Svi znaju kako počinju svjetski ratovi. Netko negdje odluči da pravila igre više ne vrijede, netko drugi na to ne pristane, netko treći se osjeti pozvanim da arbitrira, netko četvrti uleti sa svojih pet centi, netko peti vadi pištolj i, prije nego što si rekao „međunarodno pravo“, svijet gori.
Točno tako se dogodilo 1908. godine, kada je Beč odlučio da Berlinski kongres iz 1878. više nije na snazi. Formalno, Austro-Ugarska je imala pravo vojno upravljati Bosnom i Hercegovinom, ali suverenitet je ostao Osmanskom Carstvu. Međunarodni ugovor, diplomatska kombinatorika, kakvih su tada bile pune ladice bečkih činovnika u sjajnim uniformama. I onda, jednog jutra, habsburški mozgovi zaključe da im to više ne odgovara. Pa što je jedan međunarodni ugovor, što su potpisnici, što su pravila, ako ih možeš prepraviti kad god poželiš?
I tako se Bosna i Hercegovina anektira, Srbija se osjeti ugroženom, tajna društva kreću s regrutacijom mladih revolucionara, pišu se zakletve, zavjere, pakleni planovi. Par godina kasnije, Gavrilo Princip puca, Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, Rusija objavljuje rat Austro-Ugarskoj, Njemačka objavljuje rat Rusiji, Francuska objavljuje rat Njemačkoj i, prije nego što si rekao „Balkanska krčma“, dvadeset milijuna ljudi završi pod zemljom.
DAYTON, SCHMIDT I STARA EUROPSKA ŠKOLA KATASTROFE
I evo nas 2024. godine, u istoj onoj Bosni i Hercegovini gdje i dalje postoje ljudi koji vjeruju da se međunarodni ugovori mogu mijenjati dekretom. Samo što se ovaj put ne zove habsburški car, nego visoki predstavnik Christian Schmidt.
Sjede tako birokrati u Bruxellesu, analiziraju Daytonski sporazum i misle – pa dobro, nije baš najbolji, hajde da ga malo prepravimo. Pa ga malo rastegnu, pa ga malo skrate, pa tu dodaju neku odluku, tamo izbrišu neku nadležnost. I nitko da ih podsjeti da je taj Dayton isto ono što je Berlinski kongres bio 1878. – međunarodni dogovor koji garantira stabilnost.
Jer ako Bosna i Hercegovina nije iznimka, ako Dayton nije svetinja, onda ništa nije svetinja.
Jer ako je moguće da OHR mijenja međunarodne sporazume u BiH, što će onda spriječiti Moskvu da odluči da je Krim ruski jer im se tako sviđa? Što će spriječiti Kinu da riješi Tajvan na isti način? Što će spriječiti Njemačku da revidira Versailleski ugovor i vrati ono što su joj oduzeli? Što će spriječiti bilo koga da bilo što prekroji?
I onda će se Schmidt, kao i oni bečki činovnici 1908., čuditi što neki novi Gavrilo puca u nekom novom Sarajevu.
NE DIRAJTE U DAYTON
Sto godina kasnije Europa i dalje ne uči ništa. Christian Schmidt je samo nastavak duge linije europskih birokrata koji su uvjereni da je Balkan laboratorij u kojem mogu eksperimentirati s međunarodnim pravom. Ali svaki eksperiment ima točku u kojoj kemijska reakcija više nije pod kontrolom.
Ako Europa nije shvatila lekciju iz 1908., možda bi barem mogla shvatiti ovu iz 2024. – ne dirajte međunarodne ugovore.
I dok Schmidt svakog jutra lista svoje papire i osmišljava kako da još malo modificira realnost, međunarodna zajednica sjedi u svojim diplomatskim salonima i klima glavom. Prihvaća nepisano pravilo da je Bosna izuzetak, neka vrsta laboratorija gdje možeš eksperimentirati s vlašću i pravom, jer tko će se žaliti?
Ali ono što ne shvaćaju je da svaka laboratorijska eksplozija na kraju raznese cijelu zgradu.
/POSKOK/
wpDiscuz
