Od izbijanja koronavirusa u Italiji, Talijani su saznali da druge države članice Europske unije ne prakticiraju uvijek lijepe riječi koje vole propovijedati, posebno ako treba pokazati solidarnost.
Solidarnost je navodno temeljno načelo Europske unije. Ona je sadržana u ugovorima EU i za Europsku uniju je to temeljno načelo i jedan od deklariranih ciljeva.
Prema članku 222. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, jednog od dva glavna ugovora Europske unije,
“EU i njezine države članice zajedno djeluju u duhu solidarnosti. Ako je država članica žrtva prirodne katastrofe ili katastrofe koju je stvorio čovjek Europska unija će mobilizirati sve raspoložive alate i resurse kako bi pomogla svojoj članici na njenom području, na zahtjev njenih političkih vlasti, u slučaju prirodne katastrofe ili katastrofe koju je stvorio čovjek”.
EU se pozvala na načelo solidarnosti kada je u pitanju bio prijem migranata. Tijekom migrantske krize 2015. godine, EU je svakoj zemlji dodijelila fiksnu kvotu za prihvat migranata i izbjeglica. Zbog njihovog odbijanja primanja migranata, Bruxelles je tijekom 2017. Mađarsku, Poljsku i Češku odveo pred Sud pravde Europske unije (CJEU).
Krajem listopada 2019. generalni odvjetnik, pravni savjetnik ovog suda, rekao je da se zakonodavstvo EU mora poštivati i da načelo solidarnosti Europske unije „ponekad nužno uključuje i prihvaćanje preraspodijele tereta“. Sud tek treba donijeti odluku o tom pitanju, ali obično slijedi savjet generalnog odvjetnika.
EU čak ima posebnu jedinicu, Koordinacijski centar za hitno reagiranje (ERCC), koja djeluje u okviru Mehanizma civilne zaštite EU, koji pomaže Europskoj uniji i državama koje nisu njene članice u upravljanju krizom u skladu s načelom solidarnosti. I tako je Italija na početku svoje krize s epidemijom koronavirusa zatražila pomoć, ali zauzvrat nije dobila ništa.
Na upit da manifestiraju solidarnost su odgovorile Kina, Kuba i Rusija, kao članice Ujedinjenih naroda i nacije koje krizu ne vide kao priliku za ostvarivanje geopolitičkih ciljeva.
“Tražili smo opskrbu medicinskom opremom, a Europska komisija je zahtjev uputila zemljama članicama. Ali nije uspjelo”, rekao je stalni predstavnik Italije pri EU za vanjsku politiku Maurizio Massari.
Osim toga, Njemačka i Francuska, vodeće države članice EU, čak su uvele zabrane ili ograničenja izvoza zaštitnih maski i zaštitne opreme. To je dovelo do blage kritike dužnosnika Europske unije, poput Stelle Kyriakides, povjerenice EU za zdravstvo i sigurnost hrane, koja je uzalud podsjećala Berlin i Pariz, ali i druge zemlje, da je „solidarnost ključna“.
U prošlosti su države članice EU pokazivale solidarnost. Prema njegovoj internetskoj stranici, od svog osnutka 2001. godine, Mehanizam civilne zaštite EU odgovorio je na više od 330 zahtjeva za pomoć unutar i izvan EU. Na primjer, u srpnju 2018., kada se Švedska suočila s raširenim požarima, prije svega šumskim, države članice EU poslale su pomoć za gašenje požara.
