Published On: Ned, ožu 2nd, 2014

Kenan Trebinčević: Moj jedini zločin bio je to što sam bosanski musliman!

Ako je ‘pero jače od sablje’ onda je i ova knjiga najbolji način na koji mogu osvetiti svoj narod i svoju obitelj, jer nisam želio ostati samo žrtva, kaže autor tek objavljene knjige ‘Bosnia List’ (Bosanska lista), koja se, u izdanju čuvenog Penguina, ovog tjedna pojavila u izlozima najznačajnijih američkih knjižara poput “Barns and Noble”.

Kenan Trebičnević , već dvije decenije živi u Americi . Sa svoje 33 godine pisac je koji obećava . Njegov roman prvijenac ” Bosanska lista ” ( ” Bosnia List ” ) , koji je tek prije nekoliko dana ugledao izloge najvećih američkih knjižara od Atlantika do Pacifika , u izdanju globalno poznate izdavačka kuća Penguin – knjiga je o kojoj bi se ovog proljeća moglo naširoko pričati . O kenanovo autentičnim zapisima iz minulog rata u Bosni i Hercegovini , već govore i pišu mnogi američki mediji , a narednih dana , najgledaniji TV program Oprah Winfrey show u Chicagu – proglasit će ove uzbudljive memoare – knjigom sedmice .

Priča o Kenanovoj knjizi počinje prije dvije godine kada je susreo poznatu autoricu Susan Shapiro . Nije ni slutio da ga je dotaknuo prst sudbine koji će promijeniti njegov život . Bar onaj literarni .

Po struci fizioterapeut u jednoj klinici u boemskoj četvrti New Yorka , Greenwich Villageu , Kenan dodijeljena pacijenticu koja se oporavljala od ozljeda . Ali , i Susan je dobila ” pacijenta ” – bosanskog izbjeglicu s uspomenama dvanaestogodišnjeg dječaka , koliko je Kenan imao 1992. Tada se neumoljivi rat brutalno obrušio i na njegov obiteljski dom u Brčkom . Pomislila je ispravno , da može pomoći ako ga inspirira da 0,20 godina kasnije , ispiše svoje autentične memoare – brutalno iskrene , bez mrvice politike , onako kako on to osjeća , sada , kada je uz bosansko porijeklo postao i Amerikanac .

U ekskluzivnom razgovoru za Anadolu Agency ( AA ) Trebinčević se prisjeća kako mu je Susan Shapiro , koja je inače podučavala novinarstvo na New York Sveučilištu ( New York University ) , kazala da već na prvom satu od svojih učenika traži da napišu esej ” o vlastitom , tajnom životnom iskustvu koje ih je najviše ponizilo ” .

” Nasmijao sam se i rekao Susan : ‘ Ah , vi Amerikanci , zašto bi netko tko je doživio poniženje uopće pričao o tome ? ‘ ” , Kaže Kenan , napominjući da je u Ameriku došao skrivajući vlastiti ratni bravado iz Bosne . Uz to je još prislonio i znani balkanski mačo mentalitet , po kojem se bol prikriva , naročito ako ta patnja može povrijediti one najmilije ili najbliže ukućane .

Pisanjem protiv traume

” Trebaš pisati o tome , jer to pomaže iscjeljenje ” , rekla mu je Susan , prisjeća se naš sugovornik , dodajući : ” Te riječi su otključale nešto u meni . ”

Kenan je brzo sastavio taj prvi esej , na svega tri stranice o svojim ratnim uspomenama iz Brčkog . Ta priča je Susan podsjetila na ” Dnevnik Ane Frank ” . Samo što se ovaj put , kako je govorila ” radilo o jednom muslimanskom dječaku , u srcu Europe i to pola stoljeća nakon holokausta nad europskim Židovima ” . Esej je objavljen u New York Times Magazinu . Ubrzo se pojavio agent izdavčke kuće , koji je Kenana Trebinčevića i Susan Shapiro , inače njegovu buduću koautorica – kao u američkim filmovima o neočekivanom uspjehu – ubijedio da Kenan sve to treba proširiti u knjigu svojih autentičnih sjećanja . A memoari se u Americi posebno cijene i dobro prodaju .

