Published On: Sun, Jun 2nd, 2013

Kanadski putopisac o Sarajevu: Europski Jerusalem je na putu ka obećavajućoj budućnosti

Putopisac Tim Johnson u reportaži za kanadski portal The Globe and Mail prikazuje Sarajevo kakvim ga vide strani turisti.

 Rupe od metaka, one su prva stvar koju ćete primijetiti kada stignete u Sarajevo. Na svakoj zgradi ih ima na stotine. Tisuće u svakom bloku. Fasade su “pošpricane” rupama od zrna manjih kalibara, ali i kraterima granata, ispaljenih iz cijevi teškog naoružanja stacioniranog na brdima. Izgleda kao da je neka budalasta grupa naseljenika odlučila izgraditi gomilu stanova u sovjetskom stilu usred polja za testiranje streljiva.

Ove depresivne slike su vizualno naslijeđe četverogodišnje opsade, najduže opsade glavnog grada u modernoj historiji, a koja je počela 1992. godine, kada su bosanski Srbi opkolili grad i odsjekli ga od ostatka svijeta. Blokada je pretvorila jednu od najljepših i historijskih prijestolnica, koja je samo osam godina ranije bila domaćin Zimskih olimpijskih igara, u raznu zonu. Dižući se iz pepela, Sarajevo je se izgradilo i pripremilo da ponovno ugosti putnike. Sada je vrijeme da posjetite ovaj sjajni grad, u kojem su izgrađeni novi hoteli, trgovački centri i druge zgrade, ai dalje je pristupačan, srdačan i nesputan od masovnog turizma.

Često nazivano “europskim Jerusalomom”, Sarajevo se nalazi na historijskoj raskrižju istoka i zapada, gdje se susreću četiri velike religije: islam, judaizam, pravoslavlje i katoličanstvo. Sve četiri su zapečatile svoje vizualno naslijeđe grada: minareti, zvonici i kupole nalaze se jedni do drugih diljem grada.

“Ovdje možete prošetati iz džamije do katedrale, a zatim do sinagoge za manje od pet minuta. Možete se čak popeti negdje na uzvisinu i čuti molitve svih religija zajedno”, kaže Adnan Zuka (26), student i moj turistički vodič.

Zuka mi pokazuje glavne znamenitosti Baščaršije, najstarijeg dijela u Starom Gradu, a koja se može zamijeniti za neku četvrt na anadolskoj Istanbula. Sarajevo je bilo važan grad u osmanskoj državi. Osmanlije su ovdje vladale više od 400 godina, a grad su osnovali 1450. godine, oblikujući ga po svojim standardima. Šetnja Baščaršijom, kroz splet uličica, je putovanje puno otkrića. Malene ulice pune su bakrorezačkih radnji, gdje umjetnici prave suvenire od minobacačkih granata i metaka. Tu je i malena džamija u kojoj muškarci izgovaraju svoje molitve te han iz 15. stoljeća, tradicionalno svratište i ostatak starog Puta svile, gdje mladi Sarajlije ispijaju čaj i puše nargilu.

Najpoznatije mjesto je najobičniju ugao ulice. Tu je 28. juna 1914., Gavrilo Princip ubio nadvojvodu Franza Ferdinanda i inicirao Prvi svjetski rat. Sve donedavno, obližnji most nosio je ime ubojice. U udaru na moćnu Austro-Ugarsku carevinu, Princip je postao heroj ovog grada, a prije nego je prebačen u muzej, odljevak njegovih stopa stajao je ovdje, a lokalno stanovništvo je rutinski stajalo tu i ljubilo ih u prolazu.

Nakon obilaska Starog Grada, Zuka me vodi do “Tunela života”, uskog i mokrog 800-metarskog prolaza koji je prolazio ispod zračne luke pod kontrolom Ujedinjenih naroda, a, tijekom opsade, služio je kao jedina fizička veza Sarajeva sa vanjskim svijetom. Kroz njega je bosanska armija donosila hranu, namirnica i oružje. Nakon prolaska kroz 25 metara tunela, koji su otvoreni za posjetioce, gledamo ratne snimke. Zuka je dosad nerado govorio (a ja nisam navaljivao) o teškim danima svog djetinjstva, ali se najednom, kada se sa zaslona začula sirena zračne uzbune, okrenuo i rekao: “Sjećam se ovoga, kao dijete nisam znao gdje da pobjegnem. Nitko nije “.

Opsada je odnijela živote 11 tisuća ljudi. Rečeno mi je da, ako želim bolje shvatiti rat i grad, moram otići do divnih zelenih brda koja okružuju grad sa svih strana iu suštoj su suprotnosti sa svojim snježnim vrhovima. Kroz niz slučajnih upita, pronalazim Nermina Kandživasa, planinu od čovjeka koji vozi taksi, a rođen je i odrastao u Sarajevu. On me vozi u slikovitu vožnju.

Kandživas je bio tinejdžer tijekom opsade. On objašnjava da su, desetljećima prije rata, bosanski Srbi, Hrvati i Bošnjaci živjeli su u harmoniji, a čak su zajedno slavili praznike i vjenčavali se između sebe. Sve se promijenilo. “Ja krivim političare. Mislim, poznajem vas 20 godina, a onda … neki političar mi kaže da vas ubijem. To je bilo tako glupo”, objašnjava on dok se vozimo ka groblju Lav.

Velika statua lava dominira brdom istackan bijelim grobovima. Dok šetam među njima, križevima Srba i Hrvata i nišanima Bošnjaka, primjećujem da, dok godine rođenja znatno variraju, datum smrti je gotovo uvijek isti: 1992. Mladi i stari, žene i djeca, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, svi su nestali zajedno. Grobovi gledaju ka nekadašnjem Olimpijskom selu, stadionu i ledenoj dvorani, ostacima Olimpijade koju je Sports Illustrated nazvao “najslađim Zimskim olimpijskim igrama ikada”. To je podsjetnik kako se stvari mogu brzo promijeniti u životu grada.

Iako mjesta poput Sarajeva imaju dugotrajno pamćenje, mnogi su mi ljudi rekli da će “oprostiti, ali nikada zaboraviti”. Kandživas me vodi do vidikovca, koji mi osim širokog pogleda, pruža i bolji uvid šta se ovdje desilo. Svuda uokolo, brda otkrivaju priče iz opsade. Linije fronta su vidljive, staro, zeleno drveće koje je krilo srpske vojnike na brdu, a na donjoj strani, mladi su izdanci zamijenili drveće posjećeno zbog grijanja tijekom opsade.

U centru svega toga stoji antički grad, još uvijek s daškom života. Kada se oglase pozivi na molitvu, tužni plač mujezina, u čijim se predasima čuje zvonjava crkvenih zvona, mir opet ispuni dolinu, a europski Jerusalem je dobro i na putu ka obećavajućoj budućnosti.

“Neki ljudi žele nas podijele, ali mlađe generacije misli drugačije. Za nas, mi smo svi Bosanci”, rekao mi je Zuka tijekom obilaska, napisao je Johnson.

klix.ba