Published On: Ned, tra 29th, 2012

Koja je to glupost? Bleiburg financiraju, a nisu pokrovitelji!

Weeekend media festival 240911Olovni grad, ime poput nekog toponima iz “Hobbitona”, mjesto je u Koruškoj gdje su se predale kvislinške formacije u povlačenju pred jedinicama Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Tu se zaustavio i golem zbjeg. U strahu od retorzije, s njima se nekamo na Zapad pokušao izvući velik broj civila. U kolonama su se našle cijele obitelji – ratna “bežanija i stradija” svojstvene balkanskim sukobima još od srednjeg vijeka…

U svibnju započinje tragični epilog rata. Hitler je već mrtav – njegov bunker branili su do posljednjeg pripadnici francuske SS-divizije “Karlo Veliki”. U Štajerskoj i Koruškoj spajaju se dva tjedna kasnije prethodnice savezničkih armija – 3. ukrajinske fronte pod zapovjedništvom generala Rodiona Malinovskog, 8. armije feldmaršala Alexandera, vikonta od Tunisa, te partizani Prve i Treće armije generala Peke Dapčevića i Koste Nađa. Nastaje pandemonijum – provode se masovna, i planska i stihijska smaknuća. Britanci predaju odredima NKVD-a dobrovoljce Ruske oslobodilačke vojske generala Vlasova i kozake 15. konjičkog SS-korpusa. Sovjetski vojnici vode ih na strijeljanje u judenburškoj šumi ili ukrcavaju na vlakove – pravac Vorkuta. Partizanska vojska strijelja ustaše, četnike i slovenske belogardejske oficire. Nijemce zarobljene u Štajerskoj skupa s obiteljima odvode u pripremljene logore kod Maribora i Celja. Kolone zarobljenika polaze na Križni put – poći će na stratišta Kočevskog roga, u tunele rudnika Tezno ili na udaljene destinacije, ali ne kao organiziran transport, nego marš smrti koji mnogi nisu preživjeli. U improviziranim zarobljeničkim logorima umire se od gladi. Prema najpouzdanijim procjenama briljantnog američkog povjesničara Joze Tomasevicha te vrsnog demografa Vladimira Žerjavića, u “pobojima” koji počinju bleiburškom epizodom ubijeno je, uz ostale, ukupno pedeset tisuća Hrvata i Bošnjaka.

Koja je to glupost? Bleiburg financiraju, a nisu pokrovitelji!
U predsjedniku parlamenta, koji putuje po svijetu kako bi nazočio ceremonijalnom primanju Hrvatske u Uniju, čovjek ne bi očekivao takav zelotski naboj, ali vanjski izgled može i prevari

Koruška varošica pliberk

Ono što simbolički počinje pokraj Bleiburga traje zatim do prve amnestije potkraj 1945. godine. Ali, likvidacije “narodnih neprijatelja” i sustavno istrebljenje neslavenskih nacija potrajat će sve do 1948. U tom sveobuhvatnom genocidnom pothvatu likvidirano je stotine tisuća Volksdeutchera, pretežno civila, a još toliko izgnano je, dok su za Talijane brojke manje pouzdane – zna se ipak da ih je više protjerano nego ubijeno i bačeno u fojbe ili s kamenom oko vrata utopljeno u moru. Etničko čišćenje postupno poprima blaže, ekonomske forme, ali rezultat je jasno uočljiv – za tri godine retorzije iz Hrvatske su uklonjena dva manjinska naroda, isto onako temeljito kao što su četiri godine ranije anihilirani Židovi. Ostaju samo Srbi – ali to će se razriješiti pedeset godina kasnije.

Što je danas od tih činjenica sporno? Nije ništa, sve je jasno i neprijeporno kao obvezujući okvir istine za povjesničare i državnike.

A zašto je upravo ubava koruška varošica Pliberk postala simbol ovog teškog historijskog kompleksa, poput Jasenovca, no na jasenovačkom polju leže kosti gotovo sto tisuća ubijenih, a na bleiburškom faktično je stradao vrlo mali broj ljudi?

