiji je separatizam upravo ojačao spoznajom da „granice Europe uopće nisu nepromjenjive“ kako to birokratski ponavljaju briselski službenici.

Ono što je pokrenuto teško je zaustaviti. Kosovski poučak se urezao u um svakog europskog separatiste, od Škotske, Katalonije, Sardinije, Republike Srpske, Abhazije, Osetije, Nagorno Karabaha…

S kojim kredibilitetnom bilo tko može tvrditi da su granice Europe nepromjenjive!? I koji to „pravni poredak“ može zabraniti narodu da želi neovisnost?

Na primjeru Krima smo vidjeli da Ustav, pravni poredak, međunarodno pravo, ne vrijede ništa nasuprot gole sile. Pa na koncu, i Kosovo je primjer gole sile. Da nije NATO-a danas bi Kosovom vladale sejde bajramovići i održavali bi prosvjede protiv Katalonije.

U slučaju Katalonije, pozivanje na Ustavni sud i pravo vrijedi upravo koliko i Srbima kada su u Ustav unijeli da je Kosovo neotuđivi dio Srbije.

Španjolci će zaštititi granice svoje države ukoliko budu imali adekvatnu silu protiv Katalonaca. Bez sile, završit će kao i Srbi – s jednim ćoškom države manje.

Kosovski Albanci imali su sreću da se njihova želja za državom pokopi sa željom Amerikanaca da imaju svoju državu na Balkanu. Još je veća sreća što se radi upravo o Amerikancima, koji imaju ružnu naviku da ne mare za pravni poredak ni 1%.

Danas kada je Amerika na početku četiri besmislene godine mandata Donalda Trumpa, iživljavanje nad međunarodnim pravnim poretkom dolazi na naplatu. Prvi će stradati saveznici. Stradala je tako Gruzija koja se suprotstavila tradicionalno agresivnoj i ekspanzionističkoj Rusiji, i pri tom izgubila dvije pokrajine i još morala strepiti od ruskih tenkova koji su se zaustavili na prvim semaforima Tbilisija. Potom je stradala Ukrajina. Opet od Rusa. Dio teritorije je otišlo Rusiji a dio koji nije otišao Rusiji bilo bi bolje da je otišao.

Zatim je umalo stradala Velika Britanija referendumom o Škotskoj neovisnosti. Nije isključeno da neće biti novi referendum.

Imamo situaciju i sa Katalonijom, koja neće odustati od neovisnosti.

Upadljiva je europska šutnja. Jer, kako nakon Kosova pozivati na „nepromjenjivost granica“.

A sutra, kada ode Katalonija, kada isto pokuša Baskija, Korzika, Tirol, Sardinija… tko će se naći da Dodiku kaže – e ovdje povlačimo crtu! Svi mogu, ali ti ne možeš!

Teško.

Republika Srpska nema pravo na otcjepljenje. Ali, ta rečenica ima težinu tek u uvjetima stabilnog međunarodnog pravnog poretka. Pravni poredak u kojem Amerikanci i Rusi određuju tko može osnivati državu a to ne, nije poredak prava, nego poredak sile.

Zato je Republika Srpska u jednakim političkim uvjetima kao i Katalonija – potrebno je samo izabrati trenutak u kojem ne postoje mehanizmi prisile, i – eto neovisnosti!

Ne postoji međunarodna vojna sila koja će spriječiti ni jedan od navedenih separatizama. Ako SAD ili Rusija ne pokrenu rat za ili protiv nečije teritorijalne cjelovitosti, nitko drugi neće.

Katalonci dobro znaju da Španjolska neće pokrenuti rat zbog teritorije. Neće ni Francuzi, ni Talijani… Neće ni Sarajevo protiv Republike Srpske. Hrvatska još manje.

S aspekta suverenosti naroda, kosovski slučaj otvorio je pandorinu kutiju europskih (pa i šire) separatizama. Argumenti se uglavnom svode na procjenu hoće li matična država uspjeti sačuvati državni integritet silom. Jer samo se sila računa.

U slučaju Iraka, Bagdad nije u stanju samostalno zadržati Kurdistan. Zato mu pomaže Iran i Turska. Ali i oni riskiraju vlastiti teritorijalni integritet. Za sada se još ne zna funkcionira li prijetnja silom. U slučaju Katalonije prijetnje silom gotovo da nema pa je izvjesno da će Katalonci uskoro proglasiti neovisnost.

Katalonski separatizam pojačat će druge separatizme kao što je to bilo slučaj s Kosovom, a onda će vjerojatno i Republika Srpska dobiti svoju priliku.

Kada sve prođe, analizirat ćemo jesu li se stvari mogle odvijati drugačije, jesmo li mogli napraviti neke kompromise, je li ravnopravnost naroda zaista tako užasna stvar da je ne možemo ispoštovati…