Published On: Uto, lip. 11th, 2019

Kako je pomalo iščezavao blagoslov polja na Markovo?

 


O svetom Marku


25. travnja Crkva slavi blagdan sv. Marka, pisca jednog od četiriju Evanđelja, aleksandrijskog biskupa, mučenika Crkve, zaštitnika Venecije… Sveti Marko se štuje i kao zaštitnik polja, vinograda i usjeva, zatim kao zaštitnik zidara, građevinskih radnika, staklara, pletača, pisara, odvjetnika, a njemu se utječemo i protiv nevremena, tuče, munje…

Sveti Marko je rođen oko 10. godine, a pravo mu je ime bilo Ivan. U kući njegove majke Marije okupljala se prva kršćanska zajednica. Bio je Barnabin nećak i s njim je pratio svetog Pavla na njegovom prvom misijskom putovanju, a poslije je bio pratilac svetog Petra, s kojim je boravio u Rimu. Na temelju Petrovih propovijedi kasnije je napisao i svoje evanđelje.


Nekadašnji blagoslov polja na Markovo


Ne tako davno, u našim krajevima je bio posebno značajan i posebno svečan ophod, odnosno blagoslov polja na Markovo. Iako se još ponegdje ponetko koliko-toliko pridržava tih starih običaja, danas je taj blagoslov manje ili više zapostavljen.

Povijesno gledano, ophod na Markovo bio je vezan uz tzv. prosne dane. Prosni su se dani latinski nazivali Litaniae, a obuhvaćale su tzv. Litania maior (Velike prošnje) i Litaniae minores(Male prošnje). Prve su se odnosile na ophod na Markovo, a druge na tri dana prije Uzašašća (još su se nazivale Dani moljenja).


Ophod na 25. travnja u starom Rimu


U starom Rimu 25. travnja je bio posvećen bogu Robigusu ili božici Robigo, kada ih se molilo za zaštitu od naširoko rasprostranjenog nametnika na žitaricama, a to je štovanje pratila poljska procesija. Kako bi se ona istisnula, Rimska crkva je preuzela taj ophod i dala joj kršćanski pečat, te je tako uvedena i procesija na Markovo. Vjerojatno su nastanku ophoda pridonijele, barem jednim dijelom, i razne agrarne i vremenske nevolje, koje su harale, poput kuge, potresa, poplave, nerodnih godina, ružnog vremena i drugo.


Ophod na Markovo i papa Grgur Veliki


Ophod je, u punom smislu riječi, uveo papa Grgur Veliki 590. god., kako bi preko njega odvratio od naroda pošasti koje su nahrupile. Naime, te je godine u Rimu nastala poplava, a potom je uslijedila kuga, pa je papa, kako bi isprosio milosrđe od Boga, zapovjedio sveopću procesiju, koja je bila podijeljena na sedam manjih, a sve su se na kraju sastale u crkvi Maria Maggiore, pa su prema tome i navedene litanije dobile naziv. Budući da se Bog smilovao, papa je odredio da se po cijeloj Zapadnoj Crkvi održava taj ophod, te odredio da to bude na Markovo.

Ophod na Markovo i Male prošnje su pokorničog karaktera, što začuđuje, budući da su smješteni u vazmeno vrijeme (vrijeme između Uskrsa i Duhova), dakle vrijeme uskrsne radosti. Ne čudi stoga što su se mnogi otpočetka suprotstavljali takvim običajima i tražili njihovo dokidanje.


Ophod na Markovo i blagoslov polja u hrvatskim i bosansko-hercegovačkim krajevima


Ophod na Markovo pronalazimo u svim dostupnim obrednicima, korištenima na našim područjima (osim rimskih, ovdje su se koristili kao najstariji ostrogonski, pa kaločki, zatim zagrebački, senjski, đakovački…), no među njima postoje određena odstupanja. S jedne strane, rimski obrednici donose isti ophod, stariji krajevni obrednici drukčiji od rimskih, ali međusobno jednak, dok se Strossmayerov (iz 1878. god. – namijenjen za tadašnju Đakovačku i Srijemsku biskupiju) i Priručni obrednik (1933. god. – također za Đakovačku i Srijemsku biskupiju) ponešto razlikuju i od svih drugih i međusobno.