U međuvremenu , Kenanove literarne uratke objavili su ništa manje prestižni Wall Street Journal , New York Times Op – Ed page , International Herald Tribune , Salon.com , American Public radio i 2012 posebno čitana Best American Travel Writing Anthology . Ove sedmice njegovu je knjigu predstavio i BBC .

Sa svojih 11 godina , upravo kada je rat u bivšoj Jugoslaviji počeo , Kenan Trebinčević bio je sretni dječak koji je volio trenirati karate , živeći običnim životom svojih vršnjaka na obalama najduže tada jugoslavenske rijeke Save . Ali , kada je rat u njegovoj rodnoj BiH buknuo svom žestinom u proljeće 1992 , zlo je zakucalo i na njegova vrata .

” Čovjek koji je bio moj drugi heroj , odmah iza mog oca , moj trener karatea Pero , lokalni Srbin koji je toliko puta svraćao u našu kuću , pojavio se s ‘ kalašnjikovom ‘ ( puškom AK -47 ) u ruci i rekao da mi Trebinčevići imamo jedan sat spakirati kofere i napustimo naš stan , ukoliko ne želimo biti ubijeni . naš jedini ‘ zločin ‘ bio je to što smo bili bosanski muslimani ” , kaže Kenan .

U knjizi je opisano niz sličnih ratnih epizoda , uključujući i zatvaranje oca i Kenanovog starijeg brata u zloglasni koncentracijski logor Luka u Brčkom , te njihovo višemjesečno skrivanje , ponovo u njihovom stanu . Odatle je Kenan izlazio u nabavku životnih namirnica , služeći se lažnim imenom – Igor . Nastavio je to činiti čak i onda kada ga je njegov drugi učitelj , Milutin , prepoznao na ulici dok je nosio kruh za svoju obitelj , pokušavši mu ispaliti metak u glavu : ” Uhvatio me za kosu , ali , nekim slučajem , puška se zaglavila dok je repetirao . Brzo sam se otrgnuo , pokupio razbacani hljeb koji je ispao iz mog torbaka i pobjegao kući . Naravno , nisam rekao ni rječi majci ili bilo kome o ovoj epizodi , jer me više ne bi pustili u nabavku . Otac i brat nisu smjeli izlaziti iz stana , a neko je morao donijeti kruh kući . Nastavio sam to raditi , samo puno opreznije , izbjegavajući susrete takve vrste ” , kaže Kenan .

Ali , priča iz Trebinčevićeve sve popularnije knjige dobiva svoj ​​literarni i životni krešendo tek kada mnogo godina kasnije , nakon izbavljenja iz pakla bosanskog rata , izgleda , ipak uz trajni nezaborav , u američkom egzilu , on i njegov brat , odlučuju udovoljiti želji svog 72 – godišnjeg oca da otputuju nakratko u Bosnu . Otac je nakon preživljenog moždanog udara ” možda osjećao svoju smrt ” , želeći što prije vidjeti svoj ​​rodni kraj .kenan2

” Moj stariji brat Eldin i ja osjetili smo kako ne možemo odbiti tu očevu želju . Ja sam se usput pravio da mi to činimo samo da bismo udovoljili njemu . Ali , ja sam već bio tridesetogodišnjak koji je shvatio kako je došlo vrijeme da se suočim sa svojom prošlošću . želio sam vidjeti familiju koju nisam vidio dvije decenije . No , čim sam odlučio posjetiti svoju domovinu , počeo sam se suočavati s osvetničkim fantazijama , o tome što bih želio učiniti svakome onome tko nas je izdao ” , ispričao je Trebinčević u intervjuu za AA .

Put u Bosnu

Spremajući se za taj put , Kenan počinje praviti svoju osobnu ” bosansku listu ” , onoga što mora uraditi i koje sve ljude mora sresti tijekom borakva u kratkoj posjeti svome rodnome gradu .

” Kada se Amerikanci spremaju na godišnji odmor , kojeg namjeravaju provesti na Karibima ili u Europi , oni sastave listu lokacija koje žele posjetiti i popis onoga što žele učiniti . Umjesto znamenitosti i provoda , moja se lista ubrzo sastojala od posjeta grobljima , spomenicima i mjestima na kojima je utisnuta moja prošlost . Tražio sam svoje dječačke stope posvuda ” , kaže Kenan .

Tako odlučuje na svoju ” bosansku listu ” staviti odlazak na Perin grob , ” kako bih se uvjerio da je doista mrtav ” . Zatim , da se suoči s prvom susjedom Petrom , za koju je znao da je potkradala pokućstvo njegove majke . Želio je otići i do onoga što je ostalo od koncentracijskog logora Luka , odakle su danima čekali najgore vijesti o očevoj i bratovoj sudbini .

No , u zemlji svoga rođenja Kenan je našao nešto snažnije i šokantnije od osvete . A kada je shvatio da svim svojim osjetilima nikada nije razaznao kako je njegova familija preživjela , osjetio je da o tome treba pisati .

Razmjenjujući prepisku s gospođom Shapiro , a posebno nakon što je pročitao , kako kaže , ” žestoko napisani esej o religijskom progonu njene studentice o vlastitom i iskustvu njene majke , koja je preživjela holokaust ” , nešto se , kaže Trebinčević , pokrenulo u njemu . Tako je Shapiro pozvala Kenana na svoj ​​seminar o pisanju knjiga .

” I dok sam se počinjao osjećati kao žrtva koja je izgubila svoje sretno djetinjstvo , došao sam do zaključka kako smo začuđujuće bili sretni ” , kaže Trebinčević , govoreći o načinu na koji je njegova obitelj preživjela minuli bosanski rat . Kaže da je ” toliko duboko zaronio u tu priču preživljenja , da je poslije izvjesnog vremena mogao sanjati određene sekvence svoje knjige koji su se kasnije točno uklopili u nju ” .kenan3

Bosanska knjiga za sve ljude

” Ali , onda je to prestala biti samo osobna stvar , već moralna obveza da ispričam istinu . Nije to više bilo samo zbog svoje obitelji , već zbog naroda kome sam pripadao , a koji je stradao samo zbog toga što je to što jeste . Ali i zbog svakog onoga tko je doživio progon na religijskoj , rasnoj ili nacionalnoj osnovi . ”

Prisjeća se kako je njegova koautorica Susan Shapiro često citirala riječi poznate američke novinarke i spisateljice Joan Didion , koja je pisala o moralnoj dezintegraciji urbanog društva : ” Pišem da bih otkrila što mislim . ”

” To se u mom slučaju pokazalo istinitim ” , kaže naš sugovornik . Dodaje i da uopće ne žali kako je stvari i događaje u svojoj knjizi opisao , ” naprotiv , pisao sam najbolje što sam mogao ” .

On naglašava da je želio napisati priču gledajući očima dvanaestogodišnjeg bosanskog dječaka – muslimana , koji je prošao kroz genocid , i ” iz kuta tridesetogodišnjeg američkog državljanina ” .

” Nikada nisam mogao zamisliti da bi naši susjedi , bosanski pravoslavci – Srbi , ti naši kućni prijatelji sa kojima smo dijelili rođendane i praznike , mogli bacati svoje sunarodjake u koncentracijske kampove , ubijati ih i silovati , samo zato što su muslimani . Sada razumijem da ratovi iznjedre ili najbolje ili najgore iz ljudi . Posjeta svojoj domovini kako bi doista shvatio ko su ti stari ‘ prijatelji ‘ i ​​’ komšije ‘ koji su , zapravo , sve vrijeme bili takvi , učinila je da taj bol , ipak bude bez lomljave . Njima je rat dozvolio da budu to što doista jesu . ”

Upitan koja su njegova osjećanja danas ; je li on još uvijek ” fantazira o revanšu ” , kao što je napisao u jednom od svojih eseja , te kako bi se ti odnosi mogli popraviti do pune obnove povjerenja i pomirenja , Trebinčević kaže :

” Mislim da je nešto duboko ostalo u svima nama Bošnjacima ; nešto što se nikada ne može popraviti . ”

On ističe da je o tome često razgovarao sa svojim sunarodnjacima , te da je čuo vrlo slična mišljenja .

