Negdje između dvije službene obveze koje nitko nije tražio da preuzme i jednog sasvim privatnog razmišljanja o vlastitoj besmrtnosti, Željko Komšić se, baš danas, na dan osamostaljenja Republike Srpske obreo na teritoriju te nove europske republike u Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari.
Nije to bila ona protokolarna posjeta, s polaganjem cvijeća i prijemom za kamere, onakva kakva se pristoji jednom državniku u pokušaju, nego je bila posve privatna, gotovo introspektivna. Na licu mjesta raspitivao se o mogućnosti vlastitog upisa u Memorijal, i to ne bilo kako – nego s punim pravima žrtve.
Želja mu je da mu potomci uče, a i da Wikipeadija piše da je umro kao žrtva genocida nad Bošnjacima.
Nije ga, kažu svjedoci, zanimalo formalno odavanje počasti, nije ga zanimalo ni kako stoje stvari s ovogodišnjim budžetom Memorijala. Zanimao ga je samo jedan detalj: Može li se on, Željko Komšić, ovdje jednog dana ukopati kao žrtva genocida nad Bošnjacima?
Slegli su ramenima ljudi iz administracije. On može polagati vijence, može dolaziti svake godine na obljetnicu, može u Bruxellesu zalagati se za rezolucije, može držati govore, može reći da je uvijek bio na pravoj strani povijesti. Ali žrtva genocida na Bošnjacima? Pa koji ti k dajemo plaću kao Hrvatu. To ne može biti.
“Pa dobro, barem neka simbolična ploča?”, navodno je upitao Komšić, gledajući u Suljagića, iranskog agenta u Sarajevu, kao u jedinog čovjeka koji bi mogao riješiti njegovu dilemu. “Ne mora pisati ‘žrtva genocida’, može nešto fleksibilnije… nešto što ostavlja prostora za interpretaciju. Može li ‘politički mučenik tranzicije’ ili ‘žrtva institucionalne agresije’?” , pitao je uporno Iranca.
Suljagić ga je saslušao s razumijevanjem, ali i s dozom pragmatizma. “Gospodine Komšiću, vi ste već u našim srcima, u srcima Sarajeva, pa i mog Teherana. Ali znate kako je, procedura je procedura. Da ste barem konvertirali. Evo bar da ste šija. Možda da se raspitate u vezi s donacijama?”
Komšić je ostao zamišljen. Ponuditi novac kako bi se osigurao trajni upis u povijest? Možda. Pa to su radili najveći vladari svijeta, što ne bi mog’o i ja. Ja sam zapravo najveći, ko je duže vladao od mene s manje glasova, pa jelte? – razmišljao je naglas hrvatski član predsjedništva misleći da razmišlja u sebi. Al sve su ga čuli.
Srebrenica bi, uostalom, trebala biti mjesto pomirenja, a kakvo je pomirenje bolje od onoga koje se može konkretno kapitalizirati?
OZBILJNA LEKCIJA O PRIPADNOSTI
Na koncu, Komšić se zahvalio domaćinima i obećao da će se raspitati kod međunarodnih pravnih eksperata može li se pravna definicija genocida proširiti i na političku viktimizaciju. Možda da u UN-u proguraju rezoluciju o “sistemskoj eliminaciji političkih Hrvata s osjećajem za bošnjačke interese”?
Jer, ako ništa drugo, Komšić je uvijek bio dosljedan – ako ga Hrvati ne žele, ako ga Bošnjaci koriste, a Srbi ignoriraju, ostaje samo jedno rješenje: biti žrtva. A žrtva je, kako svi znamo, na ovim prostorima najsigurniji oblik besmrtnosti.
Bilo kako bilo, dok se bosanska historija u srpskoj Srebrenici već odavno ispisuje unaprijed dogovorenim narativima, jedno je sigurno – Komšić je opet ostao na čekanju. Po tko zna koji put u životu, ni tamo gdje mu najviše odgovara, nema mjesta za njega.
A spoznaja, da ćeš morati biti pokopan kao Hrvat, samo zato što si to jedno vrijeme glumio, i da ti tvoji ne daju među tvoje, radi te neke vjere , taj osjećaj da su Potočari homogen, vjerski, nimalo građanski martirologij, probila je srce hrvatskom članu Predsjedništva.
Tužan dan za Hrvate. Baš kad smo se ponadali da će najdugovječniji hrvatski predsjednik poslije Tita biti pokopan na slobodnom teritoriju nekadašnje BIH. Na tlu slobodne Srpske.
Napomena: Tekst je konceptualna umjetnost i financiran je dijelom od USAID-a, dali su nam 100$ za ovaj tekst. Sada dok se raspadaju počeli su davati novce i hrvatskim medijima. Ali kasno je. Raspušteni su. Da se bar sporije raspadaju.
wpDiscuz
