Published On: Ned, ožu. 25th, 2018

Julienne Bušić: Je li Hrvatima u postkomunizmu sloboda jednostavno pretežak teret?

George Orwell napisao je: “U vrijeme sveprisutne prijevare izricanje istine revolucionaran je čin”. Ta tvrdnja bila je istinita u vrijeme Drugog svjetskog rata, kada je objavio svoje remek-djelo “1984.”, a istinita je i danas kada su se njegova zastrašujuća predviđanja odavno obistinila: sveprisutna vlada koja nadzire sve građane, atmosfera “misaonih zločina” i “grupnog mišljenja”, kult ličnosti i javna manipulacija “organa vlasti”. Neki su rekli da je ta knjiga upozorenje protiv fašizma, drugi protiv komunizma.

Kao američka srednjoškolka šezdesetih godina prošlog stoljeća, tu sam knjigu shvatila pozivom na suprotstavljanje svim oblicima povrede službene dužnosti, licemjerja i institucionalne nepravde, a postoji li bolji način za to nego govorenjem istine, glasno i odlučno?

_____________piše: Julienne Bušić I Večernji list

Oni koji su ostajali nijemi bili su ulizice, nečasni ljudi, kukavice, licemjeri, ne takvi kakvima bi itko tko drži do sebe želio pripadati. Nas, mlade Amerikance, učili su da se ne pokoravamo autoritetima nego da ih propitujemo, da osporavamo monolitne “činjenice”, da koristimo svoje pravo na slobodu govora, da raskrinkamo laži.

Za nas je ta odgovornost bila čast i uključivala je sve institucije moći, a posebno pravosudni sustav U to vrijeme bjesnio je Vijetnamski rat i sve jači pokret za građanska prava predstavljao je ozbiljan problem tijelima zaduženima za provedbu zakona: Black Power, aktivizam američkih Indijanaca, ženska prava… Vlada je često reagirala nečuvenom zlouporabom moći, što je nerijetko dovodilo do zatvaranja nedužnih ljudi kojima nije pošteno suđeno – a pravo na pošteno suđenje pravo je svakog američkog građanina prema Šestom amandmanu američkog Ustava.

Povreda odredaba parničnog postupka tad je bilo mnogo, a ima ih i danas. U medijima stalno čitamo da je nekom osuđenom za neki zločin uskraćeno pošteno suđenje, zbog čega mnogi bivaju i oslobođeni. Ali možda najviše pozornosti izazvao je slučaj Leonarda Peltiera, aktivista za prava američkih Indijanaca.

Iako su ga američki sudovi proglasili krivim za smrt dvojice FBI-jevih agenata, koji su poginuli tijekom racije na indijanski rezervat Pine Ridge u Južnoj Dakoti, Peltierovi pristaše tvrde da je u zatvoru proveo više od četrdeset godina (15.382 dana) zbog zločina koji nije počinio, da su tužitelji i savezni agenti krivotvorili dokaze protiv njega (uključujući i takozvano “oružje kojim je počinjeno ubojstvo”), zatajili dokaze o njegovoj nevinosti, predočili lažan iskaz iznuđen okrutnim tehnikama ispitivanja, ignorirali sudske odredbe i lagali poroti.

Već četiri desetljeća vodi se međunarodna kampanja za njegovo oslobođenje, pomilovanje ili barem novo, pošteno suđenje. Kampanja je dobila široku podršku impresivnog niza pojedinaca i organizacija: Američkog centra za ustavna prava, članova američkog Kongresa, Amnesty Internationala, Europskog parlamenta, Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, Donjeg doma britanskog parlamenta, njemačkog Bundestaga i tako dalje.

Među istaknutim pojedincima koji su dali svoju podršku nalaze se i dobitnici Nobelove nagrade Desmond Tutu, dr. Helen Caldicott, Dalai Lama, pok. Nelson Mandela, Majka Tereza, Rigoberta Menchu i Mairead Maguire te umjetnici, pisci i slavne osobe kao što su Kurt Vonnegut, William Styron, Carlos Santana, Jane Fonda, Gloria Steinem i Barbara Streisand. Robert Redford o Leonardu Peltieru snimio je nagrađivani dokumentarac Incident at Oglala, a glumica Winona Ryder redovito se fotografirala odjevena u majicu s natpisom “Oslobodite Leonarda Peltiera!”.

Unatoč svim nastojanjima pristaša, Leonard Peltier još uvijek je u zatvoru, ali kampanja se nastavlja. Ne zato što njegovi zagovornici žive u iluziji da će biti oslobođen, nego zato što, kada vjeruješ da se teška nepravda dogodila, kada se nekom uskrati ustavno pravo na pošteno suđenje, borba se mora nastaviti.

Prije više od dvadeset godina Hrvati su se borili i izborili za svoju neovisnost, a zajedno s tom neovisnošću izborili su se i za pravo na ono što građani demokratskih zemalja oduvijek čine: da propituju svoje vlade, kritiziraju nepravedne postupke i raskrinkaju laži i manipulacije službenih tijela – domaćih i međunarodnih – bez straha od uhićenja ili zatvora.

Više nema desetljeća zatvorske kazne zbog širenja bezazlene “neprijateljske propagande” ili čitanja “emigrantskog tiska”, pjevanja tradicionalnih pjesama, izlaganja hrvatskog grba. Dolje orvelijansko “grupno mišljenje”, dolje “misaoni zločini”! Stoga se trebalo očekivati da će jedan cijeli panteon sad dopuštenih, dobro financiranih hrvatskih skupina za zaštitu ljudskih prava ogorčeno ustati protiv svih vrsta kršenja prava hrvatskih građana; na primjer, protiv kršenja prava Slobodana Praljka!

I njemu je bilo zajamčeno pravo na pošteno suđenje prema hrvatskom Ustavu (Svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela) i prema Europskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i sloboda, ali to osnovno pravo mu je uskraćeno.

Oni sramotno rijetki pojedinci koji su proučili i pratili njegov slučaj – a posebno Nika Pinter, odvjetnica koja je 17 godina zastupala generala Praljka – opetovano su prosvjedovali zbog teškog kršenja prava generala Praljka na pošteno suđenje na Haškom sudu.

Nekoliko primjera: Sud je tužiteljstvu dopustio da podnese dokumente bez pečata ili potpisa, ali generalu Praljku to je bilo uskraćeno; Sud je broj iskaza koje je obrani bilo dopušteno podnijeti ograničio na 20, no tužiteljstvo nije imalo nikakvih ograničenja; priznata su brojna svjedočenja po čuvenju, što u većini matičnih, demokratskih država ne bi bilo dopušteno jer se optuženiku time uskraćuje pravo na suočenje sa svojim optužiteljima; “mišljenja”, “dojmovi” i “shvaćanja” međunarodnih promatrača prihvaćeni su kao “dokazi”, a besramne pogreške u prijevodu bile su svakodnevna pojava.

Evo samo jednog zornog primjera: ime grada Prozor prevedeno je engleskom imenicom za “prozor”, a Rama (i dolina Rame) engleskom riječju za “okvir”. Time se dobila netočna i zbunjujuća slika prozora s okvirom, umjesto da su se sačuvala izvorna imena gradova, kako njihova ključna uloga na suđenju ne bi bila pogrešno shvaćena.

Čovjek se pita bi li ime američke države New Jersey, da je bilo dio nekog iskaza, bilo prevedeno kao “Novi džemper”. Ili, na primjer, Maryland kao “Marijina zemlja”. Nikakvo čudo da su suci, od kojih je većina po iskustvu i obrazovanju bila posve nekvalificirana za Haški sud, bili posve izgubljeni.

Budući da je mnogo ovih informacija dostupno javnosti, bilo je očekivati da će se u Hrvatskoj pokrenuti kampanje slične onoj za Peltiera. Na kraju krajeva, zbog toga se više ne ide u zatvor, Hrvati su sad slobodni! Ali slobodni da čine što? Očito da i nadalje šute ili, što je još gore, napadaju one koji koriste svoje pravo na slobodu govora izražavanjem sumnje u krivnju generala Praljka ili kritiziranjem Haškog suda!

Kritičari slobode govora koriste svoje pravo na slobodu govora kritiziranjem onih koji koriste svoje pravo na slobodu govora! Jedno objašnjenje ove zabrinjavajuće transvalutacije, da parafraziram Dostojevskog, može se pronaći u Velikom inkvizitoru Fjodora Mihajloviča Dostojevskog: “Prava sloboda sa sobom donosi teret odgovornosti” – za naše odabire i djela, za stvaranje značenja, za naše definiranje ‘dobra i zla’, i za to da sami sebi budemo moralni kompas. Je li Hrvatima u postkomunizmu sloboda jednostavno pretežak teret?

Pošalji ovaj članak prijateljima:

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer