Published On: Čet, lis. 5th, 2017

SULTAN br 1. Kako su muslimani (još) početkom XX st. odbijali bošnjaštvo

102

28.9.2017. u organizaciji Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, MDD Merhamet i BZK Preporod, održana je u sarajevskoj Vijećnici akademija “Dan Bošnjaka”, povodom 24. obljetnice, kako su rekli, obnove imena “Bošnjak” tj. “Deklaraciji o vraćanju starog imena za narod”.

Umjesto vraćanja stoljećima unazad i ne pouzdanim ili sumnjivim izvorima, dovoljno je pogledati kakvo je bilo stanje prije samo jedno, koje je u historiografiji dosta dobro obrađeno.

O razdoblju apsolutističke uprave Kállaya, koji je priviligiranim muslimanima (neki bi danas rekli “nosioci azijatskih vrijednosti”), nudio bošnjaštvo i vodeću ulogu u odnosima u BiH, što su oni odbili i od čega je na kraju i sam odustao, dosta je kritički još od sedamdesetih godinama prošlog stoljeća, pisao akademik i redovni član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ANU, Dževad Juzbašić.

Iz pokušaja paktiranja muslimana sa Srbima početkom XX stoljeća, vidljiva je sva njihova upućenost na Carigrad, odakle su dobivali instrukcije, jer im je još postojala, iako mala, nada za povratak Osmanskog Carstva, što je naravno u potpunoj suprotnosti s aspiracijama za formiranjem nacionalnog identiteta, odnosno samo težnja za obnavljanjem starog stanja, do osvajanja BiH 1878., i njihove uloge u feudalno vlasničkoj strukturi, koja je iako s rastezljivo započetom agrarnom reformom Austro-Ugarske bila već lagano uzdrmata. Vjera kao jedina konstanta, ostati će im i dalje najvažnijim faktorom u cijelom procesu, okupacije, aneksije pa i dalje.

Juzbašić o stanju i položaju muslimana početkom XX stoljeća i utjecaju Osmanskog Carstva da ne dođe do suradnje između njih i Srba, i koje im je preporučavalo da u BiH zahtjevaju samo vjersku autonomiju:

Zemaljska vlada je bila mišljenja da se muslimansko-srpskim savezom na nju želi izvrsiti presija. Osim toga ona je bila uvjerena da su oba partnera spremna da jedan drugog izigraju i dezavuišu.

Džabićevo zalaganje za zaključenje srpsko-muslimanskog političkog saveza u ljeto 1901. godine nije bilo rezultat njegove načelne i dugoročne političke orijentacije vec taktički potez u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju koja je za njega, u odnosu na druge političke ciljeve muslimanskog pokreta, bila u toku cjelokupne djelatnosti u prvom planu.

U takvoj situaciji bivši muftija Džabić, S. Arnautović i D. Miralem, koji su se ”svim silama” zalagali za saradnju sa Srbima, nadali su se da će negativna vladareva odluka na memorandum, koju su očekivali, izazvati preokret raspoloženja u korist ”sloge”. To je bio razlog za odgadanje konferencije u Budimpešti, ali tom su doprinijele i vijesti iz Turske koje su cijeli plan dovodile u pitanje. Naime, vlasti su bile obaviještene da je bivši muftija dobio iz Carigrada pismo od svog nećaka Ahmed ef Džabića, u kojem ga ovaj upozorava da se Portini krugovi protive svakoj alijansi sa pravoslavnim, da su čak protiv zajedničkog rada bosanskih opozicionera sa emigrantima u Carigradu, te smatraju da planirana molba na Portu ne treba ništa drugo da sadrži što se ne bi ticalo prava Porte odnosno Mesihata u pogledu vjerske autonomije, – i to sve pak navodno iz obzira prema Beču, koji bi eventualno prihvatio direktno uplitanje Porte.

Negativan stav Porte prema srpsko-muslimanskom savezu ostao je, kako je okupaciona uprava bila obavještavana, neizmijenjen i u toku 1902. godine. To je, pored ostalog, uticalo da je i bivši muftija Džabić, nakon što se našao u emigraciji u Turskoj, zauzeo stav protiv zajednike političke akcije sa Srbima.


Postoje indicije da su i ranije nadležni faktori u Turskoj izražavali rezerve prema političkoj saradnji Muslimana sa Srbima u Bosni i Hercegovini. Izgleda da je vijesti u tom smislu donio iz Carigrada Ahmed ef. Džabić još 1898. godine.Takođe i u oktobru 1900. godine okupacione vlasti su saznale da su iz Carigrada Muslimanima stizala pisma sa savjetima da izbjegavaju svaku političku akciju i ograniče se isključivo na pitanja religije i vakufa.

Medutim, većina okupljenih muslimanskih prvaka, upozoreni iz Carigrada od Džabića i S. Bičakčića, da je Porta protiv saveza sa Srbima, izjasnila se protiv plana Fabrisa i travničkih begova. Njemu su se naročito suprotstavili H. Lakičić i S. Alajbegović iz Mostara i A. Henda i A. Bičakčić iz Sarajeva, te O. Čirkinagić koji je tada vazio za provladina čovjeka. U poruci voda iz Carigrada skrenuta je učesnicima sastanka na Kiseljaku pored ostalog paznja ”da ništa ne rade na slozi sa Srbima”, te ”ako slučajno počnu stogod sa Srbima razgovarati, da se ne bi usudili u potpiše”.

(Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu 14-15, 1978, 125-161)

________________

Ocjena da je nacionalna identifikacija Muslimana u XIX st. bila ”u punom jeku”, potkrepljuje se tvrdnjom da tada ”Muslimani u Bosni u nizu akcija (1829, 1831, 1839, 1850-51, 1878) raskidaju interesne i emocionalne veze sa Turskom”, i da su se ”u doba Berlinskog kongresa i austrougarske okupacije ponašali ….. kao zaseban politički i kulturni entitet”. (str. 143-144). S tim u vezi, prvo bih želio da kažem da je naučno nezasnovana tvrdnja o raskidanju emocionalnih i interesnih veza bosanskohercegovačkih Muslimana sa Turskom u XIX vijeku. Otpor reformama i sukobi sa politikom turske centralne vlasti neosporno imaju svoje mjesto u političkom profiliranju bosanskohercegovačih Muslimana i razvoju njihove individualnosti.

Medutim, ta zbivanja nisu, ne samo za vodeći feudalni sloj, koji je izgubio raniju političku moć, nego ni za šire muslimanske mase značila raskid sa Otomanskim carstvom i njegovom državnom tradicijom. Naprotiv, Muslimani nisu tada, kao ni ranije, mogli vidjeti rješenje položaja Bosne i Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su 1878. i došli u sukob s politikom Porte koja je, pod pritiskom medunarodnih faktora, prepuštala Bosnu i Hercegovinu Austro – Ugarskoj. Pa i pod austrougarskom okupacijom, osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu i učvršćivanju veza s Carigradom. Tada dolazi i do masovnog iseljavanja Muslima na u Tursku, a impuls za zadnji val seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske uzroke, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan. U tom pogledu prelomni uticaj imalisu rezultati balkanskih ratova, kao i Prvog svjetskog rata.Kada je riječ o Muslimanima, mislim da se ne može polaziti sa stanovišta da oni u ovom periodu predstavljaju formiranu modernu naciju. Zato ne stoji ocjena da je kod Muslimana krajem XIX i početkom XX vijeka postojala ”jasna svijest o posebnosti (njihovog) nacionalnog bića i interesa”. (str. 144). Mada se etnička, politička i kulturna individualnost Muslimana u periodu austrougarske uprave, kao i u razdobljukoje mu je neposredno prethodilo, ne može dovoditi u pitanje, tu individualnost nije karakteriziralo postojanje moderne nacionalne svijesti.

Sve je to bilo u najužoj svezi sa socijalnom strukturom muslimanskog stanovnistva u Bosni i Hercegovini, njegovim specifičnim položajem i razvitkom. Koncizan i dosta uspio prikaz tog razvitka do XIX stoljeća u enciklopedijskom tekstu dat je na osnovu nekih ocjena Branislava Durdeva i Nedima Filipovića. Medutim, autori teksta nisu mogli naći ozbiljno uporište u literaturi za izvjesne svoje tvrdnje koje se odnose na nacionalni razvitak Muslimana u XIX i početkom XX vijeka, pa su pribjegli konstrukcijama i proizvoljnim zaključcima.

KRITIČKE NAPOMENE NA TEKSTOVE KOJI SE ODNOSE NA ISTORIJU PERIODA AUSTROUGARSKE UPRAVE I NACIONALNE ODNOSE U BOSNI I HERCEGOVINI U SEPARATU SR BIH IZ II IZDANJA ENCIKLOPEDIJE JUGOSLAVIJE, (Zagreb 1983)

________

Kada je riječ o odnosu bosanskohercegovačkih Muslimana prema Turskoj u događajima u ljeto 1878, smatram neprihvatljivim gledište da je sukob sa funkcionerima i organima turske uprave, do kojeg je došlo u nekim mjestima, i formiranje Narodnog odbora i Narodne vlade u Sarajevu značio za Muslimane u Bosni i Hecegovini raskid sa Otomanskim Carstvom i kidanje sa turskom državnom tradicijom. Naprotiv, oni nisu tada, kao ni ranije vidjeli rješenje položaja Bosne i Hercegovine izvan, već samo u okviru otomanske države i njenog društvenog sistema. Zbog toga su i došli u sukob sa politikom koja je pod pritiskom međunarodnih faktora prepuštala Bosnu Austro-Ugarskoj. Pa i pod Austrougarskom okupacijom osnovni pravac muslimanske politike insistirao je na sultanovom suverenitetu nad Bosnom i Hercegovinom, te na održanju i učvršćivanju veza sa Carigradom. Jedna od posljedica okupacije bila je i masovno iseljavanje Muslimana u Tursku. Impuls za posljednji val ove seobe, koja je imala svoje dublje društveno-ekonomske razloge, dala je aneksija Bosne i Hercegovine 1908. godine. Sve to svjedoči da je proces distanciranja bosanskohercegovačkih Muslimana od Turske bio dugotrajan.
((Otpor austrougarskoj okupaciji 1878. godine u Bosni i Hercegovini, Naučni skup (Sarajevo 23-24. oktobra 1978), ANUBiH Posebna izdanja XLIII/8, Sarajevo 1979, str. 400-404)
Red bi bio da se dogodine održi još jedna svečana akademija, ovaj put povodom 50. obljetnice priznanja Muslimana, odnosno službenog prelaska s malog u veliko “M”, što je nedvojbeno.
A i tome imaju najviše da zahvale “kvislinškim skupanima”, kako je uvodničar tog skupa, prof. dr. Senadin Lavić iz “Preporoda” uvredljivo nazvao Srbe i Hrvate u BiH, dok su mu se preci a i mnogobrojne poznate javne osobe današnjice, posebice vjerski poglavari, od Osmanskog sindroma još nisu otrgnuli, što najbolje govori o pravoj identifikaciji.
VIDEO: Reis Kavazović: “Naši preci su Osmanlije!”
VIDEO: Bivši reis Mustafa Cerić: “Naša majka je Turska!”

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer