Gostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.
Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.
Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik i Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.
Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih Quislinga, Degrella i van Tonningena.
Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.
Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.
Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića i Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.
Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.
Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)
Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.
I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.