Simboličko značenje poprimila je zbog negiranja – punih pedeset godina režim je prikrivao prave razmjere i intenciju poslijeratnog genocidnog etničkog čišćenja i revolucionarne retorzije nepoćudnih društvenih slojeva. Bleiburg je bio fatalna tajna – kad se ona razotkrila u svojim mnogobrojnim manifestacijama, dovela je do pada poretka, gubitka samog državnog legitimacijskog principa, ali ne zato što je Jugoslavija nastala na zločinu, nego zato što se perpetuirala na složenom sustavu nacionalnih “skrivenih računa” u odnosima nadmoći i prevlasti.

Odmah iza granice, Bleiburg je bio jedino mjesto gdje su se te žrtve mogle prkosno komemorirati. Naravno, iz dugotrajnog poricanja proizašla je i politička mitologija – nerazumijevanje šireg ratnog konteksta koji, primjerice, objašnjava ponašanje Britanaca kad nastoje spriječiti prolazak ruskih i jugoslavenskih kvislinških formacija prema “bavarskoj reduti”, gdje se očekivao odsudan otpor Wehrmachta.

”Start” prvi pisao o Bleiburgu

Zato je feldmaršal Alexander zaustavio stotine tisuća vojnika i potom ih prepustio nježnoj paski Staljinove i Titove vojske. Svojstveno popularnoj feljtonistici i agitaciji jeftinih političkih demagoga, u nas je sav taj niz događaja prikazivan kao ekskluzivno hrvatska tragedija “izabranog za patnju” hrvatskog naroda. Ali, Bleiburg je simbolično mjesto i u stradanju Srba, četnika i nedićevskih funkcionara koji bježe skupa s obiteljima. Tu je ubijeno mnoštvo Bugara, zatim Slovenaca, Kozaka i Nijemaca, pretežno slavonskih i vojvođanskih Švaba… Svibanj je najokrutniji mjesec, a ne ožujak, kao u pjesmi T. S. Eliota. Na Bleiburškom polju, u Kočevskom rogu, Teznom, kod Maribora i Kočevja te na bezbrojnim stratištima po slovenskim šumama, tada su postradali ujedinjeni narodi Osovine, historijski gubitnici Drugog svjetskog rata, poraženi u komunističkoj revoluciji koju na jugoistoku Europe armiraju oklopne formacije sovjetske 3. i 4. ukrajinske fronte. Tada je to još sve staljinska ratna i politička mašinerija – lagerski disidenti i samoupravljanje, to se pojavljuje tek nešto kasnije…

Prvu knjigu o Bleiburgu objavio je još u SFRJ erotski magazin “Start” kao svoje posebno izdanje – zaista jedinstven spoj kontrarevolucije i seksualne revolucije, kakav je bio moguć jedino u ambijentu bizarnog jugoslavenskog poznog socijalizma! Knjigu je uredio genijalni hrvatski novinar Marko Grčić, a glavni tekst dao je začudno plodni zagrebački povjesničar Darko Bekić, Granićev diplomatski bonvivant koji ipak ima vrlo zanimljivu znanstvenu i publicističku bibliografiju. Postigla je golem knjižarski uspjeh. Tako je bleiburški kompleks naposljetku legaliziran u javnosti i u politici, a o broju žrtava poslijeratnih “poboja” prvi je zatim, također u “Startu”, u ekskluzivnom intervjuu govorio sam predsjednik dr. Franjo Tuđman.

Kad je stvorena hrvatska država, Bleiburg je izgubio važnost kao neko naročito mjesto gdje treba obilježavati te tragične događaje – žumberačka jama Jazovka u koju su likvidatori bacali smaknute postala je načas atraktivnija destinacija za prigodne hodočasnike i okupljanja koja su monopolizirale izvanparlamentarne desničarske skupine. Bleiburg je mogao funkcionirati kao simbolički oltar jedino u ilegalnim uvjetima.

Postoji ultralijeva scena

Naravno, nisu svi koji se okupljaju u Bleiburgu ekstremni. No, činjenica je da te komemoracije remete istupi ovakvih provokatora i onih izgrednika koji se kod spomen-obilježja pojavljuju u ustaškim uniformama. Stoga je predsjednik Hrvatskog sabora Boris Šprem odlučio da stvar razriješi po kratkom postupku – dao je na glasovanje odluku kojom će Sabor dokinuti svoje pokroviteljstvo nad tom priredbom što se ondje svake godine održava. Organizatorima se, doduše, privremeno neće uskratiti financijska potpora. Teško je zamisliti politički gluplju kombinaciju – u času kad se desnica, poražena na posljednjim demokratskim izborima, nalazi na povijesnom dnu (samo šest zastupnika stranaka koje se protive europskim integracijama ušlo je u parlament) ovom odlukom osiguravaš joj mobilizacijski punkt i još daješ novac da demonstrira na mjestu koje opet postaje simboličko središte jedne potisnute Hrvatske. Glavna oporbena stranka u rasulu dobiva pak snažan slogan za idejnu rejuvenaciju i istupe protiv Vlade angažirane u teškoj kampanji za obnovu ekonomije što još dugo neće dati vidljive rezultate. Diskreditirani raznim financijskim aferama, prelati Katoličke crkve ujedinjuju se pak na temi na kojoj će neizbježno trijumfirati… Kako je moguće da je tako promašena, idiotska politička odluka ipak donesena u Saboru i tko su njezini kreatori?

Povod i poticaj za takav poteze uvijek možeš naći u javnosti – s ultralijeve scene na kojoj djeluju rasute grupe antiglobalista, pobornika direktne demokracije i drugi manje ili više dobronamjerni fantasti; dolaze štoviše poruke odobravanja, uz uvodničarsku preporuku da se hrvatska Vlada sad još treba “afirmativno izjasniti o partizanskom pokretu, odrediti prema neonacističkom svojatanju Gotovine i prema neoliberalnom okruženju”. Ukratko, treba ukinuti kapitalizam, dići zastavu s crvenom zvijezdom i krenuti u čišćenje preostalih fašističkih gnijezda. Upravo je to politika protiv koje je ustajao sam drug Staljin i 1936. španjolskoj republikanskoj vladi isporuku oružja uvjetovao očuvanjem parlamentarne vlasti, crkava te prava na imovinu domaćih i stranih vlasnika. Nisu ga poslušali, nego su digli komunističku revoluciju, koja je na vlast dovela frankizam.

Znači li to da Boris Šprem stoji ljevije od Staljina? U bivšem predsjedniku zagrebačke Gradske skupštine i sadašnjem predsjedniku hrvatskog parlamenta, koji putuje po svijetu da nazoči ceremonijalnom primanju Hrvatske u Uniju u predstavničkim domovima najstarijih demokracija, čovjek ne bi očekivao takav zelotski naboj, ali vanjski izgled može i prevariti, a u Špremovoj karijeri lako je identificirati točku u kojoj se inficirao neodgovornim prevratničkim idejama i političkim avanturizmom – čovjek je dugo bio šef kabineta bivšeg predsjednika Stipe Mesića!

Rodom iz sela u okolici Koprivnice, svršeni pravnik Boris Šprem (r. 1956.) počeo je karijeru baveći se politikom kao sitni predratni partijski birokrat i do trideset i pete postao izvršni sekretar Općinskog komiteta SKH Zagreb – Centar. Ured mu je, dakle, bio u prostorijama na “Džamiji”, gdje je danas sjedište osumnjičenog HDZ-a. Izvršni sekretar na općinskom – sitna šarža, viši šef bio mu je Slobodan Uzelac, potonji i sad bivši ministar u koalicijskoj vladi HDZ-a, inače po struci penolog, stručnjak za zatvorski sustav – tek sad razumijem njegovu ondašnju usputnu primjedbu da članove svoje vlade promatra “s golemim profesionalnim interesom”…

