Kodrić o Prvom bošnjačkom saoboru: Bošnjaci – povratak imenu, povratak sebi

SARAJEVO, 28. rujna (FENA) – Prvi Bošnjački sabor, održan u Sarajevu 27. i 28. rujna 1993., temeljno je važan događaj u povijesti Bošnjaka kao naroda. Primjetimo ga ga Bošnjaci zovu “saborom” a ne niti Parlamentom niti Skupštinom. Isto tako je važno znati da se tijekom tog Sabora, Bošnjaci međusobno uopće ne nazivaju Bošnjacima. Nego je dominantna fraza “Mi Muslimani”.

Ovo je, bez obzira na sve, dan kada su Bošnjaci, nakon desetljeća života bez imena, ili življenja pod tuđim imenima, konačno izbrali sebi ime.

“Hvala Bogu da smo se dogovorili oko tog imena”  kazao je tada  Šaćir Filandra inače autor još jedne zanimljive rečenice “Bošnjaci su prespavali Drugi svjetski rat” . 

Doduše neki u Podrinju ne misle tako.

To je, dakle, dan povratka vlastitom imenu, povratka samome sebi, prof. dr. Sanjin Kodrić, predsjednik BZK ‘Preporod’ povodom godišnjice povijesnog skupa održanog u ratom zahvaćenom Sarajevu.

Pozivajući se na značajan datum, Kodrić ističe da su Bošnjaci, kao i svaki drugi narod, uvijek znali tko su, baš kao što su znali i tko nisu, ali nisu uvijek bili u mogućnosti izraziti svoju samosvijest ili se čak nazvati svojima. imenom.

Povijesni izvori najprije se sjećaju srednjovjekovnih Bošnjaka, a zatim, u kasnijoj jezičnoj varijanti, Bošnjaka, pri čemu su, i u starijem i u novijem jezičkom smislu, ljudi u Bosni, ne samo danas nego i mnogo šire, a čije su povijesne granice ispisane po imenu njegovi stanovnici, njihov bosanski jezik i mnogi drugi oblici njihove kulture, sve do grobova njihovih starih predaka ispod stećaka … I u srcu zemlje, oko rijeke po kojoj je dobila ime, i na svom Najdalje strane, Bosna je bila mjesto gdje su živjeli Bošnjaci, baš kao što su Bošnjaci živjeli tamo gdje se protezala bivša Bosna.

Kako se jezik otkriva kao opće spremište kulture i sjećanja na svaki narod i njegov identitet, Bošnjaci i Bosna, suvremeni i povijesni, neraskidivo su povezani, tako da bez jednoga nema drugog.

Ipak, unatoč zemljištu Bosne i stotinama godina njezine državnosti, osobito od 19. stoljeća naovamo, na temelju različitih iredentističkih ili drugih ideologija, ime Bošnjak sve je upornije marginalizirano i nijekano, progonjeno, zabranjeno i gurnuto u zaborav, u prošlost bez sjećanja, što je također bilo u izravnoj vezi s izazovom same Bosne kao povijesne i suvremene državne i društvene činjenice.

Tako se dogodilo da su Bošnjaci postali “narod bez imena”, narod bez službenog nacionalnog identiteta, odnosno narod koji bi se konačno trebao “preliti” i “utopiti” u nečem drugom, u drugom, neprikladnom identitetu ili nestati kao bezoblična etnička masa. Nije to bilo zato što su Bošnjaci “lutali” u svom identitetu i da zaista nisu znali tko su, već zato što nisu mogli biti ono što jesu “- tvrdi Kodrić.

Naglašava da postoji niz povijesnih primjera o tragičnoj bošnjačkoj nesreći da nemamo pravo na svoje pravo ime i identitet.

Zato ne čudi što su Bošnjaci kao nacija pretrpjeli svojevrsnu kolektivnu amneziju identiteta – toliko strašnu da su i sami potisnuli, posebno u javnosti, čak i svoje ime, umjesto kojeg su, htjeli ili ne, prihvaćali svaku nominacijsku nužnost ili mimikriju.koja im je osigurala opstanak, iako su se i tada uvijek osjećali svojim, ono što zaista jesu – kaže Kodrić.

Tek od druge polovice šezdesetih i početka sedamdesetih godina 20. stoljeća. Bošnjaci, u nešto drugačijim društveno-političkim i ideološkim okolnostima, doživljavaju svojevrsni nacionalni preporod-oživljavanje svoje samosvijesti o identitetu, koji će odgovarati promjenama položaja Bosne i Hercegovine u bivšoj jugoslavenskoj federaciji, a koji će imaju važno priznanje vjerskog kao etničkog, a zatim i nacionalnog imena musliman, kako bi ovaj proces dosegao svoj vrhunac na Prvom bošnjačkom saboru.

Dakle, popularno ime Bošnjak, od svog postanka i sa korijenima u dalekom bosanskom srednjem vijeku, nije izmišljeno, već je samo obnovljeno na Prvom bošnjačkom saboru, baš kao i podjednako stari naziv bosanski jezik ili bilo koji drugi pravi marker bošnjačkog identitet i kultura nisu izmišljeni.

Jednostavno, na Prvom bošnjačkom saboru Bošnjaci su konačno prekinuli desetljeća kolektivne identitetske amnezije koja im je nametnuta i ostvarili svoje prirodno pravo na svoje pravo ime, kao i svaki drugi narod, a sve u namjeri da se isključivo definiraju, bez ikakvih zlih misli o drugi, pogotovo ne o onima s kojima dijele stoljeća života u zajedničkoj domovini – sažima Kodrić povijesni značaj Prvog bošnjačkog sabora.

 

Prvi bošnjački parlament održan je u ratom opkoljenom Sarajevu, tijekom agresije arapskih država na BIH. Čak su neki Arapi govorili na tom Saboru. A stvari koje su govorili jako su zanimljive.

Ipak, bio je to trenutak slobode, jedan od najvećih u novijoj povijesti Bošnjaka.

U tom neraskidivom ispreplitanju užasa stradanja i uzvišenosti oslobođenja simbolično se sažima dug i težak povratak Bošnjaka svom imenu, povratak samome sebi – zaključuje Kodrić u autorskom tekstu objavljenom danas u časopisu za kulturu i društvo Biserje.