Published On: Ned, pro 10th, 2017

KAKO JE AGRESORSKI HV SPASIO TEOČAK – „BRANIK BOSNE“

 

Teočak je jedan od simbola obrane Bosne i Hercegovine. Mjesto je to specifičnog geo-strateškog položaja koje je bilo istureno prema granici sa Srbijom. U vrijeme ratnih zbivanja bilo je izvjesno očekivati da će Teočak, kao relativno malo mjesto vrlo brzo pasti u ruke JNA. Međutim, na iznenađenje svih Teočak se branio dugo, tvrdoglavo i hrabro – toliko da je postao jedan od simbola otpora Bošnjaka prema JNA i VRS. Međutim, govoreći obrani tog mjesta, vrlo malo ljudi zna kako je zapravo i odakle dopremano oružje. Malo tko zna da je sanitetski materijal, puške, mine i municiju onamo dopremao upravo HV koji je proglašen agresorskim, kao i da je konvoje za Teočak onamo propuštao zločinački i agresorski HVO.

Piše: A. Kunt/Poskok.info

Ševko Avdičević, rođeni Teočanin koji je živio u Splitu i u vrijeme rata u Hrvatskoj se priključio ZNG-u, prepričao je događaje koji su pomalo u neskladu s današnjim uvjerenjem koje vlada u BiH o HV-u, HVO-u, Hrvatskoj državi i Hrvatima u BIH.

Odmah po izbijanju sukoba u Bosni i Hercegovini, Avdičević navodi kako je Tuđman dozvolio onima koji su iz BiH da idu braniti svoje domove i da slobodno sa sobom ponesu naoružanje koje imaju. Kako je Avdičević rođen u Teočaku gdje mu je živio i brat, znao je da mu je rodno mjesto u potpunom okruženju i da bi trebao krenuti onamo. On smatra kako je Teočak trebao biti prva Srebrenica i da su se zahvaljujući naoružanju koje je dopremao uspjeli održati i stvoriti koridor prema Tuzli otkud im je poslije dolazila pomoć.

1992 – Teočak u okruženju

Sedam ili osam mjeseci su trajale borbe dok nije probijen koridor prema Tuzli kroz Majevicu. Bili su u potpunom srpskom okruženju. Avdičević opisuje kako je došao do Teočaka dok nije postojao Koridor.
„Iz Splita sam išao na Tomislavgrad, od Tomislavgrada na Jablanicu, Kiseljak, Vareš, Hladanj, Tuzla. I od Tuzle 30 kilometara smo išli na noge, pješice kroz šumu.“

Kada je došao u Teočak pomogao je prvo u evakuiranju najtežih ranjenika. Zapovjednik tada osnovane brigade (Hajrudin Mesić) napravio je spisak što bi bilo najpotrebnije kako bi se Teočak održao. Streljivo, naoružanje i protutenkovske mine. Avdičević se vratio u Split gdje je dobio protutenkovske mine i naoružanje ali i jednu veliku protubrodsku minu. Iako nije znao što će s njom, splićani su s nje demontirali „pipke“ i rekli mu da u nju stavi sporogoreći štapin, zalije katranom i zapali, ovisno o tome koliki put bomba treba prijeći do neprijatelja. Bomba je prema njegovim riječima težila oko 300 kilograma. Pomoću nje zaustavljen je jedan od većih napada.

Avdičević potom ponovno odlazi u Split kako bi dopunio naoružanje. Za vrijeme njegovog izbivanja, Teočak je ostao bez naoružanja i jedan dio pada pod srpsku kontrolu. Lokalno stanovništvo se brani lovačkim puškama i slabim naoružanjem koje se teško moglo oduprijeti tehnološki nadmoćnijim Srbima. HV ponovno iz Lore šalje spasonosno oružje. Donio je 10 RPG raketnih bacača sa 30ak punjenja, bestrzajni top i obilje municije. Avdičević kaže kako ga je po dolasku u Teočak uvijek čuvalo 50 vojnika kako ne bi nastradao od mine ili metka jer im je toliko bio značajan za obranu mjesta, kao i oružje koje je slala Hrvatska vojska. U tim dramatičnim trenutcima u Teočaku je prema njegovim riječima bilo oko 9000 ljudi, 6000 lokalnih stanovnika i 3000 izbjeglica.
Sljedeća pošiljka za Teočak bila je 300 automatskih pušaka i pola milijuna metaka.
Splitska vojna bolnica poslala je kamion sanitetske opreme, zavoja, lijekova, hrane za djecu, svega što je bilo neophodno da se spase ranjenici i na životu održe najmanji za koje nije bilo dostupne hrane.

