Published On: Pon, sij. 11th, 2016

Kako je ‘Mein Kampf’ postao bestseler i zašto više nije opasna njegova slobodna prodaja?

Autorska prava za ‘Mein Kampf’ Adolfa Hitlera nakon Drugog svjetskog rata dobila je bavarska vlada i zabranila je njegovo tiskanje. No, prvog dana 2016., nakon 70 godina, prava su istekla pa je knjiga opet u prodaji. Njemački Institut za suvremenu povijest (IfZ) objavio je novo izdanje s tisućama fusnota kojima se nastojati pokazati da je to loše napisano djelo. Mnoge židovske skupine pozdravile su novo izdanje jer smatraju da će objasniti holokaust.

Iza svakog uspješnog publicističkog projekta stoji sposoban urednik. Da je bilo poHitlerovom, njegova bi se famozna kupusara zvala “Četiri i pol godine borbe protiv laži, gluposti i kukavičluka: Obračun s onima koji uništavaju pokret nacističke partije”. Max Amann predložio je kratko i efektno – “Mein Kampf”, Moja borba. Tako je nastao bestseler.

______________ piše: Denis Kuljiš l jutarnji.hr 

Max je bio biznis-menadžer “Nacional-socijalističke njemačke radničke partije” kojoj je prišao pošto se s Adolfom upoznao za vrijeme Velikog rata. Bio mu je prijatelj, kojih ovaj ludonja nije imao previše jer je, dok se uspinjao na vlast, bio nepodnošljivi histerični kompleksaroš, a kad je na vlast došao, razbolio se od faraonizma. Kao narednik, Amann je bio Hitlerov starješina u 16. bavarskoj pješačkoj regimenti, kad je Adolf, kaplar i felčer/bolničar, zaslužio Željezni križ II. reda, jedino odlikovanje koje je ikad nosio, s obzirom na to da je bio svjestan koliko je neukusno kititi se ordenjem što ga sam sebi dodijeliš.

Hitler je bio luđak, ali nipošto budala. I jednome i drugom svojstvu treba pripisati uspjeh knjiga u nakladi stranačke izdavačke kuće Eher Verlag, kojom je također upravljao Amann – dobio za to čin SS-obergruppenführera, što samo po sebi ništa nije značilo u hijerarhiji, ali jako dobro zvuči.

Hitler je složio tu priču koja je dobro prošla kod publike, a loše kod kritike, pa je umjesto da je svojeručno zapiše, izdiktirao svom zamjeniku Rudolfu Hessu dok su obojica ležali u zatvoru poslije neuspjelog puča u Münchenu. Puč je predvodio general Erich Ludendorff. U kasnijem narativu, ispada da je Hitler bio protagonist toga događaja, iako se, zapravo, samo šlepao u političkoj borbi dva giganta, maršala von Hindenburga i njegova general-kvartirmajstera generala Ludendorffa. Maršal je 1925. postao predsjednik Weimarske Republike, a general je bjesnio smatrajući da je zaobiđen i izostavljen, te da mu je pruski aristokrat, rodom iz Poznanja, preoteo zasluge za pobjedu njemačke vojske na Istočnom frontu.

Ludendorff je također iz Poznanja, ali iz trgovačke obitelji, pa se poslije izgubljenog rata lako pretvorio u nacionalističkog, pučkog lidera, te 1920. pokušao vojni udar s Njemačkom domovinskom strankom. Kad to nije uspjelo, drugi put je pokušao s grupom minhenskih bundžija i nekim uličnim i policijskim provokatorom, Adolfom Hitlerom, koji je tvrdio da predstavlja radništvo, pa su 1923. pokušali zauzeti gradsku kuću, ali ih je brzo smandrljala policija. Adolf je osuđen i na godinu dana parkiran u bavarski zatvor Landsberg, gdje će dva desetljeća kasnije saveznici povješati dobar dio te njegove izvorne naci-ekipe.

Nudizam i budizam

Prevratnih dvadesetih, u Europi posvuda proplamsavaju ustanci, a ulice su pune razvojačenih branitelja, ornih za svaku pučističku ujudurmu. D’Annunzio je kod Trsta okupio legionare, “ardite”, pa osvojio vlast u Rijeci i ondje osnovao svoju nezavisnu državu, u kojoj je dopustio upotrebu droge, uveo nudizam i budizam, te legalizirao banditizam i osnovao nesvrstani pokret “porobljenih naroda”. Lenjin mu je poslao brzojav s toplim čestitkama. Komunisti su u Berlinu propali sa svojom Spartakijadom – pozivanje na Spartaka bio je zbilja loš omen, pa su slično i završili. Kominternovski komesar Bela Kun, odnosno Kohn, uspio je 1919. u Budimpešti nakratko uspostaviti sovjetsku republiku, koja je propala usprkos zavedenom crvenom teroru. Zatim je pokrenuo propalu “Ožujsku akciju” u Njemačkoj 1921. i katastrofalni bečki ustanak 1923. Desničari su isprva bili uspješni – Mussolini je još 1921. poveo “Marš na Rim” – kao i sve talijanske revolucije, bio je to unaprijed dogovoren prijenos vlasti.

U Njemačkoj isprva nije išlo ni desničarima – kritično im je nedostajao ideološki cement, koji će nezadovoljstvo katalizirati i ćelije buntovnika koagulirati u neki viši tip organizacije. Svi ti lijevi i desni pokreti nastali su jer se poslije svršetka Prvog svjetskog rata nije u poraženim zemljama stvorio održiv sustav europske sigurnosti… Jedna od najboljih, jezgrovitih analiza može se naći u Hrvatskom državnom arhivu, gdje je sačuvan dopis iz 1922. godine kojim “Ministar Vojni i Mornarice” Kraljevine SHS pokrajinskom namjesniku za Hrvatsku i Slavoniju tumači: “Ruski boljševici bili su prinudjeni da napuste svoj plan da oružanom silom pogaze Poljsku i Rumuniju kao avangarde Zapadne Europe. Uzroci su tome – rasulo u Crvenoj armiji usled gladi i nemanja abundirovine i ostale spreme, te neuspela propaganda njihova kod zapadnog proletarijata, što se naročito otkrilo u poslednje vreme. Od dugotrajnog svetskog rata svi su narodi toliko umorni da traže samo mir. Jedino što bi moglo opet izazvati požar to je srdžba pobeđenih naroda koji se usled izgubljenog rata i izgubljenih teritorija osećaju uvređeni. I eto sa tom slabom stranom pobeđenih naroda boljševici i njihov saveznik njemački đeneralštab samo danas i računaju”.

Ludendorff je ostao na slobodi – bio je previše popularan da bi ga osudili, on je bio njemački Gotovina. Promijenio je taktiku i počeo političku borbu za ulazak u parlament. Glavna mu je propagandna linija bila – čuveni “nož u leđa”, koji su borcima na frontu zadali “marksisti i republikanci”, izdajnici u pozadini… Taj pomeranski konjički oficir bio je vrlo produktivan u kreaciji idejnih konstrukata – izmislio je, recimo, doktrinu “totalnog rata”. No, ostao je u pozadini jer je bio politički nevješt. Ne možeš mase fanatizirati pozivom na borbu protiv apstraktnog protivnika. Tu je svoj prostor našao njegov suputnik Hitler, koji je revanšističku retoriku obogatio svojim izvornim, virulentnim austrijskim antisemitizmom.

Opća slabost revolucionarnih desničarskih pokreta bio je nedostatak idejne platforme. Komunisti su imali Marxa i svu ostalu marksističku literaturu – kod njih se i zadnji zlikovac morao oboružati filozofskom i sociološkom erudicijom, pa je tako u Staljinovoj ostavštini, primjerice, nađeno 10.000 anotiranih svezaka. Fašizam se osniva na teoriji, na tekstu.

Njegov izumitelj, riječki revolucionar Gabriele d’Annunzio, postulira ga svojom “Kvarnerskom deklaracijom”, najznačajnijim, klasičnim fašističkim programom, koji uopće nije racionalno utemeljen, nego je naprosto proglas, a sadrži tezu da se “država mora temeljiti na glazbi”. I na gestama, te na ritualima – što je sve lansirao u Rijeci dok je ondje vladao, pa izmislio i uveo “rimski pozdrav”, koji su poslije svi preuzeli kao i marširanje i postrojavanje, te vrhunski fašistički dizajn i retorički patos. Gabriele je nastupao ljubeći krvavu zastavu kojom je pokrio tijelo svog poginulog suborca na alpinskom frontu gdje je služio kao dobrovoljac… Čista talijanska opera!

Izazivanje gnjeva

Sve je bilo sračunato na pobuđivanje masa, izazivanje gnjeva zbog “osakaćene pobjede” – poslije svih žrtava u ratu, Italija nije dobila Dalmaciju, kako su joj sile Antante bile obećale. D’Annunzijev pripravnik u Rijeci, Filippo Marinetti, koji je zasnovao futurizam u umjetnosti i osnovao pokret “Fascii di Combattimento”, dodao je tome idolatriju moderniteta i tehnološkog napretka, političku regimentalizaciju masa industrijskih radnika.

Njega će i njegovu poetiku, kao i državu, uzurpirati praktični uličarski socijalistički ideolog, Benito, koji je zatim potplatio samog d’Annunzija, pošto ga je prvo omekšao tako što ga je dao baciti kroz prozor s prvog kata. Mussolini je, dakle, preuzeo gotovu (off the shelf) doktrinu i estetiku – koja je za fašizam važnija od teorije – dok su Nijemci, u seljačkoj i provincijskoj Bavarskoj bili, naravno, lišeni i estetike i ideologije, jer se filozofija prakticirala u drugim, protestantskim saveznim državama te raznolike zemlje. Sad nastupa Adolf, moderni čovjek, reprezentativni protagonist dvadesetog stoljeća. Jer, kako to uočava J. G. Ballard (autor “Crash” i “Empire of the Sun”) – on utjelovljuje duh vremena, umjesto Voltairea i Marxa, imamo dominaciju poluobrazovanih autodidakta. Javne knjižnice i priručnici za psihološku samopomoć te tabloidno novinstvo koje je kreiralo novi jezik brutalnosti i senzacionalizma, kaže Ballard, omogućili su psihopatima da uspješno komuniciraju s masama, što su poslije mogli proširiti kad su se iz pivskih kelera popeli na balkone gradskih trgova i počeli naciji obraćati preko radija.

I jedno i drugo je, uostalom, d’Annunzio izumio u Rijeci (prvu govoranciju preko radiovalova prenosio je Marconi kad je u riječku luku doplovio sa svojim eksperimentalnim parobrodom Elettra). No, to su propagandne tehnike, ali, kao što zna svaki marketinški stručnjak, bitan je “content”, sadržaj. Adolf Hitler ugradio je u njemački antiversajski revanšizam svoju antisemitsku opsesiju “prljavim židovstvom”.

“Mein Kampf” ima dva dijela, prvi je biografsko-idejni, a drugi, dosadan, političko-programatski (planovi za izgradnju novog društva i njemačke države te njeni ciljevi u vanjskoj politici radi ostvarenja europske i svjetske dominacije). S materijalom iz drugog dijela ne bi daleko došao, ali roba iz prvoga, bio je čisti ekrazit. Mračnom, nedefiniranom Ludendorffovom izdajniku koji zabija nož u leđa borcima na frontu, Hitler je dao lice – kukasti nos i zlokobnu semitsku fizionomiju Vječnog Žida, lihvara, novčara, buržuja, koji se bogati dok nacionalno osviješteni proletarijat gine na fronti.

To je, inače, faktualno čista glupost, jer su se Židovi kao i ostali borili u kajzerovoj vojsci i ondje stjecali visoka odlikovanja, a najistaknutiji, njemački general Otto Liman Von Sanders, bio je vojni savjetnik i zapovjednik otomanske vojske na Dardanelima te s Ataturkovim trupama bacio kod Galipolja Britance natrag u more. Antisemitizam nije bio osobito rasprostranjen u prosvijećenoj i prosvjetiteljskoj Njemačkoj sjevera, ali je našao pogodno tlo u katoličkoj Bavarskoj. Zaista, autentični (historijski) fašizam imamo samo kod katolika, dakle još u Italiji, Španjolskoj, Portugalu, Hrvatskoj, Slovačkoj i Mađarskoj te – važna iznimka – kod pravoslavaca u Rumunjskoj, gdje se istakao jedan od najluđih fašista, religiozni mistik i rasist Corneliu Zelea Codreanu, osnivač “Legije arhanđela Mihajla”. Bio je toliko bjesomučan, da su ga kralj i njegov general Antonescu naposljetku dali uhapsiti, pa je zadavljen i ustrijeljen u zatvoru, a zatim mu je leš rastvoren kiselinom i zaliven sa sedam tona betona u zatvorskom dvorištu.

Osobna nota

Hitlerov antisemitizam ima osobnu notu – vidi se skatološka opsesija čovjeka koji je trajno patio od zatvora, te patološka higijeničarska crta u metaforizaciji “čistoće”, “čiste rase” kao biologističke odrednice koja mu je poslužila za demonizaciju umjesto nekih ekonomskih, socijalnih i političkih argumenata koje, naravno, nije bio intelektualno sposoban formulirati. No, sa stajališta PR-taktike, to je vrlo učinkovit postupak – izjednačiš osobu s problemom, a onda umjesto problema napadaš osobu.

Nije li tako postupao i Alex Brown na nedavnim hrvatskim izborima? Politički, odnosno polit-ekonomski, to je također bilo izvanredno zasnovano, jer nisi morao nikome crtati ili davati detaljne upute, bilo je dovoljno okriviti bogate Židove, a oni koji su bili zainteresirani za sekvestraciju njihove imovine, odmah su se postrojili u odgovarajućim smeđim ili crnim uniformama, već prema klasnim ili seksualnim sklonostima…

Slično je postupio ajatolah Homeini kad je nekim svojim sljedbenicima koji su mu se došli žaliti da nemaju novac za provedbu revolucije rekao – “Ima li kod tebe u gradu neki bogat čovjek? Eto, kod njega je tvoj novac!” Prilikom prevrata, dobro je prevratnicima staviti u izgled neku imovinu – recimo stanove, poduzeća u rukama nepoželjnog etnika… Revolucija onda ide sama od sebe, logikom “eksproprijacije eksproprijatora”.

Antisemitska retorika imala je mnogo uspjeha u Srednjoj Europi – o tome je jako dobru esejistiku ostavio pokojni profesor Ivan Kuvačić. Kod nas su jaku antisemitsku propagandu razvila složna braća Radić – Antun Radić, slavist i filolog, tajnik Matice hrvatske, osnovao je i vodio do Prvog svjetskog rata časopis Dom, gdje su objavljeni neki od najodurnijih antisemitskih propagandnih pamfleta, što poslije nije spriječilo mudre hrvatske državotvorce da ustanove “Red Danice hrvatske s likom Antuna Radića”, koji se dodjeljuje za zasluge u oblasti prosvjete. Bivši predsjednik Ivo Josipović dodijelio ga je, primjerice dr. Darku Breitenfeldu, ali taj psihijatar-alkoholog, urednik je rubrike “Savjeti katoličkog liječnika” u Glasu Koncila, pa možda nije došlo do komedije zabune kako se to u prvi mah može učiniti.

Kritičko proučavanje

No, nitko danas ne pozna dovoljno svoju povijest – ako je dvadeseto stoljeće bilo epoha nadriučenog diletanta, dvadeset i prvo počelo je u znaku internetskog relativizma, teorija zavjere i instant-informacija koje proizvode goleme tzv. rupe u znanju, kako se to govorilo u prethodnoj generaciji koja je solidnu opću naobrazbu smatrala nužnom za građansku egzistenciju.

Utoliko je ideja da se i u Njemačkoj, na papiru, izda bogato anotirano novo izdanje “Mein Kampfa”, možda dobrodošla usprkos svim kontroverzama – povratak tekstu, te kritičko proučavanje izvora, puno je bolje od hvatanja refleksa u fantazmagoričnoj virtualnoj sferi. Lijevi i desni fašizam, ili totalitarno mišljenje sa i bez antisemitizma, ionako se širi Europom, bez ikakve poveznice s pretpotopnim idejama mrtvog i potpuno zaboravljenog Hitlera. Naime, od pravoga Hitlera ostao je danas samo ovaj njegov filmski avatar negativca koji dobro dođe Quentinu Tarantinu, pa čak i manje talentiranim hrvatskim filmskim humoristima, autorima “Narodnog heroja Ljiljana Vidića”.

Kod nas je novi prijevod Hitlerova “Mein Kampfa” već dosta davno izašao nakladom Mladena “Miceka” Schwartza, Prvog Trijumvira podjednako zaboravljene Nove hrvatske desnice. Od Schwartza je ostao samo pohvalni članak na hrvatskoj Wikipediji, malignoj izraslini na tijelu toga organa globalnog znanja. Knjigu je po gradu kolportirala Druga Trijumvirka, ili kako se već zvala Schwartzova gospođa, ali, rekao bih, bez većeg uspjeha – kod nas pravi manijaci i manične ideje nikad ne opstaju na margini, nego kohabitiraju s političkim mejnstrimom.

 

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer