Published On: Wed, Jan 23rd, 2013

Kako se Živko Budimir pretvorio u Željka Komšića

budimir4-faceNekada davno, dok je Živku Budimiru još uvijek bilo bitno mišljenje hrvatskog biračkog tijela u BiH, žestoko je kritizirao način izbora i političko djelovanje Željka Komšića. Svega nekoliko godina poslije, našli su se u istom košu, u istom političkom „toru“.
Kako je moguće da su se dva stranačka vojnika, jedan SDP-ov, drugi HSP-ov, našli na istoj strani, maltene u istoj stranci!?
Politički put Željka Komšića manje-više je poznat. Za šest godina visoke politike, Komšić je prešao dug put od „podvale“ Hrvatima do „podvale“ Bošnjacima. Njegova prvobitna funkcija je bila da kao politički Bošnjak sa hrvatskim imenom i prezimenom obnaša funkcije predviđene za političke Hrvate. Na tom mjestu Komšić je godinama trpio primjedbe da „ne predstavlja Hrvate“, i vjerovatno je, godinama, razvijao animozitet kako prema HDZ-u, tako i prema samim Hrvatima koji su uporno glasali za HDZ. Onog trenutka kada se njegov šef Lagumdžija „pomirio“ sa Čovićem, a time i Hrvatima, Komšić se našao izdanim.
 
_________piše: Tvrtko Milović l poskok.info
Upravo je sporazum Lagumdžija-Čović osnovni razlog Komšićevog napuštanja SDP-a! Tako je sam rekao u više navrata. Nikada mu nije bilo bitno mišnjenje naroda kojem pripada, ali mu je itekako bilo bitno mišljenje njegovog šefa i partije. A mišljenje je –  potrošen si! SDP se nedvosmisleno odrekao prakse „podvaljivanja“  Hrvata. To je Komšića otjeralo.
Onda počinje njegov politički preporod – postaje ono što je oduvijek bio: Bošnjački nacionalist pod maskom bosanskog patriote. Iskrenošću i poštenjem, Komšić nadoknađuje neke objektivne nedostatke. Ljuskošću nadoknađuje činjenicu da se radi o trećerazrednom političaru koji se u šest godina nije rukovao ni sa jednom bitnom osobom, a da to nije bio dio protokola koji je organizirao Silajdžić, Radmanović ili Izetbegović. Na kraju krajeva, Komšić kod dva od tri konstitutivna naroda jednostavno ne znači – ništa.
Drukčiji put, sa istim odredištem, imao je Živko Budimir.
HSP-ov nižerangirani kantonalni zastupnik se, ni kriv ni dužan našao na funkciji Predsjednika FBIH. Za razliku od Komšića, koji je izabran legalno, Budimir je izabran nelegalno. Na nelegalno zakazanoj sjednici Doma naroda, bez kvoruma unutar hrvatskog kluba, i sa pet (umjesto neophodnih šest) ruku delegata u Domu naroda, Budimir je zasjeo na fotelju Predsjednika FBiH.
I Komšić i Budimir imaju problem lagaliteta. Komšić nema legalitet, ali ga opet ima više od Budimira. Naime, naivno bi bilo vjerovati da Komšić nema bar 10.000 – 20.000 glasova Hrvata! Budimir može samo sanjati o ovom broju. Živko Budimir svoju funkciju može zahvaliti isključivo dvojici ljudi – Zvonki Jurišiću koji ga je predložio i Zlatku Lagumdžiji koji ga je izabrao.
Zahvaljujući Ustavu koji omogućuje indirektno izabranoj funkciji da ima funkcije direktno izabranog dužnosnika, Budimir se potpuno slučajno našao u poziciju da kreira raspodjelu političke moći u FBiH i odnos zakonodavne i izvršne vlasti. Ovakav Ustav mogli su nametnuti samo Amerikanci koji baštine stoljetnu tradiciju nerazumijevanja drugih kultura, društava i političkih uređenja.
Za razliku od Komšića kojeg je stranka odbacila kao potrošenu robu, Budimir je prošao mnogo bolniji proces. Komšić  je zbog neslaganja sa strankom došao do vlastitiog političkog preporoda, gdje je konačno došao u priliku da bira suradnike po svojoj mjeri. Nema sumnje da će stranački vrh Komšićeve stranke činiti isključio „dokazani patrioti“. I na kraju, Komšić se od Budimira razlikuje što mu mišljenje hrvatskog naroda u BiH nikad nije bilo bitno. Budimiru je itekako bilo bitno što Hrvati misle o njemu. Čak je i prve mjesece svog (ilegalnog) mandata proveo ulizivajući se hrvatskom političkom tijelu. Letao je po kojekakvim obljetnicama, obilazio crkve i mise, sponzorirao KUD-ove, slao priopćenja, dijelio „autentična mišljenja“, inzistirao na trivijalnim sitnicama sa hrvatskim predznakom. Kao svoju „misiju“ istakao je zakon o radu Vlade FBiH, prema kojem je moguće usvojit samo onu odluku za koju je glasovala najmanje jedna trećina ministara iz svakog naroda. Napomene radi, ovaj zakon bi u perspektivi mogao potpuno paralizirati rad vlade jer stranka koja bi imala (sva) tri ministra Srbina u Vladi FBiH bi kontrolirala 100% rada vlade. A zakon sam po sebi ne bi donio ni građanima ni Hrvatima – ništa.
U konačnici, Budimirove „aktivnosti“ među Hrvatima rezultirale su tek fasovanjem šamara na (hrvatskoj) svadbi, za što je sam Budimir optužio (hrvatske) medije!? Šamar često otrijezni ljude, pa je tako i Budimir shvatio da nema više što tražiti među svojim narodom. Okrenuo je ploču i počeo se obraćati Bošnjacima. Počeo je obilaziti Srebrenicu i Potočare, česititati BH reprezentativcima uspjehe, obilaziti „evente“ po Sarajevu…
Neočekivanom, i od Budimira potpuno neovisnom razvoju događaja, ovaj pravaš dobio je na iznenađujućoj važnosti. Raspadom koalicije SDP-SDA, Budimir se našao u situaciji da svojim potpisom kreira strukturu vlasti u FBiH. Vrlo brzo se pokazalo da krizu vlasti ne čini odnos među hrvatskim političkim strnakama, jer odnos je poptuno jasan, nego je korijen krize u bošnjačkim strnakama. Budimir je tako zauzeo stranu koja mu je jamčila ostanak na funkciji – SDA.
Tako je Živko u godinu dana izgubio i narod i stranku. I našao se rame uz rame sa Željkom Komšićem. Tu se njihovi putevi spajaju. Obojica počinju svoje političke projekte i obraćaju se „patriotama“.
Njihov zajednički put neće dugo trajati. Uskoro će se razići. Komšić je krenuti u osnivanje stranke, i političkom demagogijom i ispraznim (bosanskim) nacionalizmom podraživat će srca nekadašnjih Silajdžićevih i SDP-ovih birača željnih „radikalnih i brzih“ promjena. I dobit će dovoljno glasova da se plasira u sve razine vlasti, ipak nedovoljno da uđe u bilo kakvu opciju u vlasti. Jer nema srpske stranke koja će prihvatiti Komšića u Vijeću ministara, niti hrvatske stranke koja će ga trpiti u Vladi FBiH.
Budimir bi se mogao na krilima medijske pažnje iz Sarajeva zanijeti kandidaturom za člana Predsjedništva. Glasove pravaša ne može očekivati, jer ova stranka je već danas pokojna. Ostaje mu pokoja stotina glasova antiHDZ nastrojenih Hrvata, ali ni približno dovoljna da nastavi političku karijeru.
Komšiću je politička kratkovidnost svojstvena od početka karijere, ali iznenađujuća je naivnost Živka Budimira. Da je recimo svoju iznenadnu političku važnost u Federaciji posvetio usvajanju pravednog izbornog zakona u FBiH, onda bi mogao steći , kakav takav naknadni legitimitet,  i osigurati sebi nekakvo mjesto u hrvatskom političkom spektru. Ovako, Budimir se opredijelio da irelevantni zakon o radu Vlade FBiH i dodvoravanje bošnjačkoj političkoj sceni, koja je ionako zatrpana raznim opcijama. Ako se već Bošnjaci budu odlučivali za kojeg će Hrvata glasati, onda će to sasvim sigurno biti – Željko Komšić.