Kad je došlo do prevrata i Šprem izgubio siguran partijski posao, prebacio se u drugu, podjednako sigurnu djelatnost – automobilsku tvrtku Hrvatski autoklub, čiji naziv sugerira da je to neko javno poduzeće, ali nije, nego je potpuno privatna, ali mlati velike pare na temelju “javne ovlasti” dobivene od Ministarstva unutrašnjih poslova. HAK je početkom devedesetih vodio Slavko Degoricija, Manolićev kadar. Osim HAK-a, koji je registriran kao udruga građana, postoji još s njim povezan Centar za vozila Hrvatske, privatno dioničko društvo, u kojem država također nema udjela, ali mu daje “javnu ovlast”. Ranije je Centar za vozila bio naprosto odjel MUP-a. HAK i CZVH drže monopol na registraciju vozila u državi, izdavanje raznih atesta i uvjerenja te na nadzor tehničkih pregleda, a osim što im je država prepustila da reguliraju tu djelatnost, još se njome i bave – potpuno neprirodna konjunkcija! Ali unosna – samo od toga nadzora HAK godišnje ubere oko 33, a CZVH 58 milijuna kuna! Ukupno je HAK prošle godine uprihodio više od 100 milijuna kuna, a CZVH još i više! Fenomenalan biznis – prema njima je prononsirani ZAMP mala beba. Sve je to lijepo posloženo još u mandatu ministra unutrašnjih poslova Ivana Penića, koji je i sam 2005. postao član uprave Centra za vozila.

Zašto te dvije tvrtke uživaju takav povlašteni položaj umjesto da nekoliko ljudi u MUP-u osigurava nadzor, a svi drugi bave se time kao normalnom konkurentskom, tržišnom djelatnošću? Pa zato da se ondje mogu deponirati policijsko-udbaški kadrovi kojima istekne rok trajanja ili moraju otići na “idejni remont”. Ukratko, za službe i muriju to je kasa uzajamne pomoći, njihovo pribježište, “sigurna kuća”.

Slavko Degoricija pripadao je Manolićevu užem krugu skupa s Josipom Boljkovcem i njima politički pridruženim Stipom Mesićem. Kad je Manolićev i zatim Mesićev šef kabineta Tomislav Karamarko dobio nogu iz Policijske uprave zagrebačke, sklonio se u HAK i ondje dočekao predsjedničke izbore na kojima će s uspjehom voditi Mesićev izborni stožer. U mandatu Račanove vlade glavni tajnik HAK-a bio je pak Boris Šprem. Tada je bio blizak s Bandićem. Kad je Karamarko otišao od Mesića, zamijenio ga je kao šef kabineta – Šprem. Sve to djeluje prilično uigrano… Uđeš kao demokrat koji se razočarao u HDZ, izađeš kao ljuti desničar spreman za ministarsku poziciju u vladi iste stranke, ili pak postaneš teška komunjara iako si prethodno bio s Bandićem koji se istodobno pretvorio u skrušena kršćanina i predsjedničkog kandidata desnice. No, to je rutinska pretvorba koja se u politici događa češće nego transfiguracija za oltarom, ali je za slijetanje i polijetanje potrebna sigurna pista u pouzdanoj firmi, gdje se uzajamno toleriraju kadrovi na proputovanju na različite visoke funkcije…

Poslije “misije Pantovčak” Šprem je “upućen na rad” u SDP, ne bi li ondje pripremio teren za mogući Stipin povratak u okrilje ljevice. Na lokalnim izborima 2008. došao je sa specijalnim zadatkom da u Gradskoj skupštini vodi borbu protiv Bandića, koji je u međuvremenu postao partijski disident. Nije baš imao uspjeha, ali je stekao zasluge. Neko je vrijeme čak igrao za predsjednika gradske organizacije SDP-a, skupa s preambicioznim Mrsićem i beznadnim Jelušićem, ali ih je sve prestigao mladi, agilni Davor Bernardić. Tako je po uobičajenoj birokratskoj proceduri Šprem unaprijeđen daleko iznad svojih sposobnosti – u predsjednika Sabora u Milanovićevu mandatu. Prvotno je to trebao postati Josip Leko, ali on je, kaže jedan esdepeovski insajder, “običan seljak koji je svoj legitimitet u stranci stekao gradnjom vikendice i priređivanjem roštilja za Račanove”. Račan ga je jedinoga pripustio na vlastiti sprovod, ostatak ekipe zagrobno je otkvačio, spriječivši ih da ubilježe političke poene dirljivim oproštajnim govorancijama. No, možda je Leko bio previše blizak Bandiću, stvar koja je fatalno ranila i Zvonimira Mršića, pa se morao preorijentirati na direktorovanje u Podravki. Šprem, računalo se, ne može vrdati jer nema vlastitu političku bazu u stranci, u koju je pao kroz dimnjak s Pantovčaka. Ali, tko je mogao predvidjeti da će načiniti ovakvu štetu svojom deplasiranom inicijativom?

Mesić se znao skupo prodati

Stvar je u tome da Šprem, koji je naglo visoko poletio pa stalno prima razne ljude i obećava im svoju bezvrijednu podršku, osjeća nedostatak političke težine i bilo kakve supstancije. On nije masovik, ni organizator, ni politički tehnokrat – može ti jedino dogovoriti tehnički pregled preko veze, a inače je bez veze, pa je to naprečac pokušao kompenzirati trikom koji je naučio od Mesića – ako te pokušaju marginalizirati, izvedi neku idejnu paradu! Stipe je istupao za jedinstvenu, nedjeljivu Bosnu, a ugovarao remont kuvajtskih tenkova s Petračem i mutnim bošnjačkim logističarima, napadao hadezeovce zbog korupcije u vojnim liferacijama, a od njihove vlade istodobno tražio vilu i apanažu “bivšeg predsjednika”. Ako digneš strašnu frku, svi će te morati tažiti, primirivati raznim ustupcima i beneficijama… Takvim se opsjenama Stipe od pjevača ustaških pjesama na emigrantskim skupovima koji u džep stavlja omotnice s dolarima za kupnju oružja (jedna se putem izgubila!) gotovo neopazice pretvorio u ljutog antifašista koji nastupa pod devizom: “Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga!”

Mesić se znao skupo prodati Sanaderu, a hoće li Šprem moći Milanoviću? Što je zapravo trebalo poduzeti u vezi s Bleiburgom, što se tu još može i mora učiniti?Prvo, potrebno je povući krivu odluku, što prije, to bolje, jer taktičke pogreške nisu neoprostive, ali strateški promašaji radi tvrdoglavosti jesu. Zatim stvar treba povjeriti na razmatranje naročitoj saborskoj nadstranačkoj komisiji koja bi trebala koncipirati modalitete nazočnosti javnih službenika na svim komemorativnim prigodama od Vukovara i Knina do Jasenovca i Bleiburga. Ne može se tu uvijek improvizirati i svaki put politizirati nekakvim posebnim “naglascima” i pristupima – Sabor i Vlada moraju nastupati uvijek na isti način, u sklopu tvrdog protokola, službeno i samozatajno. Što se tiče financija, treba ih odmah uskratiti Vukušiću i njegovim pajdašima pa dizajnirati posebnu, službenu komemoraciju i u suradnji s austrijskim vlastima osigurati nadzor nad neofašističkim provokatorima, u skladu s regulativom Europske unije. Tu se onda bez zazora mogu pojaviti predstavnici srpske vlade, Kozaci koji inače obilaze svoje groblje u obližnjem Lienzu diskretno obilježavajući vlastitu “tragediju na Dravi”, antiratni aktivisti i članovi organizacija za zaštitu ljudskih prava, akademici i povjesničari, kulturan svijet, umjesto razuzdane gomila kvaziustaša pod crnim kapama… A Šprem? On je očito politički neupotrebljiv, kadrovski fatalno potrošen i treba ga pustiti da visi dok ne usahne i sam otpadne s grane. Hitna diplomatska misija na poziciju ambasadora u Helsinkiju bila bi također sasvim prikladna. Dobro bi se uklopio među melankolične Laponce. Pa neka pomaže Djeda Mrazu umjesto što odmaže premijeru Zoranu Milanoviću.