Obred koji predviđaju rimski obrednici dosta je kratak i jednostavan u odnosu na ostale. Naime, prije početka ophoda izmole se Ps 43 i (klečeći)Litanije svih svetih, tako da kod zaziva: Sveta Marijo, moli za nas ophod krene. Putem se pjevaju litanije i psalmi, a po povratku u crkvu ophod se završava prošnjama i molitvama koje se nalaze na kraju Litanija svih svetih.

I ostali obrednici ophod započinju u crkvi, ali uz moljenje Ps 68, nakon kojeg slijedi responzorij (dijalog između svećenika i naroda), te litanije. Na mjestu blagoslova usjeva svi kleknu, dovrše se litanije, te izmoli Oče naš… i Zdravo Marijo…Zagrebački, Kaločki i Ostrogonski obrednik, za razliku od ostalih, potom donose responzorij i molitvu da Bog blagoslovi prvine plodova, kao i one koji ih budu blagovali. Zatim slijede čitanja iz evanđelja, tako da se svećenik okreće prema četiri strane svijeta, počevši od istoka, a nakon njih se moli responzorij i zaključuje molitvom. Ta su čitanja evanđelja i molitve nakon njih bili gotovo kod svih obrednika međusobno različiti.

Nakon toga, slijedio je blagoslov vinograda i responzorij, a potom bi se ophod vratio u crkvu, gdje bi se, poslije Tebe Boga hvalimo…, zaključilo zagovorom Blažene Djevice Marije ili zaštitnika crkve. Đakovački obrednik iz 1878., za razliku od njih, nakon čitanja, a prije blagoslova vinograda, predviđa blagoslov ječma, zobi i drugog usjeva.



Križanje Trojstvom i Jedinstvom


Poslije navedenih blagoslova, đakovački obrednici imaju jedan specificum, a koji se ponegdje djelomično zadržao do naših dana (kako su se đakovački obrednici koristili i u Bosni i Hercegovini, ta se posebnost i ondje, u nekim krajevima, zadržala gotovo do danas). Svećenik bi tada, naime, posebnom uskrsnom svijećom, tzv. Trojstvom (tri svijeće na stalku), križao na sve četiri strane svijeta i govorio: Od munje, leda i groma, a narod bi odgovarao: Oslobodi nas Gospodine, potom bi isto učinio sa svijećom Jedinstvo (jedna svijeća na stalku), uz riječi: Od kuge, glada i vojske, te na kraju ophodnim križem, uz riječi: Za križ i muku svoju, na što bi narod odgovarao: Tebe molimo, usliši nas. Zatim bi se molila tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slava Ocu,te se blagoslovilo i okadilo žito, a ophod krenuo nazad u crkvu pjevajući Lauretanske litanije i druge pjesme. U crkvi se pak obred završavao pjevanjem: Kraljice neba…, responzorijem i zaključnom molitvom, a svećenik bi na kraju blagoslovio narod pacifikalom (manje raspelo koje se nosi na blagoslov, tzv. “križec”).

Iako obrednici to nisu predviđali, ponegdje je bio običaj da se blagoslov ne vrši samo na jednom, nego na četiri mjesta (kako je to bilo i u tijelovskom ophodu), gdje su se čitala različita evanđelja i molile određene molitve, škropilo blagoslovljenom vodom i križalo svijećama.

S obzirom na sve rečeno, možemo zaključiti kako su općenito ophodi, pa tako i ophod na Markovo, bez sumnje, imali u ranijim vremenima znatno veće značenje negoli danas, a o tome posebno svjedoči njihova izrazita svečanost i uključenost cijele društvene zajednice. Iako se to današnjem čovjeku može činiti pretjeranim, današnje gotovo zanemarivanje ophoda kao jednog znakovitog oblika liturgijskog slavlja sa snažnim pastoralnim odjekom, priziva u pamet onu staru o zlatnoj sredini.

Vjeroučiteljica u Ekonomskoj i upravnoj školi Osijek i urednica portala