Neki sam dan po prvi put shvatio jednu uistinu smiješnu stvar. Radi se o našoj konvertibilnoj majci, uistinu jedinstvenoj u svijetu. Mnoge valute, a samim tim i njihove novčanice su zanimljive zbog detalja i raznovrsnosti. Kod nas je ta raznovrsnost upravo i forsirana biranjem reprezentativnih likova na novčanicama, imamo na njima Muslimane (u vrijeme kada su živjeli uglavnom nije postojala bošnjačka ideologija), Srbe i Hrvate. Znači, jedan vid raznolikosti je u potpunosti zadovoljen, ali tu kreće monotonija.
______piše: Marijan Knezović l poskok.info
Hop Šop
Na svim novčanicama marke koje su ikada bile u opticaju i koje su i dalje u opticaju prevladavaju ljudi iz isključivo jednog zanimanja. Možda je prevladavaju pogrešna riječ, jer su oni apsolutna većina. To su književnici. Od 15 novčanica koje su ikad bile opticaju, pisci se smiješe na svih 15. Danas ih je 9, a pisci su i dalje jedini i usamljeni. Dizdar, Šimić, Šop i društvo su bez dileme velikani bosanskohercegovačke povijesti, ali jesu li jedini koji su zaslužili imati lice na novčanici?
Zna se tko “ižinjava”
Nije sve tako ni čudno dok ne pogledamo kakvo je stanje s drugim novčanicama regije i svijeta. Tako su u Srbiji književnici zastupljeni tek s 22% (2 od 9), u Hrvatskoj 55% (5 od 9, ali treba uzeti u obzir da sam u RH pod književnike računao i F.K. Frankopana i Petra Zrinskog kojima je pisanje bilo, što bi se reklo, zadnja rupa na svirali dok su njihova primarna zanimanja bila sasvim drugog, u to vrijeme potrebnijeg karaktera). Ako odemo malo dalje iz regije i promotrimo stanje na primjerice, ovih dana popularnom ili nepopularnom švicarskom franku lako je izračunati da od 6 novčanica koje su u opticaju književni maestro krasi samo jednu, odnosno kod njih su zastupljeni tek sa 16%. Ako nam Europa nije dovoljna, ako pogledamo na američki dolar vidimo da od 7 novčanica samo na jednoj imamo pisca, što čini tek 14%. Dotični gospodin je B. Franklin, koji također nije “književni pedigre” u odnosu na npr. Ivu Andrića, zaštitno lice novčanice od 200 konvertibilnih maraka.
Achtung, achtung
Jasno je da je 1998. godine, kada je marka puštena u opticaj i rađena, trebalo paziti da na jedan od likova ne bude primitivac ili heroj koji bi podijelio mišljenja, ali i osrednjem poznavatelju bosanskohercegovačke povijesti ne bi trebao biti problem nabrojati barem 5 osoba koje su zaslužne ako ne više, onda bar isto za bosanskohercegovačku znanost i kulturu u odnosu na puste književnike na našim novčanicama. Naravno da Bosna i Hercegovina nije bila u mogućnosti dičiti se vojskovođama na ceneru ili cvaji, ali je definitivno po uzoru na ostale zemlje trebala provesti ravnopravnost ili barem prividni egal svih umjetnosti. Bosna i Hercegovina definitivno ima značajne skladatelje, slikare, znanstvenike ili primjerice sportaše koji su ostali zakinuti.
Zanimljiva je ta BiH. Jedina zemlja koja sve svoje književnike ima na novčanicama. Da to čuje neki stranac, vjerojatno bi pomislio da je BiH kolijevka pisane riječi i uzeo bi kalkulator da izračuna koliko je Nobela za književnost otišlo u BiH. Vjerojatno ne bi ni pomislio da je to bio tek jedan, i to onaj napuhani i vjerojatno nezasluženi Ive Andrića (op.a. smatram kako je Andrić vrhunski književnik koji je dobio Nobela za jedno od svojih najlošijih djela zbog političkih razloga, nedvojbeno ga je zaslužio ali po mom mišljenju, za neka druga djela).
Ivina taktika urodila plodom
Ne može zemlja koja je uvjetovana moralno paničnim biranjem likova za novčanice biti prosperitetna zemlja. Iako je možda primjer sulud i na prvu nevažan, definitivno nam može poslužiti kao neki vid razmatranja cjelokupne sociološke atmosfere. Koliko je zapravo stvarnost nalik močvari (op.a. da se malo poigram frazama nekih bivših ministara u RH) jasno nam daje do znanja jedan paradoks. Naime, smatram i duboko sam uvjeren da je Bona i Hercegovina zemlja u kojoj se najmanje čita a najviše divi onima koji nešto pišu. Toliko o konvertibilnoj majci i nama koji jedva čekamo da se simpozij književnika održi u našim džepovima.
Završiti ću s riječima Ive Andrića koji kaže: “Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.” Ivo je očito za života šakom i kapom dijelio papirnate ljepotice, pa sada ima onu najvrijedniju. U sridu!