Ne želim ostati samo žrtva

” Moja koautorica , Susan , govorila bi mi kako je ‘ pero jače od sablje ‘ . Shvatio sam da je ova knjiga najbolji način na koji mogu osvetiti svoj ​​narod i svoju familiju . Jednostavno , nisam želio da ostanem žrtva ” , govori Trebinčević i nastavlja :

” Pišući ovu priču bio sam u mogućnosti preokrenuti najgore u najbolje iskustvo svoga života . Najveću je radost za mene predstavljalo ponovno ispisivanje historije Balkana kroz pogled jedne Bošnjačke obitelji . Jugoslovenska historija prečesto je bivala zamućena i pisana od strane srpskih političara i akademika u Beogradu , s ciljevima koji su nam tek naknadno postajali jasni . ”

Odgovarajući na pitanje što želi reći onim Bosancima koji često ponavljaju kako se nakon minulog rata u BiH ” treba praštati , ali zaboravljati nikako ” , Kenan kaže da svatko treba naći vlastitu mjeru .

” Svatko mora pronaći način kako da zacijeli svoju patnju . Ne postoji jedan te isti recept za sve nas . Mi smo svi različiti ” , kaže .

” Netko može tvrditi da vas praštanje oslobađa i pronalazi vam mir . Moj mir je u tome da svoju priču podijelim sa svijetom . Ne vidim da sam opečen od loših uspomena ili noćnih mora . Živim vrlo funkcionalan život , iako je dijeljenje bola s mojim narodom bilo opterećenje na mojim leđima . ”

U svojoj knjizi Trebinčević opisuje kako je njegova majka , koja je u međuvremenu umrla u Americi , voljela gledati poznati film Stevena Spielberga ” Schindlerova lista ” ( Schindlerova lista ) o istoimenom njemačkom industrijalcu koji je spasio stotine Židova , te da je iz njega uvjek izvlačila neku dodatnu humanističku poruku .

” Željela je nas , svoju djecu , naučiti lekciji da uvjek postoje dobri ljudi i da ne treba generalizirati . ”

Nema jednake kolektivne krivnje

A , kad je 1995. usvojen Daytonski sporazum i time okončan troipogodišnji rat u Bosni , Kenan se prisjeća kako je on , tada buntovni petnaestogodišnji teenager , zajedno sa svojim roditeljima bio razočaran načinom na koji je mir stigao u Bosnu . U jednom trenutku svojoj je majci rekao kako ” samo na prste jedne ruke može prebrojati sve Srbe koji su im pomogli ” .

” Moja majka mi je rekla da nikada ne smijemo zaboraviti one koji su nam učinili zlo , ali da se isto tako moram sjetiti dobrih ljudi , kao i svih dobrih djela ” .

Trebinčević priznaje kako je , sagledavajući vlastitu priču svog spasa i opstanka , iznova uvidio kako se broj onih Srba koji su pomogli njemu i njegovoj obitelji ” na vlastito iznenađenje ” uvećao :

” Došao sam do jednog broja Srba koji su nam na bilo koji način pomogli , samo da nas spase . Ta lista je u rasponu od običnih civila , do ubojica i kasnije osuđenih ratnih zločinaca . U tom vremenu u kojem je vladalo zlo , ipak je bilo suosjećanja za moju obitelj . Prepoznao sam te ljude i njihova djela . ”

Odgovarajući na pitanje da li je i kako moguće pomirenje u bivšoj Jugoslaviji , Trebinčević iznosi uvjerenje kako se do potpunog pomirenja ” ne može doći sve dotle dok se kolektivna krivnja , od strane nekih političara , pokušava podijeliti na sve strane podjednako ” .

” Zamislite da je od Židova u Drugom svjetskom ratu traženo da isto tako prihvate udio u krivnji . U Bosni nikada nije došlo do ikakvog istinskog izvinjenja ili do repatrijacija . A to bi trebao biti prvi korak . ”

Daytonski sporazum je prevaziđen

Interesantno razmišljanje mladi autor ima o uzrocima sadašnjih prosvjeda u BiH , kao io samom Daytonskom sporazumu :

” Nisam iznenađen protestima . Trenutačni nemiri su prosvjedi protiv visoke stope nezaposlenosti . A sve to ima korjene u nepravednom Daytonskom mirovnom sporazumu iz 1995. , s kojim je okončan rat u BiH . Iako je predsjednik Clinton učinio plemenitu stvar što je zaustavio taj sukob u Bosni , ‘ Dayton ‘ je bio prljavi posao za Bošnjake . Taman kad se tijek konflikta okrenuo u našu korist , NATO saveznici , predvođeni Richardom Holbrookom , zaprijetili su Armiji BiH da će je bombardirati iz zraka ako ne zaustave svoje napredovanje . Poslije tri godine našeg stradanja , nije nam bilo dopušteno da se branimo sami ” .

