Published On: Sub, sij 11th, 2020

Kad Slavuji utihnu

Dva događaja u posljednje vrijeme potresaju BiH. Jedan se odnosi na izglasavanje nepovjerenja Vladi KS i formiranje nove koalicijske većine, a drugi na izbor veleposlanika BiH u Češkoj. Oba se oslanjaju na principe i proceduralne forme.

Piše: dr. Sanja Vlaisavljević l Facebook

U prvom slučaju novoj koalicijskoj većini se spočitava protuzakonito i izvan-proceduralno zaposjedanje vlasti. Zbog toga aktualni predsjednik Skupštine KS skriva skupštinski pečat ističući da ga je „sakrio od bande“. Neprecizno rečeno! Aktualni predsjednik u ostavci. Banda bi bili političari SDA, SBB i DF-a. Ponajprije političari iz SDA jer su svi prigovori ljevice, intelektualne i medijske zajednice usmjereni prema njima baš kao da posve samostalno i na svoju ruku ruše aktualnu vlast. Dakle, treba održati sjednicu Skupštine KS koju, po svemu sudeći, treba sazvati zamjenska predsjedavajuća Danijela Kristić, izglasati nepovjerenje staroj i krenuti u formiranje Vlade s novom većinom. Strogo formalno gledano, tako i treba. Sve po proceduri, zakonu, pravilima i bez ikakvog iskoraka izvan reda i poretka.

 

S druge strane pratimo izbor veleposlanika BiH u Češkoj. Prijavljen je kandidat s visokom stručnom spremom, a izabran kandidat sa srednjom školom. Nije riječ o različitim osobama nego istoj. Jednoj! Martini Mlinarević koja je odlukom člana bh. Predsjedništva imenovana za veleposlanicu u zemlju u kojoj nakon novinarke Danke Savić nitko nije bio veleposlanik, jer se združena sarajevska inteligencija koja sebe voli nazivati još i građanskom pobrinula na svaki način onemogućiti imenovanje čestitog čovjeka, intelektualca i domoljuba (uz napomenu da domoljublje ima širi opseg od onog koje Sarajevo određuje) Ivana Šušnjara. Zašto?

Jer Šušnjar po njihovim kriterijima „raspriruje šovinizam i netrpeljivost“ a da je to istina podupirali su tvrdnjom da ga je za veleposlanika predložio ništa manji ”šovinista Dragan Čović”! Digli su oni i razna veleposlanstva, nevladine udruge i svoje medije kako bi dokazali Šušnjarevu nepodobnost. Uspjeli su, pa Šušnjar nije imenovan za veleposlanika, a BiH od tog trenutka do danas nije mala veleposlanika u Pragu. Sjetit ćemo se da je još jedna peticija protiv Šušnjara potpisana i poslana u veleposlanstvo SAD-a u BiH kako bi se odbilo gostoprimstvo Ivanu Šušnjaru u Chicagu u ulozi konzula BiH. Tada je jedan od potpisnika peticije, sveučilišni profesor Slavo Kukić, između ostalog, istaknuo:

“Važna je filozofija koju prakticira bosanskohercegovački politički vrh, Predsjedništvo BiH i Ministarstvo vanjskih poslova da se na funkcije predstavljanja Bosne i Hercegovine u diplomatskim i konzularnim predstavništvima BiH postavljaju ljudi koji ni po kojim svojim preporukama, referencama, nisu osobe koje bi trebale predstavljati ovu zemlju. To su i osobe sumnjiva morala, bez ikakve pozadine i osobe za koje čovjek ne može niti jednu rečenicu progovoriti šta je to što ih preporuča.”

Slijedimo misao profesora Kukića. Ako je istina da Predsjedništvo BiH u pravilu postavlja osobe bez referenci i sumnjiva morala i ako je to vrijedilo u slučaju Šušnjar što se dogodilo sa istim prigovorom u slučaju Mlinarević i principijelnim pravdoljubivim stavom profesora Kukića? Šušnjar, recimo, nije lagao o svojoj naobrazbi dok Mlinarević jeste. Šušnjar nije uputio niti jednu psovku svojim neistomišljenicima niti prije a niti poslije imenovanja, dok je za Mlinarević takvo obraćanje neistomišljenicima sasvim uobičajeni način komuniciranja. Recimo: „odjebite, sve vam jebem, majmuni, ovaj put sve vam jebem….“

Kako je Kukić govorio prije slučaja Mlinarević

Primjera, dakako, ima još. Osim dodvoravanja sarajevskoj čaršiji pitanje je koje reference Mlinarević ima a koje bi Kukić mogao potpisati da ju „preporuča“? Bi li, recimo, potpisao laž da ima fakultet? Jesu li kršenje zakona i procedura u ovom slučaju opravdani?

Spomenuo je profesor Kukić još jednu riječ. Moral! Da li je moralno lagati da bi se domogli pozicije? Je li moralno političarima „nacionalistima“ psovati sve živo i tražiti od njih da „dovedu svoje klince s prestižnih svjetskih koledža“, a istovremeno otići na školovanje o trošku građana (prisjetimo se: “u dogovoru sa češkim veleposlanstvom, razgovarala sam i odlučila prebaciti svoj apsolventski status, i završni ispit odraditi u Češkoj“).

Da ne bude zabune, čak i ako od svoje plaće plati završetak studija, opet je riječ o novcu građana BiH. Je li je moralno primati plaću jedne visoko obrazovane osobe imajući diplomu srednje škole? Ili možda i jeste, jer je riječ o osobi koja psuje majku svim nacionalistima braneći ideju građanske BiH? Jedan od potpisnika peticije protiv Šušnjara, mahom nastanjenih u Sarajevu, naveo je da mu se čini da je BiH „privatna prćija“ političara.

A u slučaju Mlinarević nije riječ o istoj „prćiji“? Na sve ovo bi bili dužni odgovoriti ne samo Kukić nego i svi drugi potpisnici peticije protiv Šušnjara samo kad bi principijelnost, proceduralna pravda i poštivanje zakona u svakom slučaju iste vrste bili njihov moralni imperativ.

I tako dok u jednom slučaju imamo gromoglasno prosvjedovanje protiv nacionalističkog uzurpiranja aktualne vlasti, u drugom svjedočimo potpunoj tišini zbog uzurpiranja veleposlaničkih fotelja i nepoštivanja zakona. Principi za nacionaliste i antinacionaliste očito nisu isti. Zakoni za nacionaliste i antinacionaliste nisu isti.

A pravda i moral? Tko za njih mari, kad jedna sočna psovka usmjerena na valjanu metu vrijedi više od svakog moralnog zakona. Pečati, vitalni nacionalni interesi, multietničnost, multikultura, građansko društvo, antinacionalizam, potpore moćnih veleposlanstava u BiH njihovim poslušnim i mudrim mezimcima nisu ništa drugo nego jeftin trik za održavanje BiH kao „privatne prćije“, ovaj put samozvanih antinacionalista koji svoju antinacionalističku idilu grade beskrupulozno tjerajući svoje interese i služeći strancima umjesto su/građanima./HMS/