Published On: Čet, stu 12th, 2020

Kako ostati ravnodušan kad Bošnjaci slave katolika?!

Možda je bit u tomu da u gradu gdje se “tako lijepo sljubljuju Istok i Zapad”, Bošnjaci katolike, mimo svih poznatih činjenica, doista vole. Kad su na pristojnoj distanci. U Americi, primjerice.

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Zapravo je to nedjeljno sarajevsko večer (još) i dobro prošlo. U ozračju opće egzaltiranosti, sad već legendarni, sarajevski gradonačelnik Abdulah Skaka nije ništa pomiješao. Trebalo bi to, a ne novog – navodno izabranog – američkog predsjednika slaviti. Jer situacija je, priznati se mora, bila prilično delikata. Naše bh. zvjezdice, istina malobrojne, plus 50 američkih – trebalo je sve to ukomponirati. A ne pomiješati! I uspio je! Čak je, uz to, gradonačelnik osigurao toga velikoga dana i ukazanje „prvog predsjednika“ posred Vijećnice: ‘vako Alija, ‘vako Biden.

Suza – teška muška

Pa onda dirljiva, gotovo intimna čestitka šefice bh. diplomacije Bisere Turković: „Dragi Joe, sačuvali smo vjeru, nova je zora pred nama“. Tko ne bi, pa i najjači među nama, pustio suzu. Tešku mušku. O ženama da i ne govorim…

Ukratko, sa oduševljenjem Bošnjaka glede izbornih rezultata u SAD-u, može se mjeriti još samo indijsko selo Thulasendrapurama, sedam sati udaljeno, lociraju ga agencije, od Chennija. Tamo je hinduistički svećenik napravio ritual zalijevanja mlijekom božanstva obitelji Bidenove izabrane potpredsjednice Kemale Harris. Zašto nije potekao i med, agencije, međutim, ne javljaju. Ali mi, kojima su obećane, zlatne kašike, bolje da šutimo.

No nije to sve. Kemalina je teta razbila stotine kokosa u ritualu kako bi uklonila prepreke za svoju nećakinju. I nije joj to prvi put. Kada joj je nećakinja 2010. pobijedila u utrci za državnog odvjetnika u Kaliforniji slomila je 108 kokosovih oraha. A orasi su zaplatili i 2016. kada je izabrana u Senat. Prava je sreća da u nas evo ove godine kokosovi – ma nikakvi! – orasi nisu rodili. Jer, kako smo neumjereni u svemu, ne bi ni jedan ostao čitav u slavu našega Joa i naše Kemale. I, dakako, nove zore pred nama.

Je li bolja polovica (malo) požurila?!

Zanimljivo je, što, vjerujem, sarajevski slavljenici nisu znali, kako u Indiji hinduistički ekstremisti pod sustavnim terorom drže 200 milijuna muslimana. Tako da se bolja polovica obitelji Izetbegović, dr. Sebija možda prenaglila kada je uputila dirljiv brzojav američkom pobjedničkom paru: „Čestitke predsjedniku Joe Bidenu i Kemali Harris, prvoj ženi potpredsjednici SAD. Sretna sam što sam navijala za prave“. Ali – tko će još i o tomu voditi računa.

Vidim kako su neki mediji sarajevsko nedjeljno šenlučenje, „u skladu s epidemiološkim mjerama“, izjednačili s onim kada je za predsjednika Turske izabran Recep Tayyip Erdogan. A za što je smjernice, u samo predvečerje izbora, dao suprug dr. Sebije, obraćajući se – iz kina u Visokom! – ne samo Turcima, nego svim muslimanima, tumačeći tko je brat Recep.

„On je prvorazredni muslimanski lider. Svaki Turčin treba dati glas Tayypu Erdoganu ne za jedan mandat, već da bude predsjednik narednih 10 godina. Podignite zastavu za vašeg lidera Tayyipa Erdogana za našeg predsjednika“, pao je Bakir u sevdah. Gotovo kao i otac mu, kad je ono opraštajući se od ovoga svijet ostavljao Bosnu u amanet Turčinu. Srećom, Hercegovinu nije spominjao…

Čuvajte (nam) katedralu!

Za razliku, pak, od onih koji se sjećaju kolovoza 2014. i Bakirova kina te kasnijeg slavlja što smo, eto, dobili predsjednika, meni je u sjećanju lipanj 2008. kada je u Beču – gdje Turke, inače, nikada nije pratila ratna sreća – Turska pobijedila Hrvatsku na Europskom nogometnom prvenstvu. Stotine su se turskih zastava zavijorile multietničkim bastionom, s naglaskom na katedralu. Kasnije su analize pokazale kako Sarajlije, kojima je, inače, turske zastave osigurala temeljna stranka u Bošnjaka, nisu navijale za Turke, nego protiv – Hrvata! Što, dakako, i nije bilo teško detektirati.

Zanimljivo, baš večeras u Istanbulu igraju isti, bečki suparnici. Utakmica je, doduše, prijateljska. Ipak, ne bi bilo loše osigurati sarajevsku prvostolnicu. Ako Turci pobijede! Ma, i ako izgube… zapravo, pogotovo ako izgube.

Što Bakir čeka?!

A kad smo već kod braće Turaka, gotovo me progoni jedna dvojba: Znaju li, naime, u Sarajevu da „naš predsjednik“, naš – štoviše! – brat Recep nije čestitao Bidenu, tom „osvjedočenom prijatelju Bosne“?! Slijedom čega postaje razvidno i to što ni Izetbegović II. nije (još) čestitao Trumpovu (potencijalnom) nasljedniku, već je pustio suprugu da ona prva istrči. Možda Bakir, ipak, čeka glas iz Ankare. Treba, naime, prvo utvrditi valja li, ipak, Joe Turcima. Pa ako valja, to je to!

Kako bilo, ne može čovjek ostati ravnodušan kad vidi koliko je emocija u Sarajevu, ponajprije u dominatnih Bošnjaka, izazvala izborna pobjeda jednog katolika, koji je, uz ino, u svome (pobjedničkom) govoru navijestio povratak (Amerike) Bogu i anđelima – „u zacjeljenje, u pravdu, u jedinstvo u razlikama“.

A možda je bit u tomu da u gradu „gdje se tako lijepo sljubljuju Istok i Zapad“ Bošnjaci katolike doista, mimo svih poznatih činjenica, vole. Kad su na pristojnoj distanci. U Americi, primjerice./HMS/