Published On: Uto, stu 2nd, 2021

Kako ćemo postati “Zemlja sretnih pastira” iliti “Nedjelja kad je otišo Mile”

Sjećate li se početka filma L.A. Povjerljivo Cutrisa Hensona? Da podsjetim: preko idiličnih slika “raja na zemlji” ide sljedeći tekst:

“Dođite u Los Angeles. Sunce je blistavo, plaže primamljive, a plantaže naranči dokle pogled seže. Posla u izobilju, zemljišta jeftina. Svaki radnik ima svoju kuću, i u njoj živi sretna sveamerička obitelj. Sve to možete imati. I tko zna… Možda vas otkriju pa postanete zvijezda. Ili barem upoznate nekoga od njih. Život je ovdje lijep. Ovo je raj na zemlji. Ili tako barem kažu.”

Josip Mlakić l bljesak.info

Nož u leđa građanluku

Svi koji su gledali ovaj film znaju da se radi o jednom od najbrutalnijih prikaza Los Angelesa iz pedesetih, na izmaku zlatnog doba Hollywooda. Los Angeles je prikazan kao grad u kojemu cvjetaju korupcija i kriminal.

Kakve ovo ima veze s Bosnom i Hercegovinom, pitate se. Gdje je Hollywood, a gdje smo mi!? Vjerovali ili ne – ima. Sudeći po pismima koja ovih dana čitamo po medijima, upućenih prije svega vjerolomnim Amerikancima koji su podlo zabili nož u leđa vaskolikom građanluku, između Bosne i Hercegovine i opisane arkadije s početka filma “L.A. Povjerljivo” stoji samo jedan čovjek. Njegovo ime je Milorad Dodik.

A tih pisama je boga pitaj koliko. Svatko tko za sebe misli da je netko i nešto u Bošnjaka, da mu je mjesto u bošnjačkom “who is who” panteonu, sjeo je ovih dana, zašiljio olovku, ili upalio kompjutor, pa napisao dirljivo otvoreno pismo, moleći i kumeći Amerikance da maknu Dodika, jer da će odmah nakon toga nastupit zlatno doba.

Hajde da nakratko zanemarimo pravu prirodu ovih pisama, koja su prije svega upućena raspamećenom biračkom tijelu, što nije od jučer, s tim da su ovdje ulogu Dodika i Čovića preuzeli Amerikanci, pa da vidimo o čemu je tu riječ.

U dugogodišnjem iščekivanju najavljenog raja, jer se Dodik pokazao mnogo žilavijim nego što se to u Sarajevu pretpostavljalo, ostaje nam jedino mašta, da pokušamo predvidjeti što će se dogoditi kada ovog čovjeka jednom ne bude na našim malim ekranima, kada nestane iz politike. Odnosno kada iz nepoznatih razloga ne bude jači od sudbine. Kako će izgledati tjedan poslije, odnosno nedjelja kad je otišo Mile?

Iz Dodikova SNSD-a bili su u početku malo sumnjičavi, poručivali su svojim sljedbenicima da se strpe, da ne nasjedaju na lažne informacije, da Mile nije nestao, da je tu, da predani i vrijedno radi za Republiku Srpsku, onakav samozatajan kakvog ga je Bog dao. Vratiće se Mile, dok si reko pile. I zato, poručili su iz SNSD-a, svi u napad, jedan je Mile.

Bista Dragana Bursaća

Dva su događaja obilježila prvi tjedan postdodikovske ere. Jedan je vezan za Banju Luku, a drugi za Sarajevo. Bošnjačko-pravoslavno bratstvo naglo je procvjetalo. Zapretena ljubav buknula je poput vulkana. Sada su i u Bosni i Hercegovini građani mogli reći, kao u Hensonovu filmu: “Život je ovdje lijep. Ovo je raj na zemlji.” A tako nam je malo trebalo!

Prvi dan postdodikovske ere u Banjoj Luci je proslavljen svečano i radno. Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić simbolički je uručila svom mlađahnom banjalučkom kolegi Drašku Stanivukoviću, kao dar građana Sarajeva, dvadesetmetarsku bistu Dragana Bursaća, koja je uz oduševljenje ganutih građana Banje Luke instalirana isti dan na Trg Krajine, odmah uz bistu Dragana Mektića.

Bista prikazuje poznatog lovca na ustaše, novog člana Predsjedništva BiH, koji je na tom mjestu zamijenio iščezlog Dodika, kako prijeteći pokazuje prstom uz korito rijeke Vrbas, gdje se, ima tome već više od sedamdeset godina, kote sve same mlad-ustaše.

Manifestacija je imala i međunarodni karakter, zbog toga što je stanoviti austrijski umirovljenik Valentin Inzko potegao čak iz Austrije da bi prisustvovao ovom povijesnom činu. Simpatični starčić je razbio unukovu kasicu-prasicu, samo zato da bude u Banjoj Luci. “Isplatilo se”, rekao je Inzko sa suzama u očima.

Let na Kazanima i samoubojstvo u Bugojnu

Gradonačelnica Sarajeva je odmah isti tjedan dala izraditi spomenik pravoslavnim građanima Sarajeva koji su u znak protesta protiv politike Radovana Karadžića za vrijeme rata, koji je s brda rušio grad, izvršili samoubojstvo. Spomenik je nazvan Let u slobodu. Sastavljen je iz dva dijela, od ljudske figure koja širom raširenih ruku lebdi nad ponorom i spomen ploče na kojoj piše:

“Na ovom mjestu su građani Sarajeva pravoslavne vjeroispovijesti iz protesta protiv ratne politike Radovana Karadžića, ničim izazvani, izvršili samoubojstvo skokom u ponor. Neka im je laka zemlja i miran let. Grad Sarajevo.”

Stanoviti Sudo Kurtćehajić, ugledni vlaholog sa sarajevske politologije je sa znanstvene strane pojasnio ovaj fenomen:

“Ovaj slučaj na Kazanima, na žalost, nije izuzetak. Ovo je karakteristično za Vlahe, i one katoličke i one pravoslavne. Zabilježeno je, tako, za vrijeme rata tragično kolektivno samoubojstvo osmero katoličke djece u Vitezu. Ipak, najdrastičniji primjer je Bugojno, kada je dvadesetak katolika, laka im zemlja, iz protesta protiv zločinačke politike Mate Bobana i njegovih UZP-ovaca, izvršilo samoubojstvo, a zatim se sami pokopali na nepoznatoj lokaciji koja, usprkos predanom trudu naših pravosudnih institucija, pogotovo našeg ministra sigurnosti Selme Cikotića, još uvijek, dvadeset i sedam godina nakon tog događaja, nije otkrivena. U mojim mislima ti ljudi uživaju poseban tretman, rekao mi je jednom u povjerenju ganuti ministar.”

Svaki radnik dobije svojih tristo maraka

Evocirajući uspomene na to vrijeme, pripadnik 1. brdske brigade Armije BiH, koji je u ime gradonačelnice otkrio spomenik, jedan od onih Cacinih ratnika golubljeg srca, izjavio je nad otvorenim ponorom:

“Ne znam šta bi vam reko. Ja sam bio tu i svojim očima gledo kako se bacaju. Došo tako jedan, onako sitan, crnomanjast… Malo stariji… Kažem mu je, nemoj bolan! Oni će vaši s brda mislit da smo vas mi bacili. Mislio sam ja njega na silu sprječit da se baci… Dok sam se ja snašo, on se već bacio, onako laste, s ruba ponora. Ko da sam znao šta će se dogodit. Počelo nas gonjat odmah poslje rata, ko mi ih, gluho bilo, gurnuli u Kazane… Stoput mi tada pao na pamet naš rahmetli komandant Caco, kako bi on reagovo na tu nepravdu. Jednom mi je došo i u san. E moj, Caco, da si ovde sada, kažem ja njemu. A on, hrsuz, šuti i smješka se.”

Ganuti gazija je u jednom trenutku pustio i suzu, onu tešku, ratničku, i to u trenutku kada je u ponor na Kazanima ispustio buket ruža. “Letite, ko što su i oni letili”, dodao je.

Dođite u Bosnu i Hercegovinu, zemlju velikih mogućnosti i još većih nemogućnosti. Sunce je blistavo, cijene primamljive, a plantaže šljive dokle pogled seže. Cjepiva ko u priči, a o respiratorima da ne govorimo. Posla u izobilju, zemljišta i ljudi jeftini. Svaki radnik dobije svojih tristo maraka, i živi sretno do kraja mjeseca. Sve to možete imati. I tko zna… Možda vas otkriju pa postanete član Predsjedništva BiH. Kad mogu Komšić, Bursać i Džaferović, što ne bi mogli i vi? Ili barem upoznajte nekoga od njih. Katolici i pravoslavci, koji su upoznali Šefika Džaferovića u Zenici za vrijeme rata, kažu da im je to bilo nezaboravno iskustvo. Život je ovdje lijep. Ovo je raj na zemlji. Ili tako barem kažu.

guest
3 Komentari
Najstariji
Najnoviji Most Voted
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
Anonimac
Anonimac
28 dana prije

I POSLE DODIKA DODIK, DJABA SE ISILOVCI NECEM NADAJU.CAK MISLIM DA BI SE PO NJIH ISKRISTALISAO 6 PUTA GORI OD DODIKA.

Dibu Danbu
Dibu Danbu
28 dana prije

I šta je pisac htio da prijopći?…..Naravoučenije?

Last edited 28 dana prije by Dibu Danbu
vitina
vitina
Odgovori   Dibu Danbu
28 dana prije

U tome i jeste problem što ti i jako puno onih kao ti ne razumijete što je Mlakić ovim tekstom rekao(a ne htio reći).