Published On: Pon, lis 30th, 2017

Katalonija riskira sudbinu iračkog Kurdistana

Nakon referenduma i proglašenja neovisnosti Katalonije neki zaista misle da će se u Europi pojaviti nova država. Sve je moguće, ali je ekonomija jača od propagande i ima više razloga zašto Katalonija vjerojatno neće napustiti Španjolsku i na kraju će Carles Puigdemont morati popustiti i tražiti formulu za ”častan izlaz” iz ove situacije, baš kao Massoud Barzani u Iraku.

Osim toga, sam referendum je bio vrlo upitan u smislu demokratskog legitimiteta, obilježen nasiljem i nije se moglo slobodno glasovati. S druge strane, na glasanju u katalonskom  parlamentu je 70 zastupnika glasalo za neovisnost, 10 ih je bilo protiv, 2 suzdržana, a 51 zastupnik je bojkotirao glasanje. Dakle, nema ni konsenzusa, ni neupitnog jedinstva oko želje za odvajanjem od Madrida.

Argumenti za neovisnost

KatalonijaŠto govore vlasti u Barceloni i Carles Puigdemont? Jednostavno, Katalonija je bogata zemlja. Njezin bruto domaći proizvod je petina španjolskog BDP-a.Prema tome, BDP po stanovniku Katalonije je gotovo 20% veći od prosjeka Španjolske. Izvoz iz Katalonije čini 25% ukupnog španjolskog izvoza i prošle godine je premašio 65 milijardi eura. 2150 velikih tvrtki je koncentrirano u Kataloniji, više nego u bilo kojoj drugoj španjolskoj pokrajini. U Kataloniji je registrirano više od pola milijuna poduzetnika, što je 19% od ukupnog broja svih španjolskih biznismena.

Istovremeno, stanovnici Katalonije kažu da sami zarađuju novac ne samo za kruh, nego i za maslac. Samo svaki sedmi Katalonac dobiva plaću od središnje države, dok u siromašnim pokrajinama, po španjolskim standardima, svaki treći uposlenik je državni službenik. Osim toga, španjolske vlasti tog zaposlenika plaćaju ionako s katalonskim porezima, objašnjavaju zagovornici neovisnosti.

Doista, u skladu s poreznim propisima u Španjolskoj pokrajina šalje prihode od poreza u državni proračun, što je ekvivalent 5 do 8% njihovog BDP-a,jer konačna brojka varira ovisno o načinu izračuna. Svake godine Katalonija u španjolski proračun uplati iznos od oko 62 milijarde eura. Povrat uplaćenog novca od Španjolske u Kataloniju ne prelazi 45 milijardi eura. Prema španjolskom Ministarstvu financija, samo Madrid i Baleari po glavi stanovnika izdvajaju više u državni proračun od Katalonije.

Dugovi – vlastiti i tuđi

Katalonija

Španjolska spada u skupinu PIGSvisoko zaduženih zemalja i Katalonci se pitaju zašto bi oni plaćali inozemne dužnosnike i dugove drugih, zbog čega su zagovornici neovisnosti ogorčeni.

”Odvojimo se i nećemo umrijeti bez njih”, uobičajeni su slogani koji su se mogli čuti prije referenduma i tijekom ovog kaosa. No, zapravo katalonski BDP premašuje BDP svih zemalja istočne Europe, s izuzetkom Poljske. Katalonija je kao ekonomija slabija od Portugala i s većim dugovima i skandalima nego Grčka.

Osim toga, Katalonija ima i vlastite državne dugove, ne velike, ali ni tako male. Sama pokrajina, bez dugova središnje države, duguje 70 milijardi dolara, oko 10 000 dolara po stanovniku. Istovremeno, katalonska vlada ne može privući inozemne kredite zbog niskih kreditnih rejtinga.

Sada dolazimo do zanimljivog podatka. Zbog niskih rejtinga i vrlo teškog zaduživanja na inozemnom tržištu kapitala je od 2012. godine najveći vjerovnik Katalonije središnja vlada Španjolske.

Dakle, izlaskom iz Španjolske će se Katalonija suočiti s bankrotom, ali su to organizatori referenduma o neovisnosti vješto prešutjeli. Kakvi dugovi? Koga to zanima kada je u pitanju državna neovisnost?

S ukupnim stanovništvom od sedam milijuna ljudi Katalonija se smatra tradicionalno nacionalističkim biračkim tijelom, ali radikalnih zagovornika neovisnosti ima oko dva milijuna. U svim anketama ti ljudi tradicionalno govore u ”neovisnosti” već dugi niz godina i oni su izašli na referendum o neovisnosti. Međutim, Katalonija ima 5 313 564 birača, što znači da je na referendum izašlo 43,03%, od kojih je 92,01% glasalo za neovisnost, a7,99% ih je bilo protiv. Treba uzeti u obzir da zbog policijske represije negdje nije bilo moguće glasati, ali se godinama govori o oko 2 milijuna Katalonaca koji se žele odvojiti od Madrida i čak i ovakav referendum je to i pokazao.

Međutim, nakon referenduma su se u Kataloniji dogodile važne promjene. Po prvi put u povijesti moderne demokracije u Barceloni je došlo do prosvjeda “pasivne većine”, koja prethodno nije bila sklona odvajanju.

Prema različitim procjenama, od pola milijuna do 950 tisuća ljudi je sudjelovalo u tim prosvjednim akcijama. U prijašnjim sličnim akcijama je najveći broj zagovornika odvajanja od Španjolske bio dvadeset puta manji.

Sociolozi su otkrili da separatističke težnje među radnicima, glavnim biračkim tijelom katalonskih socijalista, ne prelaze više od 28%. Ovo je bilo potpuno iznenađenje za katalonsku vladu.

I dok političari u Barceloni i Madridu razmjenjuju optužbe, protivnici neovisnosti su uspjeli na ulice izvesti milijun ljudi sa sloganima za jedinstvo Španjolske. No, jedni i drugi su bili mirni prosvjedi, koji su trajali nekoliko sati, a onda svatko svojim kućama i uobičajenim aktivnostima.

No, tada dolaze problemi. U samo nekoliko dana je većina korporacija povukla svoja sjedišta iz Barcelone, što se dogodilo gotovo istodobno, kao po dogovoru.

Glavni inicijator je bio Isidro Fain, čelnik Caixa Banke, lider i vodeći lobist poslovanja u Kataloniji.

Tko je otišao?

katalonska plinska korporacija Gas Natural Fenosa

Na početku je otišla katalonska plinska korporacija Gas Natural Fenosa, čiji se kapital procjenjuje na više od 35 milijardi eura. Plinski biznismeni su preselili ured u Madrid, zajedno s kapitalom i gdje će plaćati poreze. Preselili su se i lideri građevinskog tržišta u Španjolskoj, korporacije Colonial i Albertis, svaka s ukupnim kapitalom od 6 milijardi eura.

Treća najveća banka Španjolske, Caixa Banka, preselila se u Valenciju. Caixa Banka ima imovinu od 350 milijardi eura,  Caixa Grupa je najmoćnija holding tvrtka u Španjolskoj i najveći je dioničar u šest od 24 najveće kompanije u zemlji. Među imovinom Caixa Grupe su bivši telefonski monopolist Telefonica SA, naftna tvrtka Repsol SA, distributer plina Natural SDG SA, prijevoznik Abertis Infraestructuras SA i telekomunikacijski operater Cellnex Telekom ad. Samo Cellnex ima kapital od 1,7 milijardi eura i sjedište je iz Barcelone preselio u Madrid.

Sabadell Banka, četvrta u španjolskom bankarskom rejtingu, otišla je u Alicante. Sabadellova imovina iznosi 212 milijarde eura.

Barcelonu su napustili osiguravajuće društvo Catalana Occidente s kapitalom 1,2 milijarde eura i tržišni lider u kurirskoj dostavi MRW s godišnjim prometom od više od 136 milijuna eura. Čak je i poznata izdavačka kuća Editorial Planeta, utemeljena 1949. godine i jedan od simbola kulturnog života Barcelone, prebacila svoje poslovanje u Madrid.

Internetski div Amazon je obustavio izgradnju najvećeg logističkog centra u Europi u blizini zračne luke Barcelona ”El Prat”. Usput, 51 posto glavne zračne luke Katalonije pripada španjolskoj vladi. ”El Prat” je druga najveća putnička zračna luka u Španjolskoj, kroz koju prolaze glavne turistički tokovi u pokrajinu.

I velike inozemne korporacije, prvenstveno njemačke, a Njemačka je ključni partner Katalonije za izvozm, i prije referenduma je prebacila svoje predstavništvo u glavni grad Španjolske.

Zašto su kapitalisti napustili Kataloniju?