Međutim, izbijanje epidemije koronavirusa razlikuje se od geografski izoliranih kriza, poput šumskih požara u nekoj zemlji s kojima se može upravljati udruživanjem vatrogasnih službi ili drugih resursa. Kada se cijeli kontinent nalazi usred zarazne epidemije, solidarnost već postaje složenije pitanje. Svaka država neizbježno razmatra može li si priuštiti slanje maski za lice i zaštitne opreme, jer će možda trebati njenim vlastitim građanima. Drugim riječima, svaka država prvo razmatra svoj nacionalni interes. U slučaju poziva Italije za pomoć, države članice EU učinile su da su im vlastiti interesi najveći prioritet. Ovo je klasično ponašanje svake države i prije uspostave Europske unije ne bi izazvalo bijes. Ali onda se na tu solidarnost ne bi trebalo pozivati ni u drugim prilikama. Budimo dosljedni i tako se i ponašajmo.
Ono što otkriva koronavirusna kriza je prirodno, a to je činjenica da će se zemlje članice Europske unije, kada to zatraže ekstremne okolnosti, vratiti nacionalnim interesima.
Iako ova istina možda ne bi trebala značiti trenutni kraj Europske unije, zasigurno postavlja pitanje smisla organizacije koja se zalaže za solidarnost kao temeljni princip, ali od tog načela odustaje onog trenutka kada je najviše potrebno.
Međutim, koronavirus nije jedino pitanje koje odnedavno dovodi u pitanje održivost Europske unije.
Trenutna kriza na grčko-turskoj granici pokazala je Europsku uniju ne samo kao bespomoćnu, već i stvarno odgovornu za probleme u zemljama članicama. EU je ostavila već preplavljenu Grčku da se nosi s migrantskom krizom, koju je za stjecanje političke koristi proizveo turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan.
Grčka je prepuštena sama sebi, usprkos retoričkoj potpori predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen, koja je Grčku nazvala “štitom Europe”.
Pored europskih pokušaja da se nosi s izbijanjem koronavirusa, povjerenica EU za unutarnje poslove Ylva Johansson naredila je da Grčka mora dopustiti migrantima koje je Erdogan prevezao na granicu da podnesu zahtjev za azil.
Grčki premijer Kyriakos Mitsotakis najavio je ranije da Grčka obustavlja sve molbe za azil na temelju članka 78 (3) Ugovora o funkcioniranju Europske unije koji glasi: “U slučaju da se jedna ili više država suoči s izvanrednom situacijom koju karakterizira iznenadni priljev državljana trećih zemalja, Vijeće EU, na prijedlog Komisije, može usvojiti privremene mjere u korist države članice koja je najviše pogođena”.
Međutim, Ylva Johansson je rekla da Europska komisija neće predložiti obustavu prava na azil.
“Pojedinci u Europskoj uniji imaju pravo zatražiti azil. To stoji u ugovoru. To je međunarodno pravo i ne možemo ga suspendirati”, rekla je Ylva Johansson, koja dolazi iz redova švedskih socijaldemokrata.
„Međutim, suspendiranje zdravog razuma je očito nešto za što je Europska unija u potpunosti sposobna“, piše Judith Bergman s Instituta Gatestone.
Dok je Johansson upućivala svoje iracionalne zahtjeve Grčkoj u vrijeme kad se Europa nalazila na rubu sukoba s izbijanjem koronavirusa, pojavila se njemačka kancelarka Angela Merkel koja pokazuje znakove da bi se moglo udovoljiti Erdoganovoj ucjeni s migrantima.
Manje od dva tjedna nakon što je Erdogan doveo desetine tisuća migranata do granice s Grčkom, Merkel je rekla, prema izvješću Die Welta, „kako će svim silama raditi na podizanju sporazuma EU-Turska na novu razinu”.
Sporazum na kojeg se Merkel referirala je ugovor EU i Turske iz 2016. godine o zadržavanju migranata u Turskoj u zamjenu za šest milijardi eura. EU se do sada manje fokusirala na ostale zahtjeve Turske, također sadržanih u sporazumu iz 2016., ali nedavna izjava Angele Merkel je vratila ta pitanja u središte pozornosti. Na primjer, Turskoj je obećan i bezvizni režim za putovanje njenih građana u EU, bescarinsko kretanje turske robe unutar EU, uspostavljanje “sigurne zone” na sjeveru Sirije i nastavak redovnih sastanaka između Turske i EU.
