Dragan Čović je odlaskom s pozicije predsjedavajućega u Predsjedništvu BiH postavio jedan novi kamen temeljac europske politike BiH kojem nitko neće imati hrabrosti javno se usprotiviti. Možemo mu samo poželjeti da ponovno bude izabrani hrvatski predstavnik u bosansko-hercegovačkom Predsjedništvu. To će se zasigurno i dogoditi, osim ako neka od stranaka kvazigrađanske orijentacije ne odluči kandidirati ‘Hrvata’ po uzoru na Željka Komšića
Prošli tjedan u Neumu je održan znanstveno-stručni skup „Rješenje hrvatskog pitanja za europsku Bosnu i Hercegovinu“, pod visokim pokroviteljstvom Ureda predsjedatelja Predsjedništva BiH, prof. dr. sc. Dragana Čovića. Na simpoziju je bilo nazočno gotovo petsto sudionika slušača. Izlagači panelisti i moderatori bili su ugledna imena iz bosansko-hercegovačkog društveno-političkog i akademskog miljea. Može se konstatirati da je simpozij u Neumu okupio sve najbolje što trenutačno može ponuditi hrvatski narod u BiH.
_________piše: Jure Zovko I 7dnevno.hr
Neki od sudionika su bili iznenađeni pozivom na sudjelovanje. Tako je, primjerice, mostarski politolog, prof. dr. Mile Lasić, bivši šef kabineta Branka Mikulića, polovicu svoga izlaganja potrošio na čuđenje da je uopće bio pozvan na znanstveni trust mozgova u režiji HDZ-a Bosne i Hercegovine. U svome izlaganju sam se našalio da nije dobro cijepati tamošnji HDZ kao što je svojedobno radio Ivo Sanader, ljubitelj skupocjenih urica i Picassovih sličica, najpoznatiji bivši stanovnik zagrebačkog Remetinca. Između ostalog, našalio sam se da je za bosansko-hercegovački HDZ dovoljno da smo mu Mile Lasić i moja malenkost, oštra oporba koja će ih kritizirati u ostvarivanju nacionalnih interesa hrvatskog naroda u BiH.
Bilo je zanimljivo analizirati tko je došao iz Hrvatske na simpozij u Neumu, te tko je bio najavljen, ali nije došao. U radnoj verziji programa koji sam dobio 21. veljače stajalo je da će sudionike simpozija, u pozdravnoj ceremoniji svečanog otvaranja pozdraviti, Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora. Uvodno predavanje trebala je održati Marija Pejčinović Burić, ministrica vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske. Nije se pojavila. Ne znam je li oštra kritika čelnika Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, koju je nedavno objavila u Jutarnjem listu meni iznimno draga kolegica Mirjana Kasapović, utjecala da se ministrica s dva prezimena nije pojavila u Neumu. Ovdje izrijekom naglašavam da podržavam kritičke stavove kolegice Kasapović u pogledu dezorijentiranosti hrvatske vanjske politike. Uvijek je bila loša i nedorečena, nikada nije bila gora nego što je danas.
Ako su HDZ-ovci uglavnom bojkotirali simpozij u Neumu, može se reći da su ga predstavnici hrvatske ljevice obogatili svojom nazočnošću. Dr. Mato Arlović, sudac Ustavnog suda, održao je zapaženo izlaganje u sklopu složene sesije „Ustavna (a)simetrija i (ne)jednakost u BiH: Ravnopravnost i konstitutivnost kao ustavni temelji ravnopravnosti i kako ih institucionalizirati“. U njegovoj pratnji bila je također sutkinja Ustavnog suda RH, popularna Ingrid Antičević Marinović, poznata, između ostaloga, i po simpatičnoj izjavi o „dugim cijevima“. U razgovoru uz kavicu Ingrid mi je rekla kako joj nedostaje Hrvatski sabor i da bi rado odgovorila nekim genijalcima u pogledu komentara Istanbulske konvencije. Među nazočnim ljevičarima bio je europarlamentarac, Jozo Radoš. U raspravi o lobiranju za Hrvate u BiH, Radoš je impresionirao svojom izjavom o tome kako je nastojao uvjeriti predstavnike europskih liberalnih stranaka da Bosni i Hercegovini, koja je država triju konstitutivnih naroda, ne nameću apstraktni model liberalizma koji će nijekati političku kulturu različitosti tamošnjih naroda. Da su bili nazočni predstavnici bosansko-hercegovačkog Građanskog saveza, kao što tvrde u kolumni za jedan nacionalistički bošnjački portal, imali bi priliku naučiti od gospodina Radoša nešto pametno o liberalizmu. Među izlagačima je bio i Tonino Picula, hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu, održavši referat o poteškoćama s kojima će se suočiti BiH, ako jednoga dana službeno podnese zahtjev za prijem u članstvo Europske unije.Nino Raspudić i ja smo posebno napaljeni na popularnoga Njonju, pa sam u svome izlaganju izvorno planirao uvrstiti dio izjave gospodina Jandrokovića, koju je objavio proslavljeni WikiLeaks. Jandroković je kao ministar vanjskih poslova u rujnu 2008. godine, u razgovoru sa Stuartom Jonesom, zamjenikom američke državne tajnice, izjavio na pitanje o položaju Hrvata u BiH da je „ideja trećeg entiteta glupa i neprihvatljiva”. Žao mi je što u Neum nije došao Jandroković jer bih mu kontrirao tvrdnjom da je jedini problem „trećeg entiteta” što se stvarao u ratu. U demokratskim razgovorima i pregovorima uvijek ima vremena i prostora za treći entitet, odnosno za „tronožac”, kao što je tijekom posjeta Hrvatskoj izjavio Sulejman Tihić, bivši predsjednik SDA. Dok je Tihić svojedobno smatrao da se i s pivom može ući u bošnjački SDA, radikalne pristaše njegova nasljednika, Bakira Izetbegovića, svako spominjanje alkohola i „trećeg entiteta” smatraju neprijateljskom propagandom. Kolega Ugo Vlaisavljević s Filozofskog fakulteta u Sarajevu u svome je izlaganju posebno naglasio da svaki spomen „trećeg entiteta i bilo kakve forme konsocijacije” SDA i većina kvazigrađanskih partija u Sarajevu smatraju fašizmom i ustašlukom. Vlaisavljevićeva je supruga Sanja dobila buran pljesak rekavši da se legitimni zahtjev za kanalom na hrvatskom jeziku na federalnoj televiziji obično tretira kao „ustaški napad na suverenitet Bosne i Hercegovine”. To je, uostalom, potvrdio i anonimni kolumnist s filozofskim rječnikom na portalu Ekran.ba, nazvavši simpozij u Neumu – fašističkim. Poluobrazovani kolumnist završava svoj komentar tvrdnjom da sve što je Čović ponudio „na ovom ‘znanstveno-stručnom’ skupu jeste opredjeljenje za dalju fašizaciju bh društva”. Pored ovakvih netolerantnih „antifašista”, dobro je ponekad biti stigmatiziran na način kako oni to čine.
Kad smo već kod prof. dr. Dragana Čovića, hrvatskog člana u Predsjedništvu BiH, moram zahvaliti njegovoj šefici kabineta, dr. sc. Tonki Krešić Gagro, koja je profesionalno obavila dužnost tajnice Organizacijskog odbora u Neumu, tako da sam s Presidenteom mogao opušteno razgovarati o europskom političkom zaokretu koji su kreirali Hrvati u BiH, iako se prethodno nisam najavio. Čovićeva predstojnica ureda impresionirala me je svojom profesionalnošću. Zakopčana do grla, očito pod dojmom Istanbulske konvencije, svoju impresivnost fine dame odlučila je artikulirati visokim potpeticama, po uzoru na političarke u Istanbulu. U razgovoru za ovu kolumnu Čović je potvrdno odgovorio na moje pitanje, je li sada, osim neupitnog političkog čelnika Hrvata, postao također vođa europske političke orijentacije Bosne i Hercegovine kao države? Hrvati su, zahvaljujući Čovićevu predsjedanju Predsjedništvom BiH-a učinili veliki iskorak u pogledu europske integracije. Čović mi je priznao da bi to značilo povratak europskoj civilizaciji po uzoru na onu iz Austro-Ugarskih vremena s naglaskom da bi BiH sada trebala postati aktivni subjekt, a ne ostati samo objekt događanja, kao što je bilo u vrijeme od Berlinskog kongresa do završetka Prvog svjetskoga rata.
