Published On: Pet, ruj 1st, 2017

KAD SVOJATAŠ ZEMLJU: Jedan privatni džihad jednog Adila protiv jednog mosta

Čudno pismo poslao je BH ministar Adil Osmanović svom kolegi iz Hrvatske Olegu Butkoviću. Ukratko, Osmanović poziva Hrvatsku da hitno obustavi radove na Pelješkom mostu i pristupi u bilateralnim pregovorima s BiH. Iako se potpisao kao ministar civilnih poslova, Adil Osmanović ovom prilikom predstavlja tek jednu političku stranku koja čini nekadašnju vladajuću koaliciju od šest političkih stranaka. Za ovako intonirano pismo, Osmanović nema ničiju podršku osim svojih stranačkih kolega.

Pitanje Pelješkog mosta samo je nastavak politike SDA koja panično traži bilo kakvu političku pobjedu kojom bi mogla izaći pred ogorčenu masu glasača. No, vremena za ozbiljnije političke pobjede sve ja manje a saveznika nema ni na vidiku.

Predsjednik stranke niza političke poraze jedan za drugim. Na vanjskopolitičkom planu oni se više ne stignu ni pobrojati. U posljednje vrijeme Izetbegović se nevještvo bori s „napadima“ iz Češke i Austrije o radikalizaciji Bošnjaka dok istovremeno pokušava osporiti Hrvatskoj pravo na gradnju Pelješkog mosta.

Nemoguće

Nema sumnje da bi bošnjačka javnost, već odavno neprijateljski nastrojena prema Hrvatima u BiH, ali i prema Hrvatskoj, obustavljanje gradnje Pelješkog mosta doživjela kao političku pobjedu i dokaz državotvornosti i snage SDA.

No, šanse da SDA pobijedi u sukobu sa Hrvatskom, koja je usput rečeno članica EU (i koja financira projekt) su ravne šansama da Crna Gora vrati Sutorinu BiH.

Ipak, izvjesno novo poniženje koje će doživjeti Bakir Izetbegović i SDA u srazu protiv Pelješkog mosta nije spriječilo ministra Osmanovića da se kandidira za političkog bombaša samoubojicu i raznese u unaprijed izgubljenoj bitci.

Osmanović je napisao opširno pismo u kojem obrazlaže kako je granica dviju država neutvrđena, i da Hrvatska nema pravo ometati „međunarodni plovni put“ i priključni koridor BiH sa međunarodnim vodama.

Neosporno

No, kako Osmanović nije ministar iz struke nego profesionalni ministar „bilo čega“ tako je odlučio potpisati pismo puno besmislica.

Osporava ono što je neosporno čak i Pomorskom društvu iz Sarajeva – obje strane Pelješkog mosta, kao i more između jesu neosporno dio Hrvatske. To što se BiH i Hrvatska spore oko vrha poluotoka Kleka i dvije stijene u plićaku, nikako ne osporava hrvatski teritorij gdje su već napravljeni prvi stubovi Pelješkog mosta.

Ravnajući se Osmanovićevom logikom, BiH može osporavati gradnju mosta bilo gdje na Jadranu jer imaginarni koridor BiH do međunarodnog mora može prolaziti bilo kuda gdje su to zamislili prvaci SDA.

Druga besmislica kojom ministar Osmanović sramoti čitavu državu a ne samo sebe i svoju stranku jeste da most ometa „međunarodni plovni put“. Čudno je da ministar ne zna da iz Neuma ne vodi nikakav međunarodni plovni put, tim više što se navedeni pojam koristi za riječne tokove.

No, kao da je to bitno…

Simpatično

Ono što pismo čini simpatičnim jesu iznesene prijetnje. Tako Osmanović iznosi prijetnje u ime Bosne i Hercegovine, kao da je SDA suvereni vladar BiH. U pismu kaže da će BiH „jednostrano proglasiti suverena prava“ u spomenutom dijelu.