Kao što vidimo, EU je svašta obećala Erdoganu, čak i dio Sirije, suverene arapske zemlje, te bezvizni režim. Ali kad bi EU zaista odobrila putovanje bez viza za Turke i za sve one koji imaju sredstava za legalnu kupnju turske putovnice, milijuni Turaka mogli bi legalno ući u EU i tamo bi potencijalno mogli “nestati”.
U trenutku u kojem je raspad EU kakvu smo poznavali sve izgledniji, ovaj prostor bi s davanjem bezviznog režima Turskoj vjerojatno postala sasvim drugačija vrsta “Europske” unije s Turskom, zemljom od 80 milijuna ljudi, doslovno pozvanom da uđe u Europu.
Njemačka je također obećala više novca Turskoj. Deutsche Welle navodi kako je Merkel Erdoganu rekla da je spremna povećati EU fondove za „brigu o izbjeglicama u Turskoj u zamjenu da Ankara zaustavi tisuće izbjeglica koje pokušavaju prijeći tursko-grčku granicu”.
Ucjenjivanje s migrantima od strane Turske je na kraju djelovalo je iznenađujuće dobro i iznenađujuće brzo. “Ne smijemo dopustiti da se izbjeglice pretvore u ulog geopolitičkih interesa”, izjavio je njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas na početku grčke granične krize.
“Bez obzira na to tko pokušava, morat će računati na naš otpor”, dodao je Maas. Njemačka i EU zajedno s njom su kao kula od karata, koja se urušava čak i ako cijeli svijet vidi da Erdogan igra svoju predstavu.
Slijedom toga, 18. ožujka Erdogan je objavio da je migrantska kriza, koju je osobno orkestrirao, službeno okončana. Turska je zatvorila svoje granice s Grčkom i Bugarskom, navodno zbog koronavirusa. Britanski Telegraph je citirao izvještaje turskog Medyascopa da je oko 150 autobusa spremno za prikupljanje migranata s granice i njihovo vraćanje u Istanbul i izbjegličke kampove. Erdogan je dobio ono što je želio. Sve što Erdogan sada treba učiniti je sjediti i čekati da EU, na čelu s Angelom Merkel, udovolji njegovim zahtjevima.
Ali to bi bio idealni scenarij za Erdogana. Međutim, Grčka, Italija, zemlje Višegradske skupine i mnoge druge, članice EU i one koje su u takozvanom “procesu pridruživanja“, sigurno će se suprotstaviti obećanjima koje je Merkel dala turskom vođi. Ovdje se vraćamo na početak i „europsku solidarnost“. Za zemlje juga i jugoistoka Europe ne postoji nikakav valjan razlog da pristanu na ucjene Berlina i Europske komisije oko pitanja ilegalnih imigracija. Odgovor može biti isti kao na upit Italije za pomoć u suzbijanju epidemije . Samo će u ovom slučaju on glasiti da Angela Merkel s punim pravom može primiti milijune ljudi u zemlju na čijem je čelu i davati azil svima koji dođu, ali ne kopnenim putem, već zračnim mostom kojeg bi trebalo uspostaviti s izravnom letovima iz Istanbula iza Berlin. Ogorčenje Talijana i Grka statusom hegemona kojeg pokazuje Njemačka je ogromno i ti bi osjećaji mogli postati okidača kraja EU u ovom obliku. Europska unija ne mora nužno prestati postojati, ali može preživjeti s puno većim ovlastima nacionalnih država i odbacivanjem liberalne paradigme koju se nameće kao „univerzalne vrijednosti“.
Ako epidemija koronavirusa dovede do resetiranja odnosa unutar EU, što je uz migrantsku krizu izvjestan scenarij, onda je podnošenje često neobjašnjivih mjera vrijedilo truda i odricanja.