Published On: Sri, srp 21st, 2021

JOSIP MLAKIĆ: Čekajući Omerpašu Latasa

Bliži se vrijeme dolaska novog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, Nijemca Christiana Schmidta, pa je ovo dobra prilika za podsjetnik da institucija “visokog predstavnika”, odnosno neka vrsta oktroiranih “guvernera” postavljenih iz određenih centara moći, koji vedre i oblače po Bosni i Hercegovini, nije od jučer.

Josip Mlakić l Bljesak.info

Zapravo bi se moglo reći da je Bosna i Hercegovina, osim u jednom kratkom periodu između Drugog svjetskog rata i devedesetih, cijelo vrijeme bila pod paskom neke vrste “visokih predstavnika”, svačija osim onih koji u njoj žive. Slično je bilo i u vrijeme otomanske uprave, jer što su drugo bili veziri već sultanovi “visoki predstavnici” u Bosni i Hercegovini?

Pravila igre tu su oduvijek bila jasno, znalo se točno pod čiji utjecaj potpada Bosna i Hercegovina. U prošlosti se to odvijalo manje-više “transparentno”, još od vremena Berlinskog kongresa iz 1878. godine, kada je Bosna i Hercegovina međunarodnim ugovorom potpala pod utjecaj onoga što danas nazivamo Zapadnim svijetom, odnosno jedne od najmoćnijih vojnih sila tog vremena, Austrougarske.

Iz tog vremena potječe Benjamin Kallay, mađarski političar i povjesničar, i jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih “visokih predstavnika”, poznat po neuspješnom pokušaju da u Bosni i Hercegovini stvori jedinstvenu, hibridnu naciju, da bi na taj način smanjio utjecaj susjednih zemalja, prije svega Srbije, jer je Hrvatska u to vrijeme bila u sastava Austrougarske monarhije.

Slična praksa nastavljena je i nakon rata iz devedesetih, kada je Bosna i Hercegovina postala “vlasništvo” zapadnih sila predvođenih SAD-om. Politika koju je međunarodna zajednica provodila u Bