Published On: Sri, tra 14th, 2021

JOSIP MLAKIĆ: Umjesto epitafa Jovanu Divjaku

U našem banalnom svijetu, gdje je riječ “izdajnik” univerzalno objašnjenje za sve, barem kada je riječ o sličnim slučajevima, Jovan Divjak je rijetka iznimka.

Svesti Divjaka u tu kategoriju uvreda je zdravom razumu.

piše: Josip Mlakić l Bljesak.info

Jedna od specifičnosti ratova iz 90-ih koji su se vodili na ovim prostorima je i svojevrsna inflacija koja je zahvatila vojnu nomenklaturu novostvorenih vojski, a koja je usporediva jedino s vojnim režimima u Južnoj Americi prilikom brojnih vojnih udara koji su se tamo desetljećima događali, u čemu je svojevrsni rekorder vjerojatno Borgesova Argentina. Odakle Borges u jednoj sličnoj priči? Ostavimo to za nešto kasnije.

Priča koja nadilazi naše vrijeme

Svjedoci smo kako je ta “inflacija” dovedena do apsurda, kako su vozači autobusa, vodoinstalateri, električari, ili kapetani, preko noći pretvarani u generale, bez potrebnog vojnog znanja i bilo kakvog kodeksa časti, u čemu treba tražiti i neke od razloga tragedije kroz koju su u proteklom ratu prošli ovi prostori. Tako je kreator najvećeg zločina u tom ratu bio suludi kapetan brzopotezno unaprijeđen u generala.

Međutim, u svemu postoje iznimke, pa i u ovome.

Postoje osobe koje su se svojim kodeksom časti i humanizmom izdvojili iz te heterogene gomile.

Jedan od njih bio je i Jovan Divjak, bivši general Armije BiH koji je preminuo protekli tjedan.

Priča o Jovanu Divjaku svojom simbolikom nadilazi naše vrijeme, pretvarajući se u jednu bezvremensku priču.

U našem banalnom svijetu, gdje je riječ “izdajnik” univerzalno objašnjenje za sve, barem kada je riječ o sličnim slučajevima, Jovan Divjak je rijetka iznimka.

Svesti Divjaka u tu kategoriju uvreda je zdravom razumu.

Tko je, onda, bio Jovan Divjak? Imamo tri oprečne priče, ovisno s koje strane dolaze.

Za jedne je izdajnik, za druge “naš general”, krunski dragulj u lažnoj priči o multietničnosti Armije BiH, a za treće i jedno i drugo, dakle izdajnik i opskurna multi-kulti bižuterija “Sarajstana”.

Na strani slabijeg

Međutim, Jovan Divjak nije bio ništa od svega toga.

Stati na stranu slabijeg iz osobnih uvjerenja nikada i ni u kojem slučaju ne može biti izdaja.

Nešto slično nadilazi sve nacionalne i društvene podjele, bez obzira što se njegov čin tumači isključivo u tom ključu.

I bez obzira na činjenicu da je tužiteljstvo Republike Srbije podiglo optužnicu protiv Divjaka zbog zločina počinjenih u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici početkom rata, iako postoje arhivske snimke o Divjakovu očajničkom pokušaju da spriječi pokolj ročnika bivše JNA.

Sličnu strategiju srpsko tužiteljstvo je primijenilo još prema nekim ljudima, koji, poput Jovana Divjaka, nisu pristali biti instrument u rukama jedne zločinačke politike.

Divjakov slučaj, tako, podsjeća na slučaj generala Vladimira Trifunovića, zapovjednika Varaždinskog korpusa JNA uoči rata u Hrvatskoj, koji je umro u Beogradu prije četiri godine, a koji je odbio, usprkos zapovjedi, pucati po Varaždinu.

Bez obzira na to Trifunović je u Hrvatskoj osuđen na 15 godina, dok je u tadašnjoj, Miloševićevoj Jugoslaviji osuđen na 11 godina zatvora zbog “podrivanja obrambene moći zemlje”.

Tokom pregovora o predaji oružja varaždinskih vojarni, jedan od glavnih pregovarača s hrvatske strane bio je Radimir Čačić koji je povodom Trifunovićeve smrti za zagrebački Express izjavio sljedeće: “Bio je to krajnje korektan i krajnje racionalan časnik. Izuzetno školovan i s najvišim ocjenama. Jedan pravi jugoslavenski oficir, politički gledano bez ikakvih nacionalnih strasti.”

Pismo Aliji Izetbegoviću

Jovan Divjak, također, nije pristao biti jeftini multi-kulti ukras nacionalističke politike Alije Izetbegovića, poput nekih drugih likova iz tog vremena, koji su pristali, isključivo zbog svog nacionalnog porijekla, glumiti etničke fikuse jedne pogubne politike, politike koja je upravo tu lažnu multietničnost voljela prikazivati svijetu kao svoju ljepšu, umivenu stranu lica.

O tome na najbolji način svjedoči pismo koje je Divjak uputio Aliji Izetbegoviću u prosincu 1997. godine.

“Podsećam da sam Vam uputio 27. 05. 1993. godine pismenu ostavku na dužnost u Glavnom štabu Oružanih snaga zbog pojava u Sarajevu u kojima su ugroženi životi građana. Između ostalog izneti su podaci o maltretiranjima i ubistvima koja su se desila u zoni odgovornosti 10. bbr. Pozvali ste me na razgovor i povodom pisma rekli da moji podaci nisu u potpunosti tačni, ali ako su se i desili zločini; to će se utvrditi i poduzeti odgovarajuće mere. Nažalost do oktobra 1992. godine ne da nisu obustavljeni zločini, nego su se i uvećali”.