U pogledu pitanja savezništva na dugom putu integriranja u euro-atlantske integracije, Čović mi je u razgovoru priznao da ih očekuje dug put u kojem će tražiti pouzdane saveznike. Naravno da je prvi saveznik Republika Hrvatska koja ima ustavnu obvezu brinuti se o Hrvatima u BiH. Čović sada vidi novu interpretaciju ustavne odredbe da se pomogne, ne samo Hrvatima u BiH, nego također i druga dva konstitutivna naroda u pogledu civilizacijskog i političkog približavanja Europskoj uniji. Za razliku od velikih Hrvatina koji se pribojavaju približavanja Srbije Europskoj uniji, Čović se raduje svakom novom pomaku u tom pogledu, jer će u političarima Republike Srpske dobiti pouzdane političke saveznike onoga trenutka kada Srbija postane punopravnom članicom EU-a. Tu se ponovno potvrđuje koliko je Dragan Čović vješt i sposoban političar koji prudentno i razborito prosuđuje, analizira i po mogućnosti kreira društveno-političku situaciju. Čović je svjestan činjenice da će Bruxelles, ako se odluči za početak pregovora o članstvu BiH u Europskoj uniji pokušati pridobiti i SDA, najdominantniju bošnjačku partiju.S Čovićevim sam savjetnicima razgovarao poluprivatno, postavivši pitanje – tko se radije „druži i kafenjiše“ s Čovićem, Milorad Dodik ili Bakir Izetbegović? Dobio sam pitijevski odgovor koji u prijevodu znači da Presidente čeka na pojavu novoga političara u redovima SDA po uzoru na profil Sulejmana Tihića. Vjerojatno će mu u tome pomoći i svemoćna Europska komisija zbog Izetbegovićeve prenaglašene orijentalne orijentiranosti. Čisto sumnjam da će Čović naći nekog jakog saveznika među pristašama „građanske“, odnosno „socijaldemokratske“ opcije, jer svi ti kvaziljevičari igraju na jaku nacionalističku kartu bošnjaštva te podsjećaju na „Miloševićevu ljevicu“, kako lijepo reče Milan Sitarski, velika hercegovačka akvizicija iz Beograda na Institutu za društveno-politička istraživanja u Mostaru. Sitarski, inače hercegovački zet, u zadnjem je prijelaznom roku potpisao za ovaj hercegovački znanstveni institut u jačanju, koji je bio također jedan od organizatora simpozija u Neumu.
Dragan Čović je odlaskom s pozicije predsjedavajućega u Predsjedništvu BiH postavio jedan novi kamen temeljac europske politike BiH kojem nitko neće imati hrabrosti javno se usprotiviti. Možemo mu samo poželjeti da ponovno bude izabrani hrvatski predstavnik u bosansko-hercegovačkom Predsjedništvu. To će se zasigurno i dogoditi, osim ako neka od stranaka kvazigrađanske orijentacije ne odluči kandidirati „Hrvata” po uzoru na Željka Komšića i slične političke pojave kojima je materinski jezik bosanski, kao što je Komšić svojedobno priznao u emisiji kod Ace Stankovića. Pritom je gospodin Komšić, rekavši da mu je materinski jezik bosanski, formalno-pravno prekršio Ustav BiH iz kojega je razvidno da hrvatski narod treba predstavljati osoba koja se ne deklarira samo formalno Hrvatom, nego to stvarno jest, što, između ostaloga, možemo zaključiti na temelju jezika kojim dotični govori.