Published On: Ned, svi 13th, 2012

Kada će sinovi ustaša na Bleiburgu i Pavelića prozvati za izdaju?


Bleiburg je trebao biti mjesto tišine. Spokoja. Šutnje. Na njemu su i sinovi partizana i sinovi ustaša trebali paliti svijeće. I šutjeti. I pustiti pokoju suzu. Jednako kao i Jasenovac. No sinovi ustaša ne idu u Jasenovac. Sinovi partizana ne idu na Bleiburg.Suočavanja s tragičnom istinom nema.  A  istina koja u Hrvata i ne može biti drugačija nego tragična, jer smo naprosto takva nacija, u glavu sjebana, kaže  da 1945-e nije pobjedilo nikakvo dobro. Nego zlo koje je nadvladalo neko drugo zlo. Istina kaže da Hrvati nisu pobjedili ni 1941-e ni 1945-e kako to onomad reče onaj krelac Mesić. Nego su Hrvati  izgubili i jedne i druge godine. Istina kaže  da je rezultat pravedne antifašističke borbe na kraju inkasiran u ruke novom krvniku – Titu čiji će ideološki stoj  sljedećih 40 godina  ubijati kako stigne i koga dohvati.

 

 

_______piše: Nikola Zirdum l poskok.info

Bleiburg je 90-ih godina propagandno eksploatiran kao dodatno pogonsko gorivo za suočavanje sa srpskom agresijom. Pa je tako u udžbenike ušao kao čisto  srpski zločin. U sveopćem hrvatovanju nije se smjela dopustiti činjenica da su neki Hrvati bili i ubojice Hrvata. Tada se od ušiju javnosti, za potrebe dnevne političke filskulture,  u stranu makla činjenica da je vrhovni nalogodavac Bleiburga bio upravo Hrvat po imenu Josip, da je u Beogradu u isto vrijeme  pobijeno oko 40.000 srpskih rojalista od strane iste te hrvatske komunističke ruke  i da je na Bleiburgu skupa sa ustašama i civilima  završilo nekoliko tisuća crnogorskih četnika. Samo ti podaci dovoljni su da se Bleiburg okarakterizira kao zločin jedne ideologije, nikako zločin jedne nacionalne ideje no u sveopćoj histeriji stvaranja države na to se nije pazilo.


Bleiburg je danas dakle   mogao biti mjesto toliko željene i prožvakane  hrvatske pomirbe iako Hrvatima kao živčanom i nacionalno razmaženom narodu pomirba nikada neće poći od ruke, mogao je biti mjesto susreta dviju zaraćenih ideologija.

Prve, one nominalno lijeve, koja je odavno morala glasno reći, da oni koji su se 1945-e proglasili pobjednicima taj masovni zločin, protivan svim svjetskim konvencijama, zločin i nad tisućama civila,( koje onaj papak Mesić namjerno ne spominje),  to nipošto nisu  činili u ime hrvatskih antifašista, nego tek u ime novootkrivene balkanske verzije komunizma, ideologoije koja ne trpi pregovore s neistomišljenicima, koja nije čula za amnestiju,  i koja obožava unutarnjeg neprijatelja, neistomišljenika, rješiti po kratkom postupku, metkom u potiljak.

I  druge, one nominalno desne i poražene koja je naivno stala na stranu Velikog Fašiste,  vjerujući u svojoj neinformiranosti i neznanju, ne znajući šta se događa u Jasenovcu, da je to jedini pravi put do hrvatske države. One ideologije koja je bila nesvjesna činjenice da ju predvodi Budaletina  od Bradine, tupav gotovo koliko i Mesić,  kvisling i tašta kukakvica, Nitko i Ništa,   ideje koja je do danas morala jasno reći da se  nikakva hrvatska državnost ne može ostvariti sljedeći rasističke naputke Ludog Švabe, dajući Žabarima pola hrvatske države dok se istovremeno onaj komadić koji ti je navodno dat u razmatranje opet dijeli na dvije interesne zone.

Upravo ta činjenica da ovi n0minalno densi, koji su prvi 90-ih zaposjeli Bleiburško polje,  nikada nisu javno očitovali, niti  optužili Pavelića za izdajnika, umanjuje smisao urlikanja gospode Šišljagića i  dr. Hasanbegovića kao  i ostalih kada sa Bleiburškog polja drže dove o pravednosti i pravdi “komunjarama u Zagrebu” i o tome kako su izdali Hrvatstvo.

Ne može se od Lijevih očekivati da stanu iza derneka na kojem se otvoreno koketira sa Pavelićevim naslijeđem, u kojem je njegova ornamentika dnevni folklor a rasistički povici i salve prijetnji drugima i drugačijima omiljeni trend svake godine. Ako se pijetet Hrvatu ubijenom u tom vremenu izražava na taj način jadan je to pijetet.

