Stjepan Filipović je Hrvat čija je osobna hrabrost prošla zanimljiv put od lokalne do svjetske slave čija fotografija stoji na ulazu u zgradu UN na East riveru kao simbol pobjede nad fašizmom. Spomenik stoji iznad Valjeva u Srbiji i nitko ga se nije usudio taknuti usprkos činjenici da su upravo četnici zarobili Filipovića i predali ga Gestapu a iz petnih se žila trude dokazati da su se protiv njemačke okupacije Srbije borili, eto kako su se borili. Ali to je tek početak kontroverzi.
Filipović se na javnom smaknuću držao izuzetno hrabro u svojoj dobi od dvadeset šest godina. Njemački fotograf je snimio taj trenutak pod vješalima koji je čak doveo do odluke da se smaknuća ne provode javno jer tako žestoki momci na njima populariziraju otpor svojom smjelošću a trebala bi javna vješanja stvoriti strah. On je prije vješanja prkosio krvnicima i s omčom oko vrata visoko uzdignuo ruke stisnutih šaka. Nije dopustio da mu Nijemci izmaknu stolac ispod nogu već je to učinio sam. Klicao je partizanima, klicao je, doduše, najviše Staljinu pa se to prešutilo a i od Stjepana ga se počelo nazivati Stevanom. Ali dobro, u Srbiji je djelovao. Desetljećima se pod njegovim spomenikom postrojavala vrsta iz obližnje baze XX gardijskog puka Titove garde, elitne formacije koja je trebala iz Valjeva krenuti i braniti SFRJ ….ako upravo SSSR kome je klicao krene na Beograd. To je trebala njena ratna uloga umjesto koje je prvo ratno djelovanje te elitne vojne formacije bilo 1991. krenuti na Vukovar i omogućiti četnicima koji su Filipovića zarobili i predali Nijemcima da pobiju zarobljene sunarodnjake Stevana Filipovića na Sajmištu. Oko toga se i danas javno zgraža major Šljivančanin iz ex JNA, veliki poštovatelj hrvatskog generala Slobodana Praljka koji je bio iz identično nastrojene obitelji kao i Stjepan, Stevan, Filipović.
U rodnom Opuzenu je stajao isto tako spomenik ovom sugrađanu, on je miniran u domoljubnom zanosu i na tom prostoru je nastao poduzetnički centar koji je završio u stečaju i propao. Iako je danas najprisutniji na East Riveru, ne možeš ga mimoići kad ulaziš ..ostaje samo primjerom besmislenosti u kojoj je nepravedno prošao i posthumno.
A kolike bi tek nagrade dobio fotograf….mladi njemački vojnik koji je trenutak pred smrt ovjekovječio u svom herojskom finalu…pisac ovih redova bio je pripadnik te formacije koja se postrojavala ispod spomenika u 19-oj godini i čuo 1986. upravo od lokalnog srpskog oficira prvi put za bleiburšku tragediju i da je taj fotograf bio u izuzetnoj nemilosti zbog ove vrhunske fotografije a da je tragično i sam završio nakon predaje u Mariboru i ubijen bez suđenja. A on je bar jednako učinio, valjda nehotice, za slavnog Hrvata kojeg ne možeš mimoići ako ulaziš u zgradu UN…da je tada bilo facebooka bio bi on megazvijezda. Vijenci se stavljaju Draži, Stipe je slavan svugdje osim u rodnom gradu i onom gdje je stradao, sve je obrnuto nego se čini da jest, kako bi rekao Ilija Čvorović.
Dakle nemojte dizati ruke ako vas budu vješali fašisti, nemojte raditi vrhunske fotografije, rađe minirajte spomenike slavnim sunarodnjacima i lažite da ste se borili protiv onih kojima ste zapravo, izručivali one koji se jesu borili. Bar tako ova shizofrena povijesna priča uči.
Vanja Zlatović