Prvo, to se neće dogoditi jer Bosna i Hercegovina kao jedinstven subjekt međunarodnog prava ne postoji. Na papiru postoji, ali BiH kao država nije u stanju usuglasiti ni najbenigniji stav o bilo čemu, tako da ne postoje skoro ni teoretske šanse da BiH nešto proglasi.

To što je jedno ministarstvo reklo, sutra će demantirati drugo ministarstvo. Ako nešto izjavi Vijeće ministara, tu je Predsjedništvo da demantira. Ako se svi oni oko nečeg slože tu je Parlament da negira. A ako se kojim slučajem i Parlament složi sa svima ostalima, tu je najmanje jedan entitet koji se ne slaže ništa ni sa čim.

Prijetnja da će BiH nešto učiniti, pa makar i potpisati peticiju za spas nosoroga u Bocvani, ravno je znanstvenofantastičnim filmovima. To dobro znaju i u Hrvatskoj i u EU. Zbog toga je Osmanovićeva prijetnja jednostavno smiješna.

Licemjerno

No, osim humora, Osmanovićevo pismo nosi sa sobom i zavidnu dozu licemjerja.

Prvo, on poziva Hrvatsku da pristupi pregovorima. Tko god je pregovarao sa BiH, posebice ako je u delegaciji bio netko iz SDA, onda dobro zna da pregovori traju beskonačno. I vode nigdje.

Zna to i Osmanović, pa je poziv na pregovore jednak obustavi radova na mosta. Dakle, samo pristupanje pregovorima je ravno porazu.

Uostalom, zašto bi Hrvatska s nekim raspravljala oko gradnje građevine na neosporno svom teritoriju!?

Druga licemjerna izjava je ona sa samog kraja. Nakon što je na sve načine pokušao obeshrabriti Hrvatsku za gradnju mosta, nakon što je pozvao na vječne pregovore, Osmanović ističe „izraze dubokog poštovanja“.

Prateći sve ono što je u posljednjih godina bošnjačka politička elita izrekla na račun hrvatske, bilo da se radi o zastupanju teze da je Hrvatska agresor na BiH, pa do recentnijih optužbi za pokušaje podjele BiH, kao i neprijateljskog stava prema predsjednici Hrvatske, izrazi dubokog poštovanja mogu zvučati samo lažno i licemjerno.

Adil Osmanović je kroz svoje dugogodišnje političko djelovanje u SDA imao bezbroj prilika demonstrirati minimalno poštovanje prema Hrvatskoj i Hrvatima. Nikada to nije učinio. Naprotiv.

Adil Osmanović nema nikakvo poštovanje prema Hrvatima niti prema Hrvatskoj, a jedini motiv njegovog izraza „dubokog poštovanja“ leži u činjenici da je pismo dostavljeno OHR-u, Uredu EU u BiH i europskoj komisiji. Da ne ispadne da je cijela frka na nacionalnoj osnovi.

No ovdje se radi isključivo o tome.

Nije više 1994.

Nikada u Neum neće uploviti plovilo visine 55 metara, niti će u Neumu ikada biti luke. Zna to i Osmanović i Izetbegović. Ono što ne znaju jeste da se međunarodna pozicija Hrvatske a i SDA bitno promijenila od 1994. Hrvatska kotira znatno bolje a bošnjački lider znatno lošije nego tada.

Unatoč pokušajima da se most prikaže kao pokušaj izolacije BiH (i Bošnjaka) to ovdje ne može proći iz najmanje dva razloga. Prvi je zato što to jednostavno nije tako, a drugi je što Bakir Izetbegović, kao ni Adil Osmanović nemaju nikakav međunarodni rejting koji bi im dao mogućnost da nekog ubjede u suprotno.

Jedina i to minimalna mogućnost koju SDA ima za uspjeh u ovoj priči, jeste da se hrvatski premijer Plenković uplaši za svoju reputaciju, da ga se ne optuži za nacionalistički nasrtaj na BiH, pa da se sam povuče i pristupi beskonačnim pregovorima.

Sada je samo pitanje zna li Plenković da se bori protiv političkih džihadista.

 

Tvrtko Milović l Dnevnik.ba