Kako su se Hercegovina i Bliski istok bratimili

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru proteklog je vikenda premijerno izvelo novu predstavu – Isus, Sin Čovječji, nastalu prema poeziji u prozi velikog američko-libanonskog  pjesnika Halila Džubrana, a u režiji Robert–a Pehara, dramskog prvaka tog kazališta.

Dramaturgiju i dramsku adaptaciju izuzetno složenog poetskog djela za HNK Mostar priredio je Dragan Komadina koji, tim povodom, u razgovoru za Bljesak.info govori o novoj predstavi, kazalištu u kriznim vremenima, duhovnom izričaju u teatru i otkriva što ovakva predstava znači za Mostar.

Džuban je lijek za svaki povijesni kontekst

Najveći izazov u ovom kazališnom projektu, kaže Komadina, bila je odluka kako odustati od klasične dramatizacije, pretvaranja dijegetičkog, proznog teksta u dramski, a dobiti čvrstu i funkcionalnu dramsku strukturu.

“Jesmo li uspjeli u tome da odabrane dijelove iz knjige ‘Isus, Sin Čovječji’ koji su obrađeni tako da ostaju vjerni svom izvorniku, pripovjednom narativu, posloženi u preglednoj linearom nizu prizora iz Isusova života, ponudit će gledateljstvo“, rekao je dramaturg Komadina za Bljesak.info.

Vremena su uvijek, smatra, na neki način krizna, a Halil Džubran lijek je za svaki povijesni kontekst.

“Ideja za rad na komadu prema prozi američko-libanonskog književnika sazrela je još u ožujku prošle godine, upravo uoči početka pandemije. Nakon godinu dana svekolikih mentalnih i fizičkih napora, konačno smo  je odlučili postaviti oslanjajući se na domaće snage, s provjerenim autorskim suradnicima i pokojim glumačkim osvježenjem“, ističe Komadina.

Hrvatsko narodno kazalište u Mostaru kao institucija može biti ponosno na dvije stvari, objašnjava Komadina, prva je da su izvukli veliku ansambl predstavu u kojoj je petnaest likova, od kojih njih dvanaest ima govorne uloge – s uglavnom vlastitim glumačkim potencijalom.

Poetsko evanđelje

“Drugo, uspjeli smo predstavom koja ima dominantno vjersku crtu, očuvati repertoarni pristup čija je glavna odrednica visoka svijest o specifičnostima vlastitog  nacionalnog i vjerskog identiteta i pripadajućeg nam konteksta“, izjavio je.

Džubranova knjiga “Isus, Sin Čovječji“ je, bez obzira na zastupljenost brojnih likova iz kanona Novog zavjeta, objašnjava Komadina, ako ne poetsko evanđelje, onda svakako jedan profiliran i izbrušen literarni glas namijenjen ponajprije marginalcima svih boja i profila.

“Mnogima koji se nisu uspjeli popeti i ugurati na tu službenu biblijsku pozornicu, Džubran  nudi alternativni način i mogućnost svjedočenja kada su u pitanju Isusov život, smrt i Uskrsnuće. Tako se književnim tekstom dopunjuje evanđeoska širina, a izabranim perspektivama stvara čvrsta i postojana veza literature i religije, kao višestoljetni oblik međusobne upućenosti i solidarnosti“, izjavio je.

HNK Mostar ovom je predstavom, dodaje Komadina, toj širini dodalo i posve komplementarne multimedijalne slojeve, učinilo da se u  se u zanimljivom  scenskom zagrljaju nađu naši glumci i autorski suradnici sa svjetskim slikarima od renesanse do 19. stoljeća, te da se Džubranov Libanon, odnosno Bliski istok glazbeno i vizualno zbratime s Hercegovinom

Džubran je bio veliki ekumenist, sinkretist, i to je bez sumnje, podsjeća Komadina, bio jedan od slojeva njegove baštine koji je presudno utjecao da se nađe na repertoaru HNK Mostar.

“Njegova biografija, njegova životna putovanja i iskušenja, učinila su ga svakako živim mostom između Orijenta i Zapada, osobito arapskog kulturološkog kruga s Amerikom. A i danas kada obilježavamo 90. godina od smrti ovog velikog pjesnika i filozofa, njegovo naslijeđe je inspiracija i materijal za izgradnju novih veza, ali i novih (samo)spoznaja o sebi i Drugima“, izjavio je.

