Papa Franjo je u bolnici, diše na kisik, liječe ga antibioticima, svijet se moli, Vatikan umiruje vjernike, a talijanski mediji, ti drski ljubavnici papinskih skandala, šapću da je stvar ozbiljna. Sepsa? Zatajenje bubrega?
Nešto je u toj rimokatoličkoj ikonografiji neizbježno – kad papa kašljucne, kardinali vade crne mantije. Kad mu se smanji dotok kisika, u Sikstinskoj kapeli provjeravaju dimnjak. Jer papa nije običan čovjek. Papa ne može samo umrijeti. Papa mora otići u strogo koreografiranom ritualu, brušenom stoljećima, u kojem sve ima svoje mjesto, svaki pogled, svaki pokret, svaki dim.
Ako bude kako su talijanski mediji prognozirali, kardinal kamerlengo, u ovom slučaju irski kardinal Kevin Farrell, prići će krevetu Svetog Oca, pozvati ga imenom i čekati da mu odgovori. Ako odgovora ne bude, što je vrlo izgledno, papa će biti proglašen mrtvim, a prsten Rybara, simbol njegovog pontifikata, bit će uništen.
Tako će završiti desetljeće pontifikata u kojem je Franjo vukao Crkvu u modernost koliko se moglo, dok su ga konzervativni kardinali vukli natrag u srednji vijek.
Papa je tražio jednostavan sprovod.
Bez balzamiranja.
Bez vađenja organa.
Bez tri sloja lijesova, kako tradicija nalaže.
Samo drvo i cink. Zemlji ono što je od zemlje.
Tako će se prvi put u više od sto godina dogoditi da papa ne bude pokopan u Vatikanu, nego u bazilici sv. Marije Velike u Rimu, gdje je volio dolaziti i gdje, valjda, misli da će mu biti mirnije nego u kriptama punim bivših papa.
Crni dim, bijeli dim
A onda – konklava.
Kardinali mlađi od 80 godina okupit će se u Sikstinskoj kapeli, zaključat će vrata i započeti ritual biranja novog Svetog Oca. Tko će pobijediti?
Progresivni kardinali koji žele Crkvu približiti svijetu ili konzervativna struja koja se još nada da može poništiti Drugi vatikanski koncil?
U Rimu se ovih dana pletu igre moći kakve ni Machiavelli ne bi smislio. Svi pogledi bit će uprti u dimnjak Sikstinske kapele.
Ako dim bude crn, znači da Crkva još nije pronašla svog novog vođu.
Ako dim bude bijel, milijarda katolika čut će Habemus Papam.
Svijet voli gledati smrt papa, voli pratiti svaki detalj tih drevnih rituala, tu koreografiju povijesti koja se ponavlja stoljećima.
A papa Franjo?
On je, kažu, još uvijek svjestan, normalno jede i dobrog je raspoloženja.
No Papa nikada nije samo čovjek. Papa je institucija, a institucije ne umiru – one se gase u skladu s protokolom. Protokol se okuplja. A čovjek je i dalje živ.
U međuvremenu, svijet diše sporije.
wpDiscuz
