Dok nas bombardiraju lažima sa svih strana, dok su varalice u modi , susret s Molièreovim ‘Tartuffeom’ možda je i najtočniji kazališni susret s izazovima stoljeća u kojem živimoKada se podigne zastor, u svakako najtradicionalnijem francuskom kazalištu, na prvi pogled je jasno kako je predstava lišena povijesnog ruha te da će, sudeći već i po kostimima, svjedočiti izravno o našoj svakodnevici. Jean-Baptiste Poquelin, poznatiji kao Molière, “Tartuffea” je napisao godine 1664. i ta je komedija već na praizvedbi 12. svibnja iste godine, u Château de Versailles, izazvala snažne reakcije te je bila zabranjena. Kao razlog zabrane isticalo se izravno izrugivanje vjere, plemstva i gospode te se time prema ondašnjim interpretacijama s vrha vlasti prijetilo društvenom poretku, pa je tek nakon prepravki, poslije pet godina, djelo uspjelo proći cenzuru svoga vremena i zadovoljiti kralja. No uskoro je proglašeno remek-djelom te je bilo prepoznato stoljećima nakon što je napisano. Ismijavši licemjerje, nepoštenje, udvorništvo, laganje, varanje i pljačkanje, Molière ismijava one poroke koje je očito nemoguće zatrti. Svrha je komedije ispravljati i prokazivati ljudske mane… Čovjek lako podnosi prijekor, ali teško trpi porugu. Spreman je da ga smatraju zlim, ali nipošto ne želi da ga smatraju smiješnim…, pojasnio je i sam autor. U doba u kojem nas bombardiraju lažima sa svih strana, kad su varalice toliko u modi da oni koji to nisu izgledaju poput nesposobnih budala, susret s Molièreovim “Tartuffeom” možda je i najtočniji kazališni susret s izazovima stoljeća u kojem živimo.
Prvu je verziju Molière nazvao “Tartuffe ili Licemjer” (“Le Tartuffe ou l’Hypocrite”), drugu “Tartuffe ili Varalica” (“Le Tartuffe ou l’Imposteur”). Zahvaljujući cenzuri Luja XIV., Molière je bio primoran izmijeniti naslov komedije te dopisati treći i peti čin. Ta izmijenjena komedija pod novim naslovom premijerno je izvedena 5. veljače 1669. godine u Théâtre du Palais-Royal, a od 1680. godine izvođena je 3193 puta u Comédie-Française te je zabilježena kao najizvođenija komedija u povijesti toga slavnog teatra. Predstava se, u režiji danas jednog od najvećih svjetskih redatelja, Iva van Hovea, koja je premijerno izvedena prošle godine, kad se diljem svijeta slavila 400. godišnjica Molièreova rođenja, vraća izvorniku. Prvi put u povijesti Comédie-Françaisea izvedena je tako Molièreova komedija u tri čina “Tartuffe ili Licemjer”, a u povijesti svjetskog teatra riječ je svakako o raritetnoj izvedbi komedije čiju je praizvedbu prije 359 godina zabranio Kralj Sunce.
Iznimno kraći od onog “Tartuffea” kojeg smo navikli čitati ili gledati i koji ulazi u lektirne naslove, novi “Tartuffe”, koji je zapravo stariji od onog najpoznatijeg, bitno je kraći, ali i mnogo snažniji te opakiji u komediografskoj oštrici usmjerenoj prema društvu u kojem danas žive gledatelji predstave Iva van Hovea. Rekonstruiran je zahvaljujući radu kazališne genetike koju je proveo povjesničar Georges Forestier. U tekstu što prati izvedbu u Comédie-Françaiseu Forestier pojašnjava zašto je prvog “Tartuffea” cenzurirao Luj XIV. – jer nije mogao, s jedne strane, biti prvak katoličkog pravovjerja i, s druge, dopustiti svom omiljenom glumcu/piscu da izvodi satiru lažne pobožnosti u njegovom pariškom kazalištu. Drama koju otad poznajemo, “Le Tartuffe ou l’Imposteur”, modificirana je verzija iz 1669., blažeg tempa i proširena na pet činova.
Ova produkcija ponovni je susret Iva van Hovea s ansamblom Comédie-Françaisea, s kojim je radio na predstavama “Prokleti” i “Elektra/Orest”, ali i ponovni susret s Molièreom, čije je komedije “Mizantropa” i “Škrtca” već režirao, ali nikada do sada nije niti jednu Molièreovu komediju postavio u Francuskoj. Odabrao je ovu energičnu, ako već ne mahnitu verziju predstave što tematizira krizu koju će pokrenuti Tartuffe ulaskom u život bogate obitelji koja se raspada. Van Hove se usredotočuje na Tartuffeov strastven odnos s drugom ženom bogatog Orgona, na sukob između oca i sina. No zanima ga i suprotnost između Cléanteove progresivne i libertinske vizije svijeta s jedne strane te konzervativnog pogleda na taj isti svijet što ga zastupaju Orgon i njegova majka s druge strane. Ivo van Hove ne zaboravlja da je Tartuffe prosjak kojemu Orgon pripisuje ulogu spasitelja i pobožnog čovjeka, pronalazeći u njemu pouzdanika i duhovnog učitelja, toliko da, kako bi zapečatio ovu jedinstvenu vezu, odlučuje Tartuffea učiniti svojim jedinim nasljednikom. Bomba eksplodira. Poput mnogih Molièreovih komedija, “Tartuffe” je prvenstveno društvena drama – zapisano je u najavnom tekstu predstave.
