Published On: Čet, sij 23rd, 2014

Kako je izgledala kinematografija u NDH

SARAJEVO -Daniel Rafaelić, prema vlastitom je priznanju, na knjizi ‘Kinematografija u NDH’ objavljenoj u Nakladi Ljevak radio više od 10 godina, a uoči današnje promocije knjige u kinu Europa izdvojili smo najzanimljivije podatke o hrvatskoj kinematografiji u vrijeme ustaškog režima
Nakon promocije knjige bit će prikazan jedan od filmova koji se spominje u knjizi, ‘Ljudi u oluji’ iz 1941. predvođen Olgom Tschechowom, zvijezdom kinematografije Trećeg Reicha. Film je bio jedan od najvećih kino hitova toga vremena, no nakon rata bio je zabranjen za javno prikazivanje. Zagrebačka projekcija prva je javna projekcija nakon sedamdesetak godina.
Za velik dio publike bit će to prva prilika da vidi taj kontroverzni čiji su se dijelovi snimali i u Hrvatskoj te u njemu glume neki hrvatski glumci. Ideja filma je bila da se snimi ‘antislavenski film , koji je prema osnovnoj ideji trebao pokazati opravdanost njemačkog napada na Poljsku zbog stalnih progona njemačke nacionalne manjine na njemačko-poljskoj granici’ kako navodi Rafaelić u knjizi. No kako su se mijenjale okolnosti, mijenjao se i scenarij pa je radnja filma preseljena na granicu Njemačke i Kraljevine Jugoslavije. Bio je to jedan od gledanijih filmova u Njemačkoj tog razdoblja, kao i jedan od najgledanijih filmova u NDH uopće, navodi Rafaelić.
Nezavisna Država hrvatska je, ističe autor, prepoznala veliku važnost koju ima film i shvatila koliki propagandni potencija u njemu leži, pa država uzima pod svoje kompletnu kinematografiju – produkciju, distribuciju i prikazivaštvo. Kako ističe Rafaelić, bio je to prvi put da je država pomagala hrvatsku kinematografiju i time si osigurala izravnu kontrolu, odnosno strogu cenzuru u koja je bila jedan od ključnih instrumenata upravljanja u vrijeme strahovlade, rasnih zakona i ograničavanja osobnih sloboda. Zabranjeno je bilo prikazivanje filmova proizvedenih u zemljama koje su bile u ratu s NDH i njenim saveznicima. Jedini američki film koji se probio do kina bio je ‘Plodovi gnjeva’ Johna Forda za koji se vjerovalo da je antiamerička propaganda.

Prvi film prikazan u NDH sklopljen je od filmskih žurnala i poznat je kao po imenima ‘Rat na Balkanu’ i ‘Slom Jugoslavije’, planiralo se snimanje filma prema Begovićevoj ‘Gigi Barićevoj’ i ‘Pustolovu pred vratima, a i Mile Budak je trebao doživjeti ekranizaciju romana ‘Ognjište’. U tadašnju Hrvatsku, prema Rafaelićevim su saznanjima stizali kino njemački kino hitovi poput slavnog ‘Titanica’, spektakla koji je glave koštao njegovog redatelja Herberta Selpina koji je zbog ‘negativnih komentara na račun ponašanja njemačkih vojnika-statista tijekom snimanja svog filma uhapšen i vjerojatno ubijen’.
Kako je kinematografija uzimala maha i poglavik Ante Pavelić želio je imati svoje privatno kino koje mu je i izgrađeno 1941. U njegovom domu na Tuškancu, navodi Rafaelić.
Među najsramotnije epizode hrvatske filmske povijesti svakako treba ubrojiti film ‘Kako nastaju izložbe’ koji, kako obrazlaže autor, ‘nosi nasljeđe one rasističke tendencije ustaških vlasti koje su i bile odgovorne za brojne logore i stradanja…Zahvaljujući ovom filmu i izložbi takva je nečovječnost dobila opravdanje u tada najpopularnijem mediju – onom filmskom. Ne treba mnogo razmišljati da postane jasno kako je film zapravo označio sezonu lova , i time direktno ugrozio živote mnogih’ piše Rafaelić usporedivši film ‘Kako nastaju izložbe’ sa zloglasnim nacističkim antisemitskim filmom ‘Židov Suss’.
Godine 1942. Četiri filma predstavljaju kinematografiju NDH na filmskom festivalu u Veneciji – ‘Straža na Drini’, ‘Barok u Hrvatskoj’, ‘Mladost u Hrvatskoj’/’Radna služba Ustaške mladeži’ i poseban program žurnala ‘Hrvatska u rieči i slici’. ‘Straža na Drini’ napominje Rafaelić najpoznatiji je film proizveden u NDH,a iza njega je stajao, prema autorovim saznanjima, Branko Marjanović. ”Straža na Drini’ najbolji je filmski svjedok propagandnih tendencija NDH. Iako neobično dug (40 min.) u sebi je objedinio sve ono što je ustaško vodstvo htjelo d kinematografije: njegovanje Poglavnikovog kulta ličnosti , prikaz vojne moći hrvatskih oružanih snaga, difamacija neprijatelja te prikaz njegove fizičke različitosti=zaostalosti.’ ističe se u knjizi.
Kao najbolji film nastao u vrijeme NDH Rafaelić ističe ‘Uz čašu piva’, malo poznati film koji kroz farsu progovara, između ostaloga, o temama koje muče građane NDH – nestašica lijekova i hrane, inflacija i savezničko bombardiranje.
Pred kraj režima prikazan je prvi hrvatski dugometražni zvučni igrani film ‘Lisinski’ Oktavijana Miletića, a imao je i međunarodnu distibuciju u Beču, Dresdenu, Bratislavi i Berlinugdje se prikazivao svega šest mjeseci prije pada Trećeg Reicha u gotovo opkoljenom i razrušenom gradu.