Bio jednom jedan ambasador. Zvao se Murphy. Michael Murphy. I imao je jednu misiju: da od BiH napravi funkcionalnu državu. Ali kako to obično biva s američkim ambasadorima, ta misija je završila kao svaki loš brak – razočarano, uz poneku pasivno-agresivnu izjavu za medije i šaptom izgovorenu rečenicu: “Nije do mene, do tebe je.”
I sad, zamislite Murphyja – prepunog moralnog kapitala i duboko uvjerenog da zna što Balkanu treba – kako iz penzije šalje razglednicu iz pakla koji je ostavio. I na njoj: „Sjećate li se mene? E pa još vas promatram.“ I sve bi to bilo u redu da on barem ne piše kao da nije on osobno bio jedan od arhitekata nestabilnosti.
Tu na scenu stupa Staša Košarac – ne kao diplomat, ne kao analitičar, nego kao domaći konobar koji više ne podnosi mušterije koje stalno vraćaju jelo. I kaže mu Košarac, citirajući Radmilovića: “Stanislave, preterano s…”. A u tom “s…” stane sve – frustracija, ogorčenje, poniženje jednog naroda kojeg se već trideset godina pokušava naučiti da kaže “hvala” kad mu iz Washingtona pošalju metlu da pometu vlastito dvorište.
Košarac, sa svim svojim manama, ovdje nije problem – on je simptom. Simptom jednog sustava u kojem strani emisari dolaze s mapama, pečatima i lažnim obećanjima, a odlaze s ordenima, dok za sobom ostavljaju državne ruševine i po tri paralelne istine po narodu. I sad kad Murphy optužuje Dodika, zapravo optužuje sam sebe. Jer ako je Dodik “spriječio razvoj BiH”, tko mu je, pobogu, dvadeset godina davao kisik, legitimitet, i ponekad i klimanje glavom?
Ima Košarac pravo i kad kaže da su Bošnjaci “prerano otkrili karte”. Ne zato što ne bi trebali igrati igru, nego zato što su igrali samo jednu igru – onu u kojoj se sve u BiH svodi na “naša većina, vaša šutnja”. I da, ima pravo kad proziva dvostruke standarde – kad se kaže da će samo domaći dogovor spasiti BiH, ali se istovremeno zaziva Schmidt da pošalje još jednu rundić “odluka”.
Jer nije problem ni Dayton. Nije problem ni Dodik. Problem je što Schmidt nije visoki predstavnik, nego visoki predstavnik jednog narativa. A Murphy – njegov promotor.
Na kraju balade, kako reče Košarac, “Murphy luta po povijesti, priziva konstruktivne Srbe”. E pa dragi ambasadore – dok vi prizivate konstruktivne Srbe, mi prizivamo konstruktivne ambasadore. One koji znaju razliku između tutorstva i partnerstva. Između manipulacije i stvarne pomoći. Između Bosne – i vaše karikature Bosne.
I sad kad ste otišli, evo prijedloga: kupite kuću, sadite rajčice, i – šutite. Jer vaša verzija BiH nikome više ne treba. Pokušali ste, sjebali ste, odite.