Published On: Ned, srp 10th, 2016

KAKO TO VIDI SLOBODNA “Da nije dupla zarada, ne bi ‘Ercegovac sadija”

Totalno ludilo obuzelo je Ercegovinu: žuta groznica hara i trese cijeli kraj pa neki misle da je potres. Narod se zapalio za smilje pa ravna sve pred sobom, i dolinu i brijeg, pogleda uprtog u marke, kune ili eure. Svejedno. Čudo neviđeno!
Ivan Goran Kovačić ima ludilo prijevod pjesme “Sunovrati”, Williama Wordswortha.
Doduše, opjevani su narcisi, ali zamislite da je smilje i steći ćete sliku: Ko oblak samotan sam luto, što dol i briješke gleda s visa, kad spazih mnoštvo razasuto u beskraj zlaćanih narcisa. Kraj jezera, pod drvećem, lahor s tim se igrao cvijećem. Ko zvijezde sjajne, što trepere, u Mliječnoj stazi preko svoda, u beskraj njihov red se stere, u zaton gdje ih rubi voda…
– Ne triba ti vele pogađat, di god ugledaš raskrčena brda, to su plantaže smilja. A mi mu tepamo da je cmilje. Di ga je bog da divijega, tuda je dobro posadit i pitomo. Jamili su ljudi velike koncesije i parcele, svak sadi, kaže nam Dragan Naletilić Moša iz Knešpolja, pokraj Širokog Brijega.
Posadio je i on u polju 80.000 sadnica na 3 hektara ili 30 duluma. Uložio je 30.000 eura u startu i uzeo zemlju u najam na 10 godina. Najamnina je 100 maraka (400 kuna) godišnje po dulumu. To se, kaže, dadne unaprijed vlasniku parcele. Za Božić.
Mi smo prispjeli na žetvu, neki kažu i branje. Srp tu ne pomaže jer je biljka tvrda, pa narod reže motorkom, bolje rečeno sjekačem ili velikim škarama za živicu. Jedan berač obuhvati struk, a drugi podrezuje. Teška i opasna rađa s dosta ozljeda. Nekidan je momku stradala šaka i pravac Plastična kirurgija u Mostaru. Dok je čekao intervenciju, dovelo još tri druga nesretnika. Valjda su im im svima prsti na broju.
Malo čuvaš, malo roštiljaš
Velik problem su i krađe pa se organiziraju straže. Usput se i roštilja, ko će gladan čuvat… Kaže Moša da je i on tri noći plaćao zaštitara. Pedeset maraka (200 kuna) smjena.

– Ja sam svoje obilazijo s puškon i pištoljen, pošto san lovac. Šta ćeš ti kad mafija uleti s đipon i za sat vrimena iščupa iljadu maraka smilja?! Ostaneš i bez cvita i biljke, pa sadi novo – govori Moša Naletilić.
Nitko živ ne zna koliko se smilja ukupno zasadilo, ali upućeniji kažu da se radi o desecima milijuna sadnica širom Hercegovine, od Posušja do trebinjskoga komšiluka. Groznica je na vrhuncu, a počela je prije par godina kad se pokazalo da smilju raste vrijednost na svjetskom tržištu. Miris novca nadima nosnice i širi se ko požar, ne bi ga pogasili svi kanaderi. Još kad je pukla priča da je baš ercegovačko cmilje, odnosno ulje, oko kojeg se sva priča i vrti, među najkvalitetnijima na svijetu – žetva para je počela.
Svoju priliku vidjeli su i momci iz Čitluka, odnosno iz broćanskog kraja jer je Brotnjo stari hrvatski naziv tog mjesta, kako nas upućuju. Uglavnom, njih dvadesetak se udružilo i na internetu oglasilo da će za dnevnicu brati gdje god treba. Tog dana trebalo je baš kod Moše Naletilića u Knešpolju.