Otkrivajući publici, ali i pariškoj javnosti, mladog ili, kako ga Francuzi u toj fazi njegova života nazivaju, drskog, virulentnog, prijestupnog, nepromišljenog i nestrpljivog pisca, upravo tijekom proslave njegove obljetnice, Ivo van Hove fokusira se na jednu od najpoznatijih francuskih komedija i vraća joj smionost koju je izgubila nakon zabranjene praizvedbe. Molière za njega više nije samo zajedljivi kroničar društvene zbilje svoga vremena, on je prije svega univerzalan pisac koji kroz građansku obitelj razotkriva bolne rane svakog društva, pa i ovog našega iz današnje perspektive možda i najranjivijega.
Jer Tartuffe Ive van Hovea nije opaki prevarant i lažljivac koji se želi okoristiti glupošću bogatog Orgona te ulazi u njegovu obitelj i, manipulirajući svakim od njih, naposljetku pridobije privolu da mu otac obitelji prepiše sve bogatstvo. Ali dolaskom deux ex machine, odnosno činovnika, točnije kraljeva izaslanika, pravda naposljetku pobjeđuje te se oporuka smatra ništavnom, a Tartuffe varalicom. Za Iva van Hovea ne postoje olakšice, Tartuffe je zavodljiv, simpatičan mladić kojeg danas s lakoćom prepoznajemo u svakom boljem društvu, koji se uspijeva snaći i pridobiti naklonost u ovom slučaju cijele obitelji mnogo licemjernije i lažljivije, opakije od njega samog. Njegova je funkcija tu samo da rastvori rane koje odavno već postoje, ali su bile prikrivene, te da pokaže koliko je duboka bolest koja razara obitelj, a time i samo društvo, koje je toliko slabo da se gotovo ni od čega više ne uspijeva obraniti. Tartuffe, naime, govori samo ono što članovi obitelji žele čuti i radi samo ono što se oni ne usude raditi, a voljeli bi, pa kad im to netko drugi dopusti, postaju još veći varalice, lažljivci i licemjeri.
Tekst u tri čina koji je nedavno rekonstruirao Georges Forestier bio je prilika za ravnatelja International Theatre Amsterdam da oživi svoju mračnu, žestoku, tjelesnu viziju Tartuffea. Vizija koja želi ići dalje od puke ideje ekonomskog zarobljavanja (nakon što je primio lažnog poklonika u svoju kuću, Orgon ga čini svojim univerzalnim izaslanikom) postavljajući hipotezu o senzualnoj strasti između Elmire, Orgonove supruge, i Tartuffea. Zašto ne?! Jedna od prednosti kazališta je sposobnost neprestanoga, kroz više nadahnuća, otvaranja novih, pustolovnih, neočekivanih putova našim osjetilima i našoj mašti. No u ovom slučaju Ivo van Hove više se koncentrira na koncept nego što baca novo svjetlo na Molièreovo djelo. Gluma Denisa Podalydèsa u Orgonu, Christophea Monteneza u Tartuffeu, Marine Hands u Elmirei, Loïca Corberyja u Cléanteu otkriva oštrinu i britkost. Ali to nije dovoljno da ovaj “Tartuffe” ispiše veliki kazališni trenutak. Kao da je inscenacija Iva van Hovea, držeći se svoje žestine, ostala na površini predstave. U ovom čisto dramatičnom “Tartuffeu” nema kontrasta. Nedostaje mu ambivalentnost, podzemna duša, piše Manuel Piolat Soleymat. A kritičar Le Mondea dodaje: “Najzanimljiviji aspekt ove večeri je otkrivanje dramskog predloška u obliku male bombe, u kojem se Molière izrazio bez ustupaka, ustajući protiv licemjerja. Problem je način na koji ga Ivo van Hove postavlja, s neospornom učinkovitošću, ali i nizom pogodnosti i efekata koji na kraju tvore blještavu predstavu bez misterija”.
No unatoč ne prevelikoj naklonosti francuskih kritičara prema predstavi, koja oštro polemizira sa svojim vremenom otkrivajući prvi, zabranjeni predložak slavne komedije, Ivo van Hove još jedanput se predstavio na današnjoj svjetskoj kazališnoj
sceni kao jedan od rijetkih redatelja koji hrabro promišljaju društveni kontekst o kojem djelo govori. Jer u svijetu koji nas okružuje, a koji broji na stotine velikih i malih lažljivaca što nam kroje sudbinu, nisu varalice samo oni koji nas zavode lažnim pričama, mnogo su važniji oni koji iz pozicije moći prihvaćaju tu igru, koriste je i provode u svojoj sredini, spremni i na najveće zločine u svom licemjerju. Njih se treba bojati, njihove prijetvornosti, njihove lažljivosti, njihovih tajnih krađa, njihove susretljivosti, perfidnosti, dvoličnosti, prepredenosti…. Oni su oko nas, u svim porama društva, postavljeni kako bi zbog vlastitog prosperiteta nama svijet učinili nemogućim. O njima govori Ivo van Hove i o njima je govorio Molière prije kraljeve zabrane. Zbog toga se ova predstava u najcjenjenijem francuskom teatru, Comédie-Française, i zove prema originalu, “Tartuffe ili Licemjer”, a ne kako je pisac poslije dopisao i time komediju pojednostavnio – “Tartuff ili Varalica”.
wpDiscuz