Trebinčević kaže , da mu je kao Amerikancu žao što je tadašnja administracija u Washingtonu , preko brzopletog mira i nepravednog mirovnog sporazuma u BiH, 1995. dozvolila da upadne u kontradikciju vlastitih američkih vrijednosti :

” Oni su se sukobili s vlastitim politikama kad je riječ o demokraciji i ljudskim pravima . S ovim pobačajem pravde , oni su nagradili Srbe za genocid , dozvolivši im da zadrže zemlju koju su okupirali , nikada ne dopuštajući prognanicima da se vrate . Predsjednik Clinton je priznao tu nejednakost u kontraverznim dokumentima i snimkama u knjižili ‘ The Clinton Tapes ‘ ( Clintonove trake ) . On je obznanio da su tijekom pregovora u Daytonu NATO saveznici osjetili , kako bi ‘ neovisna Bosna bila neprirodna ‘ , kao jedina muslimanska zemlja u Europi . Britanci , Francuzi i Rusi favorizirali su embargo na oružje bosanskim muslimanima precizno zato što je to održavalo Bosnu u nepovoljnom položaju . Francuski predsjednik Francois Mitterrand rekao je Clintonu da Bosna nikada nije pripadala Europi ! ? A jedan britanski dužnosnik govorio je o ‘ bolnoj , ali realnoj obnovi kršanske Europe ‘ . ”

Trebinčević isto tako ne krije niti svoje gorko osjećaje prema promašajima Ujedinjenih naroda . UN je priznao svoje pogreške u BiH u posebnom izvješću generalnog tajnika Kofi Annana 1999. , četiri godine nakon pada u ruke srpskih vojnika ” UN zaštićene enklave ” i genocida koji se nakon toga dogodio u Srebrenici .

” Mojotac je jednom rekao : ‘ UN je naš drugi neprijatelj . Zato vjerujem da su Amerikanci jedini sposobni drastično promijeniti Daytonski mirovni sporazum u BiH . On treba biti poništen ; treba biti bez oba entiteta i Distrikta Brčko . Danas , u BiH imamo 40-55 % nezaposlenih , što je dovelo do stagnacije zemlje , koja načisto ne funkcionira . Lažni mirovni ugovor je samo ovjekovječio pohlepu , korupciju na svim stranama , te strah i etnički šovinizam . Bosna treba demokratske izbore u kojima demokratski izabrana većina vlada , a ne preglomazna administracija . ”

Na pitanje koje mu ovih dana često postavljaju : ” Kako je biti Amerikanac ? ” , Odgovara , izbjegavajući generalizirati . Umjesto toga nudi obrazac vlastitog američkog iskustva :

” Sve dotle dok demonstrirate vašu vrijednost , bit ćete nagrađivani za svoj ​​naporni rad . Nažalost , u Bosni je sada važno kako se zovete , kakav vam je ‘ background ‘ , koja je vaša politička pripadnost i kolika je vaša politička lojalnost , jer to je ono što vas gura naprijed . Ovdje , u Americi , bar prema mom iskustvu , ljudi se više interesuju za vas ako ste druge nacionalnosti , od one njihove . ”

” Bosanska lista ” u Turskoj

Na koncu , Kenan Trebinčević je u intervju za AA još govorio o mogućnosti da njegova knjiga bude prevedena na turski jezik :

” Možda će prvo pojavljivanje moje knjige na nekom stranom jeziku biti na turskom . Nakon svega , moje ime je turskog podrijetla , pa maštam da će moja priča biti prevedena i da će dotaknuti tamošnju čitalačku publiku . ”

( Anadolija )