“Hrvatski časnici činili su mi usluge, nisam plaćao oružje”

Avdičević tvrdi kako je prijateljima, kada bi se vratio u Split, pričao o teškom stanju u Teočaku. Svaki od časnika bi mu dao dio naoružanja svoje postrojbe, a to je bilo dovoljno da skupi količinu koja je potrebna da Teočaku produži život. Imao je i problema prilikom transporta oružja kada bi mu pripadnici ABiH tvrdili kako nema šanse da preveze oružje do Teočaka, da će pasti u ruke Srbima i da je bolje da ga ostavi njima. Rijetko je pristao na to i obično bi dao nešto municije, pušku ili dvije, a najveći dio je ipak uspijevao stići do odredišta. Kada se radilo o većim količinama oružja, dobivao bi pratnju kroz teritorij BiH, tako bi u Bugojnu dobio pratnju ABiH, u Vitezu pratnju HVO-a.

HVO nije znao za koga je oružje

U Splitu mu je pravljena dvojna papirologija, jedna koju je pokazivao HVO-u, a jedna koju je pokazivao Armiji. Armija je znala istinu, da oružje ide za Teočak ali HVO je dobivao papire u kojima je pisalo da je oružje za jedinice HVO-a na drugim dijelovima BiH. U stvarnosti, takva dokumentacija pokazivana je vojnicima HVO-a dok je vojni vrh Hrvatskog vijeća obrane bio informiran o svemu. Ali oružje je, prema Avdićevim riječima, uvijek završilo kod muslimana. Ipak, bez obzira na područje kojim je prolazio – na sebi je imao oznake Hrvatske Vojske čiji je bio pripadnik. Uvijek.

Spasio dva vojnika HVO-a na Rostovu

Prilikom prolaska kroz Rostovo, zaustavio se na teritoriju Armije. U jednoj školi držali su dva zarobljena vojnika HVO-a koji su bili i ranjeni. Upitao je vojnike Armije zašto ih ne puste, a oni su rekli da to ne dolazi u obzir, a jedan mladi vojnik ABiH rekao je da će ih ubiti.
„Pa dobro, tko ima od vas momci da bi ubio ova dva momka?“, upitao ih je Avdičević na što su se oni pogledali i odbili to učiniti. On ih je nagovorio da zarobljenike predaju njemu te ih je odveo u zapovjedništvo HVO-a u Bugojnu.

HVO otkriva da prevozi oružje u Teočak

Na jednom od punktova zaustavio ga je HVO i tražio dokumentaciju o teretu koji prevozi u kamionu. Vojnik ga je pitao što to on prevozi toliko važno da mu je potrebna pratnja Armije i HVO-a. Prisjeća se reakcije vojnika kada je otkrio da prevozi oružje.
„Kada je vidio da se radi o naoružanju, on je ispraznio svoju pušku. Udario je u onu jelu, smrču, kako se zove? Rekao je ‘Za mene je više rat završen. Ja sam se noćas borio s Muslimanima, a danas provodim naoružanje, idem u pratnji naoružanja za Muslimane. Što je ovo? Ovo je ludilo ljudi’. I to je stvarno nepojmljivo bilo ja mislim.“

Dopremanje oružja do kraja rata

Avdičević je dopremao oružje, sanitet i hranu u Teočak do samog kraja rata. Govori kako bi u slučaju kada nije bilo naoružanja, dobio hranu. Prisjeća s kako je jednom prilikom odvezao tri tone Podravkinog gulaša. To je vojnicima i civilima koji su jeli 200 do 300 grama kruha dnevno u nedostatku hrane bilo velika usluga. Kaže kako u Hrvatskoj nikad ništa nije plaćao. U Lori su mu punili kamion oružjem, rižom, makaronima, konzervama… Splitska „Promet“ firma davala mu je gorivo i mazivo.

Jednom prigodom, povezao je nekog muslimana sa sobom, a zaustavili su ih mudžahedini između Zenice i Travnika. Nije ih razumio ništa što pričaju osim što vikali „Hjafir“ njegovom suputniku kad su otkrili da je pod utjecajem alkohola. Izvukli su ga iz automobila i pretukli, a potom zarobili. Držali su ga u zarobljeništvu nekoliko mjeseci. Prepričava da su bili toliko zaokupljeni njime što je alkoholizirani musliman da uopće nisu gledali što on prevozi pa su ga pustili jer je on bio pravedan musliman – naime, tada nije pio alkohol. Prepričava i dolazak nekoliko mudžahedina u Teočak. Kaže da su se kratko zadržali, da nisu znali govoriti tako da ih razumiju, da su bili iz Arapskih zemalja, a Teočak su napustili zgroženi jer je lokalno stanovništvo pilo alkohol i jelo svinjetinu. Nisu poduzimali ništa jer ih je bilo samo pet ili šest i nisu se usudili suprotstaviti naoružanim braniteljima. Njihova namjera nije bila ratovanje, kako kaže Avdičević nego propagiranje Islama i nagovaranje ljudi da fanatično idu u borbu kako bi zaradili mjesto u raju.

1992. TO Varaždin ustupa oružje za Bosnu

Predstavnici Armije BIH su bili na sastanku sa časnicima Hrvatske vojske kako bi se dogovorili kamo će prebaciti oružje. Svi su tražili i zahtijevali neki drugi grad. Avdičević je predložio da se oružje preveze u Teočak, rekavši da se Bosna brani ondje. Kada su vidjeli gdje se Teočak nalazi na karti, časnici su rekli kako oružje neće poslati u Travnik kako je planirano, nego u Teočak. Osim oružja, dobili su i gorivo.

Lijepe ratne priče

Avdičević tvrdi da je za vrijeme cijelog hrvatsko-muslimanskog rata u BiH, iz Hrvatske stizala pomoć za muslimane.
„Tu je jedno ludilo bilo. To je nepojmljivo. Recimo, kad slušate izvještaje… danas su Muslimani napali Hrvate, Hrvati Muslimane, Srbi Muslimane, Muslimani Muslimane – recimo u zapadnoj krajini, oko Bihaća, Cazina tu gore što se dešavalo. Ratovao je svatko protiv svakoga. Bilo je i ljudi koji nisu željeli borbu, nego samo pljačku. Željeli su izazivanje i ti ljudi su puno doprinijeli da se pogorša stanje. Recimo, ljudi iz Arapskih zemalja sigurno su dosta, dosta doprinijeli da se usije atmosfera između Muslimana i Hrvata. Ja znam jer oni nisu došli da bi branili Bosnu nego jednostavno da bi ovako ljude vjerski podizali…. Fanatizam taj. (…) Išlo se (opa. Pomoć u naoružanju, hrani i sanitetu od Hrvatske) u Zenicu, Travnik, Gradačac, Bugojno… išlo se po cijeloj Bosni. Formirao bi se konvoj od 10, 20, 50 vozila na TTS-u onda bi se dobilo odobrenje od koga je trebalo, HV-a, HVO-a i moglo se.”
U Grudama se sukobio s Matom Bobanom kada je prevozio haubicu iz Splita. Mate ga je pitao kako on može biti siguran da danas-sutra ta haubica neće biti okrenuta prema Hrvatima. Avdičević mu je odgovorio: „Slušajte, kad sam ja ratovao za Hrvatsku i kad je moj djed ratovao za Hrvatsku, vi ste igrali užičko kolo“.

Haubica je propuštena. U Zagrebu je bio i zavičajni klub Teočaka gdje se prikupljala hrana i odjeća koju je on svakih nekoliko mjeseci prevozio u Teočak.

Armija naplaćivala prijevoz robe

Ono što je Avdičevića najviše razočaralo je spremnost pojedinaca da zarade na ratnoj tragediji. U jeku sukoba izvjesni tuzlak Edo počeo je sa svojom grupom vojnika ucjenjivati sudionike konvoja i uvjetovati propuštanje. Tako je jednom prigodom dok je Avdičević prevozio 40 tona hrane, Edo je tražio da plati 30 maraka po toni kako bi ga pustio. Uredno mu je plaćeno kako bi konvoj stigao do Teočaka.
Osim ovoga, Hrvati su Teočanima poslali kurbane za Bajram, preciznije 18 volova. Pošiljka je zaustavljena prvo u Mostaru. Avdičević je mislio kako neće uspjeti spasiti pošiljku i da će mu je HVO zaplijeniti. Ipak, na njegovo iznenađenje, osim što su mu pojedini vojnici tražili da im da dio pošiljke, nije se dogodilo ništa jer su ga časnici propustili i čak mu nahranili volove.
Ovo je priča o agresorskom HV-u, o zločinačkom HVO-u. O Hrvatima koji su dijelili Bosnu.