Da bi se pripravio teren, da bi se omogućilo da iskreni antifašist koji je prezreo zlo komunizma, stane iza Bleiburga, prvo su Šišljagići i Hasanbegovići trebali počistiti poklonike Ante Pavelića iz Počasnog Bleiburškog voda. Javna je tajna da među tim  “počasnicima” stoluju deklarirane ustaše i fašisti iz Minken bojne koji sa hrvatskom stvarnošću imaju taman onoliko koliko i Mesić s konzistentnošću.

Sve dok Pavelića, neki novi Počasni bleiburški vod, javno ne nazove izdajnikom, i najvećom nesrećom koja je zadesila Hrvate, nesrećom ravnom Titu,   a pobijene na Bleiburgu žrtvom ne samo Titovog komunističkog režima nego i žrtvom obmane od strane marionetske NDH vlade, obmane koja ih je koštala života, do tada će  bleiburški dernek ostati samo mjesto novih podijela. Još jedna tužna hrvatska epizoda.

Postoji priča koju sam nedavno čuo. Pričaju je dva brata iz Klobuka koji povremeno dolaze u Hercegovinu. Vrlo su uspješni i bogati ljudi u Argentini. Djed im je bio dio vladajuće nomenklature u NDH. Skupa s gotovo cijelim tadašnjim vojnopolitičkim vrhom NDH emigrirao je i on. Igrom slučaja saznao sam za njihovu priču  o gotovo filmskom događaju u Argentini. Nekoliko godina nakon Bleiburga.

U jednoj gostionici sjedio je  Ante Pavelić s nekoliko najodanijih i najzagriženijih poltrona dok je u drugoj vijećao znatno masovniji skup ustaša. Na Pavelićevu naredbu  jedan njegov podređeni odlazi u tu  drugu gostionu i zove djeda od spomenutih Klobučana na čašicu i razgovor. A ovaj mu pred svima poručuje da on može doći tamo al da Pavelić odatle  živ neće izići.

Ova priča je autentična, i lako se može provjeriti. Ona govori o totalnoj izopćenosti Pavelića, nakon tragedije zvane Bleiburg, nakon pada iluzije o državi, nakon što su se prebrojale žrtve i nakon što se skontalo šta se to napravilo narodu. Ona govori  o odnosu njegove vojne i političke elite nakon rata prema njemu samome. I dokaz je da su se oni, makar u Argentini, u pizdi dakle materinoj, konačno sabrali i suočili s posljedicama vlastite politike. Svjeni koji su belaj napravili narodu.

Nije li stoga apsurdno da danas u eri interneta i sveopće informiranosti postoje ljudi kojima je osobni sentiment, i narodna predaja veći argument od čiste logike?

Taj Ante, dočekao je jadan, da tamo negdje u egzilu, bude prezren ne samo od vlastita naroda, nego i od dojučerašnjih najbližih suradnika. Kako su se žrtve prebrajale i u Hrvatskoj i u BIH, nemali je broj ustaških kuća u kojima Antu danas šalju u neku stvar. S rječima “ne ponovio se”. Samo oni najnepismeniji, okupljeni u pravilu oko pravaških sijela, koji iz dišpeta prema komunizmu, ne znaju bolje provokacije od ustašovanja, zazivaju njegovo ime kao nekakavu povijesnu veličinu. Takvi isti u BIH kopiraju upravo Pavelićev model vladanja. Mimo volje vlastitog naroda a protivno volje  istog. U koaliciju sa zelenim i crvenim. S kim god.   Sve do Drine ako treba. Ma koliki ceh se platio.

Kakav odnos prema žrtvi svojih najbližih danas imaju oni koji na Bleiburgu uzvikuju Pavelićevo ime, koji nose Pavelićeve dezene  i koji zazivaju Pavelićevu tvorevinu ili ako baš hoćete isti oni koji to dopuštaju?

Kako takvi zamišljaju hrvatsku ideju sutra u praksi? Oni koji prozivaju hrvatske vlade za marionetsko ponašanje, što nije daleko od istine, diče se likom, ili pak prešujuću zlo, proizišlo od strane najveće Marionete u hrvatskoj povijesti.

Hrvati su nasjeli na Bleiburg. Najnaivnije kako se uopće može nasjesti. Što i nije neka novica. Povijest Hrvata povijest je nasjedanja.

Velike nacije takvim mjestima pristupaju mudro. Mjesta tragedija, u velikih nacija, postaju mitska mjesta novog nacionalnog uzleta. Samo čudnovata nacija – Hrvati, nastavljaju s perpetuiranjem vlastitog prokletstva.  Samo su Hrvati u stanju od svog Ararata napraviti mjesto za dnevno političaranje.

U pravu je bio veliki hrvatski mislilac s početka 21-og stoljeća i najcitiraniji Hrvat u povijesti Ćesić Ljubo Rojs kada je izjavio “Tek danas vidim koliko je Tuđman bio velik, kad je s ovakvim govnima uspio napraviti državu.”

Velik je Rojs. Najveći. Slava mu.