Juda nije samo izdajnik

U njegovom se tekstu sluti i da je samom Judi oprošteno, a za kojeg, zanimljivo, Amos Oz, veliki izraelski pisac kaže da je bio prvi pravi kršćanin.

“Juda je dio ispunjenja Isusove misije, nikako nije samo izdajnik. On samo ima nezahvalnu, ali jednako važnu ulogu. Zato nije iznenađenje kako ga veliki pisci, ljudi snažnoga duha poput Džubrana ili Oza drže prvim, pravim kršćaninom. On to jest“, dodaje Komadina.

Isusov poljubac nije samo čin kojim se želi prokazati onaj koji će ga izdati, nego se, nastavlja,  taj poljubac na dubljoj teološkoj razini može shvatiti i kao gesta zahvale i razumijevanja za teški i nepopularni dio misije koji je trebalo ispuniti.

“U svakom slučaju Juda je dio Isusovog plana. Važan igrač u ekipi Spasenja“, rekao je.

U vremenima kriza, dodaje Komadina, ljudi se vraćaju prirodi, pojačano rade na zdravoj ishrani, osvješćuju potrebu za kretanje i tjelovježbom, u tim vremenima redefiniramo i naš odnos prema životu, smrti, a samim time i prema životu nakon smrti.

“To su vremena koja otvaraju mogućnost da se od ‘statističkih’prometnemo u istinske svjedoke vjere koju smo formalno naveli u obrascu vjeroispovijest prigodom zadnjeg popisa stanovništva, ili da barem rekonstituiramo  hijerarhiju duhovnih vrijednosti. U svakom slučaju to je vrijeme kušnje koje nudi mogućnost promjene ili barem nadogradnje“, rekao je.

Kazalište je svetište

Unatoč svim tragičnim posljedicama, dodaje, svima onima koji su u ovom razdoblju otkrili ljubav bližnjih ili se konačno odvažili iskazati ljubav prema bližnjima, pandemija je i vrijeme  duhovnog i ljudskog sazrijevanja.

“Lijepo bi bilo ako bi i naša predstava ‘Isus, Sin Čovječji’ postala plod na toj trpezi“, dodaje.

I kazalište je svetište, a za Džubrana je iznad svega ‘kraljevstvo duha’, pa i Komadina podsjeća da je teatar još od starogrčkih početaka bio i ostao posvećen prostor.

“Ne zaboravimo kako je antička pozornica u svojemu središtu imala timelu, svojevrsni oltar. Naime, grčko kazalište je svoju pozornicu isprva konstituiralo oko  žrtvenika u čast boga Dioniza. Od toga politeističkog konteksta preko srednjovjekovnih scenskih formi – moraliteta, mirakula i misterija, kazalište je bilo i ostalo mjestom koje uspostavlja i omogućava komunikaciju s transcendentalnim“, izjavio je.

Intenzitet i dubina te komunikacije, nastavlja,  izravno je proporcionalna duhovnom potencijalu i samosvijesti onih koji su pripušteni djelovati u tom magičnom krugu.

I upravo u tom magičnom krugu, u HNK Mostar,  nije stvorena još jedna u nizu kazališnih predstava, nego je sagrađen još jedan most od ljubavi, razumijevanja, empatije.

Mostove, graditi mostove

“Potreba izgradnje mostova putem kazališta, bilo kroz tekstove, dramaturgije ili samo izborom tekstova koji se igraju na repertoaru,  ostaje nekako dominantna težnja mog teatarskog djelovanja, jer pripadam generaciji koja je okusila i prošla rat, pa nam ništa nije tako sveto kao potreba  za razumijevanjem,  dijalogom i pomirenjem. I što se god ta težnja činila uzaludnijom, koliko god da je društvena i politička zbilja ismijavale i ponižavale, ona unatoč svim malicioznostima postaje sve dragocjenija“, rekao je.

Mostovi, dodaje, nisu samo međunacionalni ili međuvjerski, u Džubranovom slučaju možemo reći i interkontinentalni, nego su to mostovi koji spajaju različite naraštaje, škole, općenito različite  kreativne senzibilitete čija je rezultanta jedna nova teatarska kvaliteta.

“Najveće je zadovoljstvo povezivati mlade i kreativne ljude i dati im prostor za stvaranje. Postoji i jedan paradoks u tom ‘ribarenju’: što više dijelite, to ste bogatiji“, zaključio je dramaturg Dragan Komadina u razgovoru za Bljesak.info.