– Dnevnica je 50-60 maraka, 200 do 240 kuna, zavisi radimo li osam ili deset sati. Plus obrok. Topli je poželjan. Korisnije je vako nego da spavamo – kažu nam Mario Prga i Vedran Volarić.
Mario je dan prije bio na prijemnom za faks u Mostaru. Upisuje petogodišnji studij turizma. Koliko smo skužili, on dođe nešto kao predradnik berača, sve organizira, ko pod konac. U ostatku ekipe ima i srednjoškolaca. Deni Šarac je maturant u čitlučkoj gimnaziji, u kolovozu će na maturalnu ekskurziju – Prag i Beč, sedam dana busom za 600 maraka.
– Za ekskurziju se već namirilo, a ovo sad je za ‘nako – govori Šarac.
Nekidan su u Studencima pokraj Ljubuškog, govori Mario, njih četvorica za dan obrala 8000 struka smilja.
– Sve je ovo nama ISIL donio. U Siriji se prije smilje sadilo, ali je zaratilo – dodaje Vedran.
Poslije će nam neki drugi reći da je to samo priča, ali se brzo prima. Među momcima su Stanislav i Dario Mandžo, koji je tu rijedak torcidaš. Pretežu boysi, koliko smo tužni vidjeli. Ima i starijih nadničara.
– Mirovina invalidska je nikakva, 350 maraka, pa se pomažemo vako, od motike do mistrije. Iz Tešnja sam izbjeglica, u ratu bio pa došo u Žitomisliće kod Mostara, priča nam Luka Križanović, a slično je i s Jurom Gavrićem iz Teslića.
– Momci su mi odlični, ovo je za svaku pohvalu kako rade, zato ih narod i zove, govori gazda Moša, pa nam otkriva kako je u Mostarskom blatu, kraškom polju i okolnim brdima, sve oko smilja pokrenuo Ivan Lasić. Iće su ga zvali, iz Jara. On da je riješio problem nezaposlenosti u selu.
– Gonijo je Iće iljadu na sat i srce ga je prikinilo mlada, četerest i koja godina. Eno cilo selo plače za njin. Nedavno je to bilo, prije Uskrsa. U njega je svak moga radit. Ono brdo raskopano što vidiš gori, to ti je njegova plantaža, a ima i destilerija. Nova! Sve savremena tehnologija – upućuje nas Moša.
Dvije žetve godišnje
Do Lasićeve plantaže treba se i uspeti, ali pogled vrijedi bogatstvo – sve se žuti od smilja, a ispod puklo plodno polje prošarano kanalima za navodnjavanje i ponornicom Lišticom.
– Iz “Slobodne” smo, došli vidit miriše li smilje…
– Ne tribate vi nas oslobađat, došli ste u Jare, a Jare su poznate po tome da smo brzi na nožu… (svi: ha-ha-haaaa)
– Kako ne znamo, pričalo se i po Splitu da su vaši momci išli na silo okolo, pa kad bi se zakačili s drugima neko iz ekipe bi samo viknija: Bodi ko nije iz Jara…
– Je, je, tako je bilo! I gore od toga… (opet svi: ha-ha-ha)

Tako su nas u revijalnom tonu dočekali na Lasićevoj plantaži. Žetva u jeku na 130 duluma (13 hektara) i 370.000 sadnica smilja. Sve je počelo 2014. Kažu braća Mile i Dražan Gilja da su bageri godinu dana krčili dvije parcele grabovine, jasenovine i kamenjara. Mile i pokojni Lasić su jedan drugome oženili sestre.
– Investicija je bila milion maraka u plantažu, strojeve i uljaru. A kapacitet jon je kazana po 1500 litara. Imali smo i svoje sadnice, u suradnji s Markon Matićen iz Čapljine. Brdo je državno, a najam 500 maraka po hektaru godišnje. Pa tako 20 godina – govori nam Mile.
– Pozamašno ulaganje…
– Jašta je, al su i dvi žetve godišnje, litnja i jesenska. Ko da bi Ercegovac sadija da nije dupla zarada – dobacuje Mile.
Dotle se beračice, sve domaća čeljad, slikavaju i cirkusaju, a baka Zdravka Zelenika viče da joj ispod slike metnemo da skuplja donacije za zube.
Punom parom radi i Filip Lasić, Fićo. Pokojni vlasnik plantaže mu je otac. Fićo je poslije škole u Zagrebu došao u smilje.
– Maturant sam u gimnaziji, a studirat ću agronomiju. Smilje je bilo tatina mi ljubav, da u svome selu napravi nešto. Pa je s njega prišlo na me. Koliko je god on davo pažnje i guro ovo, ja sad moram duplo, da mi srce bude na mistu – objašnjava Fićo.