“Ako su Armija BiH i Vlada BiH skrivali, a zatim nisu na adekvatan način sankcionirali zločin koji je izvršen nad civilima u Sarajevu 1992. i 1993. godine, pa i onaj u Grabovici, Uzdolu i dr., moja je moralna obaveza da se ogradim od takvog ponašanja najodgovornijih lica u državi BiH, a u znak protesta odričem se čina brigadnog generala Armije BiH.”

Izdajnici ne zavrjeđuju tople epitafe

Dakle, tko je bio Jovan Divjak?

Mene je njegov slučaj uvijek podsjećao na sudbinu jednog lika iz “Priče o ratniku i zatočenici” Jorgea Luisa Borgesa, koja se nalazi u njegovoj možda ponajboljoj zbirci priča “Aleph”. Bio sam oduvijek fasciniran tom pričom, koja je u mnogo manjoj mjeri “fantastična” nego što su to neke druge priče ovoga pisca, a koja je u ratu dobila neka nova značenja.

Priča govori o dva gotovo nespojiva lika, o dvije sudbine između kojih stoji vremenska provalija od nekih tisuću i tristo godina, a koje imaju mnogo toga zajedničkog.

Tu je najprije priča o langobardskom ratniku Droctulftu iz 6. stoljeća, u vrijeme kada su germanska plemena pljačkala ostatke posrnulog Rimskog carstva.

Droctulft je za vrijeme opsade Ravenne napustio vlastite redove, te se priključio braniteljima opsjednutog grada i poginuo u borbama koje su uslijedile. Ravenjani su ga sahranili u hramu i u znak zahvalnosti iznad njegova groba uklesali epitaf: “Sve dok vodi nas onaj, ne hajuć za roditelje drage, / koji za domovinu svoju računao je Ravennu.”

Borges u priči pokušava proniknuti u Droctulftove motive.

Tvrdi kako nije bio izdajnik, jer “izdajnici ne zavrjeđuju tople epitafe”. “Bio je vizionar, obraćenik”, tvrdi Borges.

“Mnoge bi se pretpostavke mogle izvesti iz Droctufoltova čina. Moja je najsažetija; ako i nije vjerodostojna kao činjenica, vjerojatno je vjerodostojna kao simbol.”

Vjerodostojnost simbola

U slučaju Jovana Divjaka nešto slično ne vrijedi, bez obzira na činjenice.

U Bosni i Hercegovini ništa ne može postići vjerodostojnost simbola, jer svaka slična priča ima tri različite varijante od kojih nijedna ne polazi od činjenica, već isključivo od vlastitih mitova i zabluda.

U drugom dijelu priče, Borges prenosi kazivanja svoje bake, Engleskinje, iz 1872. godine. Tu se govori o jednoj drugoj Engleskinji čiji su se roditelji iz Yorkshirea preselili u Buenos Aires, koja je izgubila roditelje u okršaju s Indijancima, dok su nju, kao djevojčicu, Indijanci odveli i odgojili kao jednu od njih. Kao odrasla žena, Engleskinja se udala za poglavicu indijanskog plemena i izrodila mu dvoje djece. Engleskinja, usprkos nagovaranjima, ne želi napustiti “svoje” pleme, čije je običaje i navike bezrezervno prihvatila.

Na jednom mjestu u priči stoji: “Moja baka krenula je u lov; u kolibici pokraj močvarišta neki je čovjek klao ovcu. Kao u snovima dojahala je Indijanka. Bacila se na zemlju i stala piti vruću krv. Ne znam je li to učinila zato što nije mogla drugačije postupiti, ili je to bio izazov i znamen.” Tajanstvena Indijanka je zapravo bila spomenuta Engleskinja.

Sjećanje na kratki susret

Završnica ove genijalne Borgesove priče može poslužiti i kao epitaf Jovanu Divjaku, čovjeku koji se svojom ljudskom veličinom izdigao visoko iznad ovdašnjih ustajalih nacionalnih močvara:

“Trinaest stoljeća i more raz­dva­ja sud­bi­nu ove zarobljenice i Droctulf­to­vu sudbinu. Obje sud­bi­ne sa­da su jednako nepovratne. Lik barbarina koji se priklanja Ra­ve­nni, lik evropske žene koja izabire pustaru, mogu izgledati oprečni. Pa ipak, oboje su se odazvali nekom skrovitom porivu, porivu jačem od razuma, i oboje su krenuli tim porivom što ga nisu znali protumačiti. Možda su ove dvije pripovijesti jedna te ista pripovijest. Lice i naličje, avers i revers te kovanice, za Boga su jednaki.”

Prije sedam godina, u rujnu 2014. godine, gostovao sam u Sarajevu na tribini Književni most. Među posjetiteljima koji su došli na tribinu bio je i Jovan Divjak. Tom prilikom upoznao sam se s njim i kratko porazgovarao. I tada sam o njemu razmišljao kao o nekoj ovdašnjoj verziji Borgesova Droctulfta, što je bio rezultat moje fascinacije tom pričom. Htio sam ga u jednom trenutku upitati je li pročitao tu priču, ali se nisam usudio. Bojao sam se, čini mi se bezrazložno, da će ga ta usporedba zbog nečega možda povrijediti. Gornji tekst je i nastao kao sjećanje na taj kratki susret.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

guest
nije obvezno
0 Komentari
Inline Feedbacks
Pogledaj sve komentare
0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x