Published On: Fri, Aug 17th, 2012

Kako su Amerikanci pripremali Daytonski sporazum?

Današnja Bosna i Hercegovina predstavlja određenu sublimaciju želja i zahtjeva s kojima su zaraćene strane došle na pregovore u Dayton pred kraj 1995. godine. Amerikanci su mjesecima revnosno prikupili, selektirali i obrađivali te podatke i pripremali nacrt dokumenta koji je na kraju poslužio kao osnova konačnog mirovnog sporazuma. Dayton je bio završna dorada već napisanog sporazuma.

Problemi Amerikanaca

Očito je to iz američkih službenih depeša s kojih je nakon dugog niza godina skinuta oznaka tajnosti. Komunikacija između američkih dužnosnika i diplomata na terenu, koju ovih dana objavljuje i magazin „Dani“, zorno pokazuje s kakvim su se problemima suočavali Amerikanci u pokušaju da od strana u BiH dobiju dovoljno materijala za ono što će kasnije biti detaljno posloženo u Daytonski sporazum. Očito je da su mirovni sporazum Amerikanci počeli pripremati znatno prije studenog 1995. godine. Svojevrsni nacrt Daytonskog sporazuma bio je spreman već u proljeće te godine, ali situacija unutar BiH nije, čini se, pogodovala ozbiljnim razgovorima za koje bi podjednako bile zainteresirane sve strane. Primjerice, u to vrijeme Srbi su još imali značajnu vojnu premoć, nisu imali hipoteku Srebrenice, a ni pozicija Slobodana Miloševića nije bila poljuljana tako snažno kao pred kraj 1995. godine, prenosi Večernji list.

Depeša otpravnika poslova veleposlanstva SAD-a u Beogradu, Rudolpha Perine od 17. travnja 1995. godine u kojoj on govori o Miloševićevom odgovoru na prijedlog Kontaktne skupine, otkriva da se već tada znalo da će BiH biti uređena kao unija dva entiteta koji će imati pravo na paralelne odnose sa susjednim državama, Hrvatskom i Srbijom. Već tada, a to je, dakle, pola godine prije Daytona, bilo je poznato da će teritorij između entiteta biti podijeljen u omjeru 51 naprema 49 posto. Za konačni dogovor, ipak, trebalo je pričekati promjenu okolnosti na ratištu, što se ubrzo i dogodilo pokretanjem „Oluje“. Drugi važan događaj je pad Srebrenice i zločin koji je tamo počinjen. Taj događaj stavio je Srbe u vrlo loš međunarodni položaj, a istodobno utjecao na jačanje pritiska međunarodne javnosti da se rat okonča, piše Večernji list.

Depeše iz 1995. godine

U depeši od 22. srpnja 1995. godine američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith informira Washington o nakani predsjednika Franje Tuđmana da vojnom intervencijom spasi okruženi Bihać te da u tom kontekstu postoji i sporazum Hrvatske i Turske o isporuci oružja.Amerikanci se nisu protivili ovakvim dogovorima pa ni planiranju vojnih operacija oslobađanja Hrvatske i BiH. Naprotiv, nakon „Oluje“ je tadašnji državni tajnik SAD-a, Waren Christopher, uputio pismo partnerskim zemljama u kojima navodi kako su se „stekli uvjeti za diplomatsko rješenje“. Uz svoje tradicionalne zapadne saveznike SAD su ozbiljno računali i na Tursku, što potvrđuje depeša o susretu predsjednikovog savjetnika za nacionalnu sigurnost, Anthony Lakea i turske premijerke, Tansu Ciller, 13. kolovoza u Ankari. Turska je bila spremna i posredovati kod bošnjačkih vlasti, ali i biti neka vrsta spone između SAD-a i islamskih zemalja. Ono na čemu je Turska inzistirala je poštivanje temeljnog uvjeta Alije Izetbegovića, a to je neupitnost teritorijalnog integriteta BiH. Za razliku od bezrezervne potpore Turske, njemačka vlada je, ipak, imala određene zadrške kada je u pitanju američki plan za Balkan. Potpora mirovnom rješenju je postojala, ali je Lakeu skrenuta „zabrinutost Njemačke zbog ideje o daljnjem doprinosu islamskih zemalja vojnoj obrani Bosne“. U tom kontekstu treba gledati i njemačku inicijativu o kontroli naoružanja u regiji.

Jedna od depeša pokazuje s kakvim je stavovima o završetku rata bošnjačka vlada u Sarajevu pred kraj ljeta 1995. godine izašla pred međunarodnu zajednicu. Kako u svojoj depeši državnom tajniku o ovom planu navodi zamjenik američkog predstavnika pri OESS-u, John Michael Lekson, jedna od njegovih temeljnih točaka je da se mirovno rješenje mora zasnivati na „suverenitetu i teritorijalnim integriretu BiH“. Bošnjačka strana je tražila i izolaciju srpskog režima na Palama, uključivanje Slobodana Miloševića kao glavnog srpskog pregovarača te konkretno rješenje za grad Sarajevo. Ovi zahtjevi su, pokazali su kasniji događaji, intekako uvaženi u samim pregovorima i konačnoj verziji Daytonskog sporazuma.

Amerikanci su očito ozbiljno pristupili pripremi pregovora u Daytonu, o čemu zorno svjedoči i depeša sa sastanka državnog tajnika, Warrena Christophera s ministrima vanjskih poslova BiH, Hrvatske i tadašnje Jugoslavije, 25. rujna 1995. godine u jednom bečkom hotelu. Muhamed Šaćirbegović je uime vlasti u Sarajevu tražio čvrst sporazum uz jamstva da će Srbija, poput Hrvatske poštivati suverenitet BiH. Mati Graniću i Milanu Milutinoviću je tada, kao i američkim dužnosnicima, prioritetno bilo rješavanje pitanja istočne Slavonije. Drugo važno pitanje bio je pokušaj približavanja bošnjačkih i srpskih stavova o ustavnim principima za BiH.
U okviru priprema za Dayton, američki diplomati su izvjestili State department i o razgovorima koje je 4. listopada 1995. godine s vlastima u Sarajevu i na Palama imao Carl Bildt. Haris Silajdžić je tada uime bošnjačke strane inzistirao da buduće Predsjedništvo BiH ima sedam izravno biranih članova na cijelom teritoriju države, iako su Amerikanci još tada bili plasirali prijedlog o tročlanom Predsjedništvu BiH. Silajdžić je tražio i da buduća državna vlada ima pet do šest ministara nadležnih za carine, monetarnu politiku, vanjsku ekonomiju, komunikacije i međunarodne sporazume. Bošnjacima je, kako su svoju vladi izvjestili američki diplomati, od brojnosti državnih ministarstava bila važnija njihova funkcionalnost. Bh. Srbima, koje je na sastanku s Bildtom predstavljao Momčilo Krajišnik, posebno je bilo sporno davanje ovlasti za vanjsku ekonomiju središnjoj državnoj vladi. Silajdžić je inzistirao i na jednoj valuti u BiH „makar ona imala različita imena u dva entiteta“. Kao što je poznato, BiH danas doista ima jednu valutu i to istog naziva u oba entiteta. Bošnjački zahtjev na koji Amerikanci a ni ostali pregovarači u Daytonu očito nisu pristali, jeste onaj da ministar vanjskih poslova BiH uvijek treba biti Musliman. Ovaj zahtjev su pravdali time da Hrvati i Srbi imaju Zagreb i Beograd „da štite njihove interese“. Činjenica je da i danas u BiH velike političke polemike izaziva upravo imenovanje ministra vanjskih poslova. Ova pozicija se kod sva tri naroda u BiH doživljava kao prilika da se gradi bolja pozicija u međunarodnoj zajednici.

Zanimljivi sastanci

O Bildtovom susretu s predsjednikom Federacije BiH, Krešimirom Zubakom, američka vlada je informirana vrlo sažeto. Zubak želi da Federacija profunkcionira i ne inzistra na konfederalnim vezama s Hrvatskom, jer bi se takio dao alibi i Srbima za uspostavu konfederalnih veza sa Srbijom. Sedamnaest godina kasnije Federacija funkcionira, iako Hrvati nisu zadovoljni kako se to odvija, a od konfederalnih veza s Hrvatskom, nema ništa.

Amerikanci nisu žurili s prezentiranjem prjedloga mirovnog sporazuma zainteresiranim stranama. Veleposlanika u Zagrebu, Peteru Galbraithu je savjetovano da na sastancima ne predočava američki prijedlog, jer bi to hrvatsku vladu u predizborno vrijeme stjeralo u kut i primoralo da i prije dolaska u Dayton odbiju ponuđeni dokument. Zanimljiva je, mada ne i potpuno nepoznata, priča o Miloševićevom uvjetovanju dolaska u Dayton skidanjem ekonomskih i političkih sankcija SR Jugoslaviji. Nakon što su ga američki diplomati upozorili da to ne bi bio pametan potez te da nakon Srebrenice u Washingtonu nema puno simpatija za Srbe, Milošević se ipak predomislio i odustao od uvjetovanja. Jedan njegov savjetnik priznao je Amerikancima kako je Miloševiću bilo najvažnije je da se u Daytonu postigne sporazum, a ne kakav će on biti.

“Minimalni zahtjevi”

Da u tome ima istine pokazale su i povjerljive depeše koje su poslane u Washington, a koje se tiču preddaytonskih dogovora Miloševića i Karadžića u Beogradu. Ti razgovori Miloševića i izaslanstva s Pala najviše su se bavili teritorijima pa se tako izdvaja zahtjev da Srbima kod Sarajeva pripadnu Ilidža i Ilijaš, grad Sanski Most u zapadnoj Bosni te 20 kilometara širok koridor kod Brčkog na sjeveru i izlaz na more na jugu. Iako se složio s ovim „minimalnim zahtjevima“, Milošević je jasno poručio Karadžiću i Krajišniku da će njegova riječ biti zadnja. I bila je, jer bh. Srbima u Daytonu nije pripalo ništa od spomenutih teritorija.

Pred sami početak pregovora u Daytonu Amerikanci su se bavili i analizom onoga što od sudionika pregovora mogu očekivati imajući u vidu njihove političke stavove. Kada je u pitanju Alija Izetbegović, Amerikanci konstatiraju da on želi dogovor, ali da kod bošnjačke elite postoji nepovjerenje prema Srbima, ali i prema Hrvatima.