Baza sa smiljem je da se radi o samoniklom aromatičnom bilju koje se upravo kultivira na očigled cijele Eercegovine. I svatko traži svoj interes. Profesori, agronomi, struka i znanost drže seminare, daju savjete, pišu elaborate i projekte. Općine i gradovi pune proračune najmom brda s kojima do jučer nisu znali što bi.
Zato veliki proizvođači, otkupljivači i destilerije znaju što s uljem, a to je izvoz, za kozmetičku industriju i medicinu. Pogledajte cijene parfema, krema i sličnog po Splitu i Zagrebu, još kad se uključi zdravlje i ljekovitost smilja, znate da nije jeftino. Naravno, dio priče je i svakodnevni narod – ljudi sade jer vide da svi oko njih rade to isto i vidi se da dobro prolaze…
– Smilje ti je još vanbračno i u pelenama. Propisa i zakona nema, pravila se ne znaju, velika politika ništa ne rješava, a od divlje biljke radi se pitoma – kažu nam Hercegovci.
Moremo bit Misir!
S Mošom Naletilićem razgovarali smo i o cijenama, vreloj temi ove žetve. Lani se kilo smilja otkupljivalo za pet maraka, sada je palo na tri. Dovoljno da svi polude. No, Moša, a i braća Gilja, govore da je zato ove godine prinos zelene mase puno veći jer je bilo dosta kiše, pa kad se podvuče crta – u lovi se izađe na isto.
– Lani je iz tone smilja bilo 2,2 kila ulja, a ove godine 1,6 kila. Ali je lanjski prinos zelene mase po stabljici bio 200 grama, a ove godine skoro 500, ovisi o poziciji parcele, je li u polju ili u brdu – govori nam Mile Gilja.
Cijena ulja varira i čujemo da je trenutačno kilogram oko 1850 eura ili oko 14.000 kuna. Kad su u pitanju računice, ljudi ih baš i ne otkrivaju. Zainteresirane strane bubaju jedna drugu ciframa da vam se zamanta: proizvođači smilja viču da ulju cijena skače i ove godine, a otkupljivači obrnuto.

– Sad se otkupljuje po tri marke, a dogodine će bit možda i duplo manje! Prije 10 godina cijena je bila pola marke, dvije kune, pa je rasla, lani do pet maraka. Mi smo razapeti više, stihija totalna vlada, to je možda i preblaga riječ. Nema propisa, nema nekog zajedničkog okvira, a više od 20 milijuna sadnica je posađeno u Hercegovini. Samo je Ljubuški dao u koncesiju tisuću hektara. Nas po cijele dane po stotine ljudi zovu da im otkupimo pa moramo pravit liste po 15 dana za otkup – govore nam Nikola Rozić i Stipe Jukić, partneri iz ljubuške tvrtke “Roing”.
Nisu baš skloni novinarima, velika je povika na njih po lokalnim portalima, najradije bi da ih se i ne spominje. Nemoguće, oni su možda i najveći otkupljivači u zapadnoj Hercegovini, a imaju i golemu plantažu na 30 hektara i čak šest linija za destilaciju. Svaki dan mogu obraditi 15-20 tona smilja.
– Mijenjaju se uvjeti na tržištu, prije je bila velika potražnja za smiljem, a sad je već narasla ponuda. A uključuju se veliki igrači, pripremaju se po Hercegovini plantaže na po 200 ili 300 hektara, šta mislite, kad te količine poguše ove male proizvođače… Rezultat će bit da ćemo u idućih 10 godina imat jeftino ulje. Mi se ovim bavimo odavno, ali svoje nasade povećavat nećemo, čak ćemo dio likvidirat i okretat se drugim kulturama – ističu Jukić i Rozić.
Već se priča da je kadulja iduća kultura. Ali, ni mali se ne daju: već se okupljaju, razmišlja se o zadružnom nastupu, organizaciji otkupa, otvaraju se nove destilerije, kontaktiraju strani kupci ulja, da se izbjegne podjela tržišta među par velikih igrača. A govorimo o milijunima, i više. Iz Dalmacije se već čuje da se smilje plaća po 15-16 kuna i da će rasti.

– Ercegovina more bit Misir i živit od smilja. Plus duvan, grožđe, maslina, voće, povrće… Misir, bogami, kaže Moša i svi potvrđuju.

Goni li milicija? Samo za travu

Tajne posla živ Ercegovac ne odaje lako. Kad smo se kod nekih proizvođača zanimali za zaradu, ovako su nam rekli:
– U nas dođu pa pitaju da goni li milicija za smilje. Kad mi reknemo da ne goni, oni samo manu rukon i zaključe: nema od toga ništa, za duvan i travu gone.
– Kakvu sad travu?
– Hašiš oni, trava što se puši, što te gone u Zenicu odma, a ne u mostarsku ćelovinu – kažu Ercegovci.
Ćelovinom su je krstili jer su zatvorenike nekad u njoj šišali na golo.

Priključili se i branitelji

U veliku akciju dali su se čelnici Udruge “Zaboravljeni branitelji”, koja okuplja – kako kaže Vlado Marušić – branitelje obiju vojnih komponenti Federacije koji nisu ostvarili nikakva prava. Upisano je 30.000 članova. Marušić je čelnik udruge u Zapadnohercegovačkoj županiji, a Vjekoslav Dragoja vodi posušku podružnicu i među prvima se počeo baviti smiljem.
– Mi smo prikupljali sjeme iz prirode, pa uz pomoć ljudi, ponajprije Marinka Šimovića iz Gabele, koji nam je proizveo tri milijuna sadnica, počeli s projektoim podjele. Dosad smo dali 2,6 milijuna sadnica članovima udruge i obiteljima. Većinu smo podijelili, a nešto dali po simboličnoj cijeni, kašetu od 1200 sadnica za 10-12 maraka – kažu nam Marušić i Dragoja.
Želja im je pomoći članovima da poboljšaju životni standard, da se s djecom ne iseljavaju i ne dižu ruku na se. Smilje je dospjelo za rezidbu i nastali su problemi.
– Veliki su udružili destilerije i oborili cijene, koristeći stihiju u proizvodnji. Lani su davali od 3,5 do 5,5 maraka (14 do 22 kune) za kilo. Ove godine daju samo tri marke (12 kuna) i mi smo pozvali male proizvođače da ne daju smilje. Želimo ljude zaštitit, pa smo dogovorili s jednon stranon farmaceutskon tvrtkon, a još ne smimo kazat koja je, da nan montira destileriju u Širokome. To će sve bit gotovo do Gospojine, Velike Gospe – kažu zaboravljeni branitelji.
Dok se to čeka, dogovorili su se sa šest hercegovačkih manjih destilerija da uzmu smilje branitelja i malih proizvođača.
– Otkupna cijena neće bit ispod četri do pet maraka, ovisno o kvaliteti. Potpisivat će se ugovori, ali ljudi moraju pristat na analizu ulja, da se ustanovi valja li. I u roku od jednoga do 15 dana pare će bit na računu. Za koji dan objavit ćemo detalje – poručuju Marušić i Dragoja.

Čoban Alija: Odoše mi ovce u zijan

Usred žute hercegovačke groznice jedini nepripremljeni za razmjere epidemije bili smo mi i mladi Alija Malkić.
Nabasali smo jedni na druge u Mostarskom blatu: on ćera stado od 300 ovaca i koza, a mi tražimo nadničare koji su nas navodili mobitelom kroz bezbroj parcela prostranog polja.
– Iz Živinica sam ti ja, tamo iz Bosne. Evo sam čoban ispo spašavajuć obraz jednom drugu. On je najprije bio čoban pa napustio, a ja prifatio, pa sad hodam za stadom ko lud po cijele dane. Ma, nisam ja za ovaj poso, kod kuće sam zavarivač i gojim teretne konje. S njima idemo u šumu i siječemo – govori Alija.
Izdržat će mjesec dana za 600 maraka. Plus gazdina rana i spavanje u nekom kućerku:
– Gledam ja ove vaše, igraju oko toga smilja i kljucaju motikom, ja ne znam šta mu više rade po cijele dane?! U nas se bere samo divlje, po planini… A vjeruj da ja prije nisam psovo nikada, a sad ne prestajem. Eno, pogledaj zašto, odoše mi ovce u zijan dočim ja trepnem. Moram za njima, hajte, zdravo…

Prodaju i zemlju

Poljoprivredne apoteke po Hercegovini prodaju i – slušajte sad – steriliziranu zemlju za sijanje i pikiranje smilja. Vreća je 14,5 maraka (58 kuna), a prodavači tumače da je ta zemlja podvrgnuta visokim temperaturama i u njoj će sutra nicati samo ono sjeme koje posijete. Korov da neće.

Ima ponuda i iz Indije!

– Ja sam svoje ulje nosio u Beograd, oni se dosta time bave, na poznati Institut “Josip Pančić”. Srbi kažu Josif. I dobio sertifikat: 60 parametara su gledali i napisali da je ekstra klase. Bila je ponuda, mogu ulje sad u Indiju prodat! – kaže Dragan Naletilić.
Treba znati da smilje ne traži mnogo: nešto zemlje, malo vode i gnjoja prirodnog. Kemija nikako ne dolazi u obzir. Normalno, smilje iz krševitog brda je kvalitenije, ali je i investicija skuplja nego za polje. Kad se uključe troškovi, kaže Moša da jedna posađena sadnica u brdu izađe jednu marku. Ali, za istu tu jednu marku, u polju možeš zasaditi tri sadnice.