Kapitalisti se vode svojom logikom, koja nema nikakve veze s toliko navikanim katalonskim ”komunizmom” ili ”anarhizmom”. Oni su u Kataloniji bili dok su mogli poslovati u miru, bez obzira na politički sentiment većine Katalonaca. Svi se njihovi izračuni temelje na činjenici da u modernoj mirnoj Europi nitko ne želi da ih središnje vlasti čuvaju vojnim sredstvima i ne žele da bilo tko napada zemlju u kojoj posluju. Štoviše, iako Katalonija ne želi izaći iz EU, poduzetnike to ne zanima.

Za njih je važno da ne riskiraju tržište od pola milijarde stanovnika Europske unije, koje im je važnije od sedam milijuna Katalonaca. Svoja su sjedišta vjerojatno u Madrid prebacili i poduzetnici milijarderi koji su intimno katalonski nacionalisti, ali to nema veze s poslom.

Vlada Katalonije je tolerantna i čak prihvatljiva na regionalnoj razini, ali samo s gledišta uređenih plaža za turiste, parkova za osobe s posebnim potrebama i biciklističke staze za turiste. Ali je za čelnike i upravne odbore velikih tvrtki neprihvatljivo da politički vrh nije u stanju pronaći kompromis.

Pokazalo se da se cijela “ekonomska sila” Katalonije zapravo temelji na jednom stupu – Barceloni. Lučki grad, jedan od najvećih u Europi, gdje ima 1700 obrta, grad u kojem se koncentriralo nekoliko milijuna obrazovanih građana, što je faktor koji je posao u Kataloniji činio relativno atraktivnim.

Lokalna vlada je mogla promicati svoj rast i može ga potpuno uništiti. Stoga su 10. listopada, umjesto da proglase neovisnost, separatistički zastupnici tiho potpisali memorandum o neovisnosti i istodobno dokument o njegovoj suspenziji. Ova u pravnom smislu smiješna odluka je spasila španjolske vlasti od potrebe korištenja sile i da na televiziji vidimo strašne prizore koji jednu polovicu Europe uznemiruju, a drugu čine sretnima. Sve do danas.

Povijesno pravo i presedani

katalonija

Analizirajući povijesna iskustva različitih pokreta “za samostalnost”, može se otkriti pravilnost koja je potvrđena kroz stoljeća. Separatističke pokrete, ali stvarne, ne one koji su zamaskirani iza separatističkih vlada, mogu osvojiti vlast demokratskim sredstvima samo ako su uvjeti poslovanja i živote bolji nego u metropoli i ako se kapital preseli u ”provinciju, što u Kataloniji, kao što je navedeno, nije slučaj. Tako je, na primjer, neovisnost stekla Amerika.

Moguće se odcijepiti i ako se na lokalnoj razini stvore posebno povoljni uvjeti za poslove koji nisu imali šansu za razvoj unutar metropole, što je bio slučaj sukoba Nizozemske i Svetog Carstva u 16. stoljeću. Moguće je ostvariti neovisnost i nudeći atraktivne uvjete za međunarodno poslovanje, što je primjer Singapura, iako Singapur nije htio napustiti Maleziju, nego je iz nje isključen.

Ako vlasti nove države ne mogu osigurati gospodarski rast, a istovremeno i dalje žele zadržati političku moć, neće se smjeti oslanjati na izbore, nego na bajunete. Ali katalonske vlasti nemaju silu koja bi ih čuvala. To je moguće samo u ratovima i prevratničkim vremenima, kada vlada bezakonje.

No, Katalonija nema velikih lokalnih tvrtki. Na primjer, okosnicu moderne ekonomije, telekomunikacije, u Kataloniji drže četiri operatora, dva španjolska, Telefonica SA i MasMovil Ibercom SA, te dva inozemna, francuski Orange SA i britanski Vodafone Group PLC. Ovu industriju regulira središnja vlada iz Madrida.

Veliki španjolski poduzetnici u Kataloniji rade samo zato što je tamo na malom području koncentrirana populacija u blizini francuske granice i zbog odlične luke, ali u novim okolnostima, pri odabiru između Katalonije i Španjolske, sve velike kompanije su odabrale Španjolsku.

Stoga će Katalonija vjerojatno ostati dio Španjolske, jer nema ničega što bi upućivalo na činjenicu da Carles Puigdemont ima skriveni adut u rukavu.

Naravno, pojavu novih europskih država mogu odrediti i drugi faktori, ali to je posebna priča.

 

0 0 glasovi
Ocjena članka
guest
14.7K Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
14.7K
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x