Published On: Sub, stu 12th, 2022

„Kako si?“

Fizička snaga koju neko ima, rezultati koje postiže, talenti koji ljude čine iznadprosječnim, nisu garancija za bilo šta na ovom svijetu. I zato one vrhunske ali i manje sposobne, upitajte kako su.

Sjetite se u svakodnevnoj komunikaciji, posebno poslovnoj, da nikada ne znate sa čim je ona druga osoba došla na posao

Ljetos, dok je moj psihoterapeut bio na bolovanju, meni takođe nisu bili baš najbolji dani. Pomislila sam da bi bilo dobro da se o trenutnom problemu konsultujem sa bilo kim kompetentnim, pa da po povratku s njegovog bolovanja nastavimo gdje smo stali.

Zvala sam najmanje osam ljudi, neuropsihijatara i psihoterapeuta. Od čuvenih do manje poznatih. Niko nije imao slobodan termin te sedmice. Većina njih ni naredne. Neki ni dvije-tri sedmice unaprijed. Bio je jun, a jedna od poznatijih psihoterapeutkinja imala je prvi slobodan termin u avgustu.

U prvi mah sam se kao i obično šalila, naviknuta da tako amortizujem sve što me snađe, pitajući se šta se desilo sa starim dobrim saljevačicama strave i ostalim onostranim aktivnostima posvećenim mentalnom zdravlju Bosanaca i Hercegovaca i Bosanki i Hercegovki. Ide li više iko kod njih kada se do termina kod struke ne može doći…

Ne znam da li postoje neki statistički podaci o broju korisnika neuropsihijatrijskih i psihoterapijskih usluga, tim prije što većina ljudi (zbog manjka kapaciteta u sistemu javnog zdravstva) odlazi privatno. Ali ono što sam ja tokom spontanog i nepotpunog istraživanja saznala, kao lice u potrebi, je prilično zabrinjavajuće. Kad bi mi još uvijek bilo do šale rekla bih kako su usluge brige o mentalnom zdravlju kao i buregdžinice jedna od rijetkih ispravnih poslovnih investicija u BiH.

Ipak, sudeći po stanju nacije, po užasima koji nam se svakodnevno dešavaju, svijest o brizi za mentalno zdravlje ne odgovara obimu popunjenih termina struke. Odnosno, nemamo mi dovoljno ljekara i psihoterapeuta koji bi pokrili_e potrebe stanovništva. Niti stanovništvo ima dovoljno svijesti i informacija o prevenciji mentalnog zdravlja. Niti se time iko sustavno bavi. Poneka radionica, poneka konferencija na kojoj se izražava zabrinutost, i svako svojim poslom. A odluka da se samoubistvom okonča život uskoro će i kao vijest biti normalizirana. Kao informacija u jutarnjim programima koliko je beba u kojem gradu rođeno. A i tih beba biće sve manje. Rađaće se tamo gdje roditelji odluče da spase vlastiti i njihov budući život. Daleko od ove nesreće. Gdje se skače s višespratnica, ubija nakon internet ismijavanja, davi vlastita nana koja te odgojila, ili gajtanom od kuhala okonča život supruge.

Jedna od ključnih zabluda današnjice je pogrešna vjera u jednake ljudske kapacitete. Kad mogu ja, što ne može on ili ona… A pored silnih vorteksa, vibriranja i manifestiranja, dobro je da smo ikako u pameti. Bez adekvatno procesuiranog kolektivnog iskustva traume ratova devedesetih, bez procesuiranih ličnih trauma, ratnih i mirnodopskih… Zaboravljamo da se odgovori na traumatično iskustvo razlikuju onoliko koliko su ljudi međusobno različiti. Postoje ljudski primjeri otporni na gotovo svaku nevolju ili traumu koja ih je zadesila, nekako se, nakon što se raspu i sastave. Skupe i poneku autoimunu ili malignu bolest usput, operišu, zaliječe i nastave dalje. Postoje ljudi koji dramatično reaguju na promjenu vremena, na najmanju posjekotinu, oni_e koji padaju u nesvijest prilikom vađenja krvi. Postoje funkcionalno depresivni ljudi koji se nose sa svojim sepetom tereta, a sa osmijehom izvršavaju sve ljudske i profesionalne obaveze. Postoje i ljudi s kliničkom depresijom, najčešće ih ne viđamo kada su u svojim „minus“ fazama, pa ne znamo kroz šta prolaze. Postoji cijeli spektar različitih neliječenih boli, i niz okolnosti koji utiču na to da li će se bolovati i živjeti s njima do prirodne smrti ili će se jednog dana odustati od borbi koje podrazumijevaju napor prilikom češljanja i umivanja, prilikom prelaska kućnog praga, prilikom obavljanja najtrivijalnijih aktivnosti, o kakvim ljudi bez poteškoća ne razmišljaju.

Nisam pogledala snimak koji je mladića što konkuriše za posao otjerao u suicid. Ne zbog vlastite „visoke moralnost“ nego zbog nemanja kapaciteta da se nosim sa pogledanim. Danas dok lamentiramo nad ovim užasom i pokušavamo (svako ko misli da treba) da ukažemo na bezdan od problema koji su nas doveli do društvenog kolapsa u kojem je ljudskost najčešće odstranjena, zaboravljamo na alarme koji su postojali mnogo ranije. Zaboravljamo na Mahira Rakovca koji je izabrao smrt. Zaboravljamo činjenicu da smo umjesto ispitivanja o vršnjačkom nasilju koje je suicidu prethodilo izabrali_e da ispitujemo moralnost njegove porodice. Dok ih nismo kolektivno u smrt otjerali. Čudimo se kad unuka uz pomoć drugarice zadavi nanu, a dozvolimo da vršnjak ubije vršnjaka. Pred publikom. Onom koja svoja posla gleda isključivo onda kada se događa nasilje, vršnjačko, porodično, bilo koje… Krive su društvene mreže, a ne mi, njihovi korisnici_e. „Krivo je more“ i potreba da se odgovori imperativima današnjice. A kriva je, ako ćemo iskreno, i borba za preživljavanjem, ona u kojoj nekada ne stignemo da najbliže pitamo kako su.

A dok sistem šta god ga činilo nešto ne uradi, moramo nekako krenuti od tog pitanja. Moramo ljudima reći da su nam važni i da ih volimo. Ne trebamo tražiti priliku i povod. Iako nas je „socijalna distanca“ učila suprotnom, duboko vjerujem da zagrljaj liječi. Da liječi potreba druge osobe da nas nasmije, popravi nam dan, kaže da će sve biti dobro onda i kada neće.

Osim što ne reagujemo jednako na traumu, nemamo ni svi jednak talent za preživljavanje. Jedna od „tajni“ mog talenta za preživljavanje je sposobnost da budem kao zidne novine. Kao putujući transparent koji izvještava o ličnim stanjima i problemima. Da se ne ustručavam skoro ništa podijeliti. Da (nakon dugogodišnje psihoterapije) otvoreno kažem kad mi treba pomoć, da ne mislim da sam svemoguća jer me je upravo to na psihoterapiju odvelo. I nevjerovatno je, ali pomoć i stigne. Ako je naravno ispravno adresirana. Ne možete od vulkanizera tražiti da vam popravi zub.

Nedavno sam srela dragu osobu na radnom sastanku sa povećim krugom ljudi od kojih većinu nisam znala. Ni sama nemajući dovoljno vremena i ne želeći trošiti njegovo, pred cijelim skupom sam s nogu iznijela svoj problem. I osoba je (što naravno nije pravilo nego je i u slučaju moje transparentnosti prije izuzetak) problem riješila. Za dvije i po minute. Jer ima kapacitete potrebne za rješavanje tog problema i ima emaptiju. Sa mjesta događaja otišla sam lebdeći. U lebdenju me je zatekla loša vijest. Pa je onda slijedio krug novih poziva u pomoć. Koji i kada ne podrazumijevaju konkretna rješenja, ako nisu u mogućnosti, podrazumijevaju pitanje „kako si“ na kraju dana. Spoznaja da postoji nemali krug ljudi kojima je važno da ste dobro dragocjen je kapital. Kao što u dragocjenosti spada i odluka da se pomogne kada se može. Bez kalkulacije.

Možemo samo naslućivati kakvi se bezdani nalaze u duši čije tijelo ima kapaciteta da ostvaruje rezultate u oblasti ekstremnih sportova, ali ne može da se iznese sa boli koja nije fizička ni preprekama koje nisu fizičke, o čemu nam svjedoči još jedan u nizu suicida u danima za nama. Fizička snaga koju neko ima, rezultati koje postiže i koji nisu svakidašnji, talenti koji ljude čine iznadprosječnim, nisu garancija za bilo šta na ovom svijetu. I zato one vrhunske ali i manje sposobne, upitajte kako su. Sjetite se u svakodnevnoj komunikaciji, posebno poslovnoj, da nikada ne znate sa čim je ona druga osoba došla na posao. Kakav je još teret spakovala u posudu sa visokoproteinskom užinom, nastojeći da ritualima i brigom o fizičkom zdravlju sačuva privid normalnosti. Nemojte da osornost i neljubaznost bude vaš prvi izbor u komunikaciji, jer su vas uvjerili da baš tako treba. Da se tako lakše preživi u nemilosrdnom svijetu.

Dok sam radila u velikom preduzeću, bila je jedna osoba čije su profesionalne usluge izbjegavali. U velikim preduzećima nemali je broj takvih osoba, ali razlozi su često zbog bahatosti i odnjegovanog bezobrazluka, da bi se manje radilo. Sa ovom osobom to nije bio slučaj. Imala je psihičke poteškoće koje ni na koji način nisu ugrožavale druge. Ali su im valjda remetile auru pa su njene usluge izbjegavali. Zbog užasnog osjećaja suvišnosti otišla je u prijevremenu penziju. A bila je odgovorna i posvećena onda kada je imala šta da radi. Bez namjere da glorifikujem vlastite socijalne vještine, smatrajući da je taj segment posla periferan u odnosu na ono što je njegova suština, nikada je nisam izbjegavala. Teret vlastitog doprinosa njenom odlasku u penziju teško bih podnijela.

I zato pored galamdžija i bundžija, onima kojima je uvijek „crijevo na lijevo“ obratimo pažnju na te tihe, često neprimjetne ljude pored nas. Recimo im nekako da znamo da postoje. A ne moramo ni to, dovoljno je da ih ne izbjegavamo. Za sve ostalo tu je stara dobra psihoterapija. Najbolji izum čovječanstva pored točka i penicilina. Znam, nemamo svi mogućnosti da je priuštimo, ali još uvijek postoji i u sistemu javnog zdravstva. I usluge, o čemu svjedoči moje iskustvo, mogu biti na jednakoj razini kao i u privatnom sektoru. To što često govorim o vlastitoj brizi za mentalno zdravlje, moj je skromni doprinos pokušaju da se ukupna briga poboljša. Uz vjeru da se i pored ličnih prepreka, izbornog zakona, siromaštva, nacionalizma, lažnog građanstva, nepotizma, licemjerstva, sitnošićarstva i raznih drugih pošasti, kriju neka zrna ljudskosti kao preduslov za život koji može da bude lijep.


Kristina Ljevak, Prometej.ba

guest
4 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Vidder sve komentare
Kvico
Kvico
20 dana prije

Dok god budes cekala da ti drugi resi tvoj problem psihoterapeuti,a i psihijatri, ce imat posla.Sve ovo vrime sto ti je tribalo da napises tekst da si iskoristila za setnju uzbrdo ili jesenjski duboki kop u basci vise bi koristi imala vec od svih posjeta svim psihijatrima,travarima,hodzama i popovima skupa.Interesantno je da svak od drugog ocekuje neku pomoc al on ni da uvom mrdne ni sebi da pomognd a kamo li drugom.

tajniagent009,5
tajniagent009,5
Šta ti kažeš na ovo?  Kvico
20 dana prije

Ima puno istine u tome što kažeš. Bez obzira, text je lijep, čak poučan…ipak, nisu svi isti, svaki čovjek je svijet za sebe.
Turgenjev je negdje napisao: samoubici niko ne vjeruje, dok govori da će to uraditi, a kad ipak uradi niko ga ne žali”.

Last edited 20 dana prije by tajniagent009,5
Kvico
Kvico
Šta ti kažeš na ovo?  tajniagent009,5
20 dana prije

Ma ocu da ti kazem da iako psihologa ko pljeve a termina dobit ne mozes samoubojstava nikad vise.A sto se Tergenjeve izjave tice,sta da im i povjerujes?

tajniagent009,5
tajniagent009,5
Šta ti kažeš na ovo?  Kvico
20 dana prije

Možda probati pomoći onda.