Čovjek se opasno zajebe kad pomisli da ga više ništa u životu ne može iznenaditi. Ovdje u Hercegovini posebno. Kad pomisliš da si vidio sve, proživio svašta, bivao okružen svime, rastao uz koješta. No, ne beri brigu. Iznenađenjima nikad kraja. Lošim pogotovo. Napisao je fra Miljenko Stojić tekst. I to ne bilo kakav, napisao je fra Miljenko tekst o West Herzegowina Festu. Prenosim dio:
„Široki Brijeg. Mjesto koje su komunisti sanjali razoriti i pokoriti. Prvo su uspjeli, drugo nisu. Puk željno očekuje blagdan Velike Gospe, svoje zaštitnice. Komunizam je bio nepogoda koja je došla i prošla. Nema veze što su mu pipci još tu. Polako nestaju i tijelo Širokog Brijega se čisti. Ne može mu ništa ni West Herzegovina fest. Najavljivan je danima i o njemu će danima pričati. Počeo je u vrijeme susreta mladeži u župi Međugorje. S onim što je njima tamo nedostajalo: poneki filmić, a puno više alkohola, droge, tjelesne razuzdanosti. Nije se to ni skrivalo, dapače. Bi predstavljeno i piće, novo, dotjerano, pojma nemam, jer me neki zbuniše i rekoše da je to bilo i prije pa što se oni prave pametni i sve prikazuju kao neko dostignuće. Pjevaše i neke skupine poznate po tome što trošiše raznorazne opijate, kao što su i skupljene s raznoraznih strana.
Martina Mlinarević Sopta
Područje je to regiona, regije, Zapadnog Balkana i sličnih tvorevina koje Britanci tako vole. Prašilo se sve u šesnaest. Mediji u zanosu rekoše da je i ova godina pokazala zbog čega je to događaj o kojem se priča. I meni se čini. Evo i ja uletih u ovu priču, a možda ne bih da oni ne uletiše, kako rekoh, u vrijeme dolaska mladih u župu Međugorje. Ne znam što namjeravaju ubuduće. Možda da ulete u vrijeme održavanja devetnice Velikoj Gospi koja se održava u franjevačkom samostanu na Širokom Brijegu. Moglo bi se to vrlo lako dogoditi. Polako se prikradaju ovim svetim nadnevcima svakom Širokobriježaninu, bio on tu ili negdje u svijetu.“
Čovječe…Čitaš i ne možeš se oteti dojmu beskrajno ružnog okusa u ustima. Ono kad bi povratio, ali ne može se. Pa odeš do zida čisto da utvrdiš godinu na kalendaru. Kameno doba ljeta gospodnjeg 2013. Istovremeno se automatski i nesvjesno zagledaš u ogledalo, grozničavo tražiš obrise alkohola, droge i tjelesne razuzdanosti po sebi. Ah da, sjetiš se odmah, sve si potrošio i utrošio na WHFestu, kako reče fra Miljenko.
Pokušavaš tako mozgom pojedenim od droge i bludnim tijelom da vratiš reminiscencije na par dana prije. Teško je, jer ipak si pod opijatima koje su ti izdilale glazbene skupine regiona, inače poznati dileri koji pušĆaju drogu na zvučnike. No, sjećanja lagano naviru.
Vidiš Niku Galića, alfu i omegu festivala. Ludog entuzijasta, legendu i čovjeka koji je podredio sebe za kulturni razvoj naše žlibine. Vidiš svu ekipu oko Nike, genijalce Ivećka, Zeljku, Gogu, tucet ostalih lica što rade kao mravi godinama da bi žlibina imala nekakav događaj. Da bi rasla u širini svog duha. A ne samo širini dekoltea kakve sisate cajke.
Koja redovno nastupa i ori za Veliku Gospu, i sve ostale blagdane. U svim pobožnim hercegovačkim gradićima. Ali o tome naš fra Mića ne smije. Jer cajku dovode gazde klubova. Oni s dobrim džepom za milodar. Velike Hrvatine i još veći vjernici.
Pošto se tako nadrogiran ne možeš sjetiti svega, počneš gledati stare fotografije koje je zabilježio na WHFestu, naravno netko trijezniji. I vidiš među rajom pajdu fratra! Nemoguće! Ošamariš se i ponovo pogledaš. Stvarno, fratar na WHF. Dobio je čak i nagradu jednom za svoju priču u natjecanju. Priču koja će kasnije izrasti u sjajne priče i kolumne koje svi rado čitaju, u inspirativne propovijedi koje okupljaju mlade u crkvu više nego ikada.
Gledaš dalje, a s tobom za stolom dva predsjednika hercegovačke Frame. Bivša doduše. Sigurno su skinuti s pozicija radi posjedovanja opojnih sredstava, nikako jer su otišli na fakultet. Tu negdje iza tebe, divna osoba koja je čitav dan u svome domu u Međugorju mladim Talijanima postavljala plitke i duboke tanjure, da bi bili siti i lijepo ugošćeni za Mladifest. Za takav izuzetan trud ćaća ga je pustio da se ode malo opustiti i nadrogirati u Široki. Čisto da izdura udarnički tempo sutra u pansionu.
Dragi fra Miljenko, puno nekakvih razmimoilaženja u mojim i Vašim tumačenjima stvarnosti? Moja su ipak iz prve ruke, a Vaša iz bajki o zloj omladini i vukovima dilerima. Ne bi škodilo kad biste se prošetali jedne godine na WHFest. Onako u civilu. Čisto da vidite hoće li vam netko odmah s vrata metnut džoint u piće.
Manimo ironiju. Vaša klasifikacija ovih sjajnih ljudi u takve ladice pune predrasuda ne zaslužuje čak niti zafrkanciju. To su djeca Hercegovine. Ničiji izrodi. Mladi, talentirani, beskrajno pametni, duhoviti. Svojih roditelja, velikih radnika i dobrih ljudi. One Hercegovine koja je oduvijek davala iznimne talente i velike ličnosti. Sekularne i ljudske Hercegovine. Ponosna sam da ih znam.
Jer oni mogu biti na misi i ubiti se od skakanja na koncertu. Jer oni znaju balansirati pomoć materi oko hodočasnika u Međugorju i snimanje odličnog filma za WHFest. Velika većina njih su vođe i organizatori svih humanitarnih akcija, kako u Širokom Brijegu tako i u drugim mjestima. Velika većina njih su po desetine puta dali svoju krv najpotrebnijima. Krv punu narkotika, normala, đava ih odnija. Velika većina njih su inicijatori, pokretači i organizatori svih događanja za mlade unatrag desetak godina, od tribina, izložbi, predstava. I naravno festivala.
WHFesta. Mjesta koje je kulminacija pozitivne energije i raznih žanrova umjetnosti. Koje odskače od sisa i cajkuša. Ispiranja mozga jeftinim trendovima. Mjesta na kojem su ljudi nasmijani. Nećete vjerovati, ali onako od srca. Bez marihuane. I ne jebu se uz Lišticu nego zagrljeni pjevaju. Nego se druže. Izglibaju u šutci. Nego zaplješću jedni drugima. Podrže kvalitetu i talent. Pomognu da se za isti čuje koliko je to moguće.
Sjećam se prvog WHFesta na kojem se još čitala poezija uživo, prije pojave fanzina. Uvijek to pričam. Niti muha se nije čula. Svi su slušali poeziju bez daha. Bez podsmijavanja. Kulturna, sjajna publika. I tako 11 godina. Nitko nije uhićen u svih 11 godina postojanja festivala. Nitko nije poginuo pri povratku.
Većina tih likova je ovih dana na devetnici. Svirali su na ovoj pozornici, sviraju na oltaru. Jer mi nemamo gitariste narkomane i gitariste misare, pa da se raspodijele. Sve su to isti gitaristi. Odlični mladi ljudi koji idu za svojom muzikom. Hoćete li na Brigu provesti neku kontrolu? Da pušu u alkotest prije mise? Jerbo, šta će vam takvi u crkvi…
Hvala Bogu, pa ja živim na jednom drugom Brigu. Gdje, unatoč svemu, ljudi su tvrdi, ali cijene različitost. Ma koliko se možda ne slagali. I ne brane različitost. To branjenje pripada tim nekim turobnim vremenima kojih se paranoično bojite, a koje tekstom prizivate. Evo, recimo, ja ovakva na Brigu, još sam živa. I za nepovjerovati, imam pravo puno istinskih prijatelja. Od kojih većina ide k misi. Neki su čak i u habitu.
Ali su odgojeni da daju čovjeku slobodu. Slobodu odabira, slobodu postojanja, slobodu da se razvije u ono što ON osjeća. A ne u ono što selo osjeća. I to je moja Hercegovina. Onu koju dišem, volim i radi koje živim.