Nametanje predsjednika nekom narodu u nekoj zemlji nije mala stvar. Naročito je to opaka stvar kad se nameće baš predsjednik, ne neki drugi dužnosnik.
Budući da on, baš kao i u BIH predstavlja narod. Taj čin je jako opak čin političkog nasilja od kojeg su se raspadale kraljevine i carevine, daleko veće sile od BIH.
BIH je doduše država raspadnutog društva još od rata, a poslije rata uloga Komšića u njenom daljnjem raspadanju je veličanstvena. No institucionalno ona postoji na aparatima. I pod uspavanim okom Valentina Inzka. I diše. Nije ju zapao Bakirov respirator. Strogo se pazi koliko joj se kisika dozira samo da nastavi dišljucanje.
Nametanja predsjednika Albanacima Kosova 80-ih izazvalo je nove valove albanskog nacionalizma a Kosovo još dalje udaljilo od Jugoslavije. Bio je to potez koji je Milošević skupo platio.
Kao i svaki drugi pokušaj majorizacije. Albanci su blokirali ulice, granične prijelaze, rušili su odašiljače srspkih TV kuća. Reporteri iz Beograda odbijali su kročiti na Kosovo.
Nametanje je u praksi značilo zatezanje odnosa. Narod albanski više je dobio reklame i razumijevanja za albansko pitasnje s nametnutim Slobinim Sejdom nego što je izgubio. Jer je Slobo s njime samo potvrđivao albanske navode po svijetu.
Jesu li Hrvati u tom smislu dovoljno iskoristili Komšića za promiciju hrvatskog pitanja po svijetu i osvješćavanje svijeta o tome tko je moderni bosanski Slobo Milošević i zašto je baš u SDA? Nešto nismo sigurni da jesu.
Svijet je preko kosovske pobune shvatio da nešto nije u redu s Beogradom i pomalo je odustajao od potpore Srbiji.
Komšić je Hrvatima nametnut prvi put, pa drugi. Pobune nije bilo. Oba puta su Hrvati mirno i bez blokade države otrpili oba mandata. Pa su ga onda Bošnjaci nametnuli treći put uz najavu da je četvrti već spreman.
Tisuću studenata je izišlo ja ulicu. HDZ strukture infiltrirane u njih pazile su da se ne dogodi nered i palež. Zašto? Nije li nered kao odgovor na nasillje legitiman građanski odgovor? P.R. Željka Komšića platila je u Der Spiegelu članak da je “HDZ stranka desničara Čovića organizirala prosvjed protiv umjerenog kandidata socdemokracije koji je pobijedio unutar hrvatskog naroda”. Plaćene članke pro-Komšić objavljuje potom Jutarnji kao i par RH portala. Potom su kupljeni Der Standard i TAZ. Koliko je reakcija poslano na te tekstove? Ukupno nula.
I evo i treći put “ugroženi hrvatski narod” šuti. Miruje. Ne mrda.
Za razliku od Sejde, Komšić dodatno ujeda. Prijeti. Doduše i on je kukavica jer pobogu Hrvat je. Kukavica ne kroči na srpske i hrvatske prostore BIH. Boji se. A priča o građanskoj BIH. Propagira ideal građanske građanima u državi u kojoj ne može pogledati u oči pred najmanje 50% građana i kao slobodan čovjek ne smije hodati istom tom zemljom. A treći put “legalno izabran” predsjednik.
No nekog razloga da ne kroči, osim neutemeljnog straha, baš i nema.
Da tamo gdje ide ima nešto Albanaca razumjeli bi. No tamo nad hrvatskim zemljama u BIH Albanaca nema. Samo su Hrvati.
Čak i kod Srba bi se lošije proveo. Iako njima nije nametnut. No dao je dovoljno antisrpskih izjava. Dovoljno za poštene kremšnite u čelo.
I doista, da odluči jedan dan, barem jednom za ovog “sjajnog” života, obići najhrvatskije krajeve BH Hrvata “tih ponosnih sinova svojih ponosnih djedova” teško da bi mu pala dlaka s glave. Štoviše, našlo bi se nešto hrvatskih vječnih davača ruke. Ako su se u Hercegovini ljudi javno, u doba Platforme rukovali s Jurišićem, Čamberom, Lijanovićem, bez neke naročite društvene štete, kao posljedice toga, što ne bi i s Komšićem.
Hrvati – eutanizirani narod
Gdje je razlog šutnji hrvatskih oćenašeka? U krivom shvaćanju vjere? Vjere kao stanja mentalnog ropstva, trpnje i nadanja nekom drugom životu, pa tako i drugoj nebeskoj državi? Ili u tihoj pljačljivoj političkoj elitit?
Krivo je tu tražiti grešku u politici Hrvata koja ih vodi budući da su hrvatski političari koje biraju dio njih, reprezenti su tog naroda i u svom političkom talentu, i u svom junaštvu ali i u svom kukavičluku naročito. Rugati se njihovoj nemuštosti znači rugati se sebi. Ta ti si ih birao. Tvoji su. I ti ionako od njih ne tražiš ništa bolje nego do sada. Prema tome… Do tebe je opet.
Mentalitet eutaniziranih Hrvata nije od jučer i nije slučajan. Tema je to za nekoliko desetaka doktorata a korijen stvaranja robovskog mentaliteta u BH Hrvata star je nekoliko stoljeća. Narod je to kojem je svaki režim ubijao elitu. Dok se crkveni, uglavnom fratarski kler češljao u istu, a potom isti taj narod prodavao.
Hrvat sa postosmanskim kompleksom je šutljivi Hrvat. Hrvat čija je glavna egida “ne talasaj”. O junaštvu odavno ne gusli, sve svoje heroje odavno je zaboravio.
Taj hodajući fosil Osmanskog carstva, spreman je šleperom se zaletjeti u kladionicu ako mu teta izgubi dobitni ilistić, u svadbi će se potući oko krive pjesme, pucaju frajeri hrvatski iz zolja o Uskrsu i Božiću, kao pravi pagani, kao morlaci ali organizirati građanski otpor majorizaciji, legalan i zakonit, blokirati ulice, granatirati Komšićevu majorizatorsku facurinu ili blindiranog bolida, jajima i paštetama, jok to. Ili ne dao Bog protestno desetog u mjesecu usred ljetne sezone blokirati granice prema moru. Ta tko će to. Šta je tu moj interes? Šta ja imam od toga?
Taj turbofolk Hrvat,raja Hrvat, narod koji si je dopustio da ga se u 21 stoljeću u BIH tretira kao stoku, kao da ponovno živi odurni turski kalifat, dopustio je čak da mu bošnjačke lobističke udruge mrtvu djecu, nevina lica granatom raznešenih djevojčica po Haagu predstavljaju kao svoju, kao ubijenu od strane HVO-a i dodatno Hrvatima nabacuju godine i optužnice. I dok čitaju ovaj tekst, češući se po glavi, naravno da pojma nemaju o kojoj djeci je riječ. Fakat raja. Fakat stoka. Kakav jebote narod.
A kad je sudac s međunardnog suda nepravde, stanoviti Safetov pudl Agius došao u Mostar prošetati s tim gospodarom prijeratnih trafika, niti jednog prosvjeda “naroda horvatskog” nije bilo.
Iako se radi o sucu koji je kazao da u Grabovici nije bilo odgovornog, da Mladenka nema svog Zločinca, da ga nije bilo u Uzdolu, ni u Vitezu, ni u Trusini, ni u Dusini. Da Augustina nema svog ubojicu.
Dakle Mostarom ti se šepuri zlotvor, promotor Prostora džihada, zaštitnik svih njihovih djecoubojica, on koji je zatvorio Haašku pozornicu bez iti jedne jedine presude, barem za zločin nad jednim hrvatskim djetetom ubijenim na prostoru ABiH.
Ni protiv te pravosudne farsične pojave prosvjedovao Hrvat nije. Jer šta on ima od toga?
Ako nije tada kada će?
A vidjet ćete ovih dana tu šaku jada od hrvatstva u kockicama, kako ponosno loče. U dresovima, kako ponosno piju hrvatsko pivo i navijaju za hrvatske reprezentativce. “Oni Hrvati”. Oni Hrvati? To Hrvati? Nisu to Hrvati. To su kockice. Mentalno djeca, nabijena ženskim hormonima od prevelike količine piva, koja u punini života stavljaju naglasak na važnost kulture uzgoja škembe.
To je pleme. Molitveno pleme. Očenašek psovači. Zajedničari. Okupljeni oko čitanja vazda jedne i vazda iste, ali jedne pročitane knjige i pregledanih tisuća utakmica. Rulja. Rulja za udaranje. Mnoštvo za iseljavanje. Jedan bijedni porobljeni kolektivni um. Narod za preglasavanje.
Hrvatima doista treba četvrti Komšić, pa peti, pa par Platformi, pa serijska odvođenja političara u tamnice, u konačnici, narodu koji ne pokazuje nikakvog nacionalnog dostojanstva, koji nije u stanju niti odašiljače majorizatorskih Komšićevih TV stanica utrnuti u kantonima u kojima vladaju, iako i za to imaju ustavno i legalno uporište, što će tom narodu luksuz zvani konstitutivnost?
To je za ozbiljne nacije. To je skupa igračka koju netko ne zna koristiti.
Bošnjaci, stoga, dajte boga vam, ukinite nam konstitutivnost.
Nekim aktom. Bilo čim. Molimo vas.
To je jedini način da nam probudite narod. Dužni ste nam to.
Hrvati su nekad vas budili, kad vas nije zanimalo bošnjaštvo, kad ste se samo vjerom bavili.
Red je da vratite uslugu. I oprostit ćemo vam ljiljane, anžuvinske, katoličke. Poklonit ćemo vam ih. I nikad više nećemo pisati da ste El Mudžahid navukli, u svom neznanju doduše, da tijekom rata mašu križarskim simbolom. Simbolom križarske vojske.
Samo vratite nam jednom, barem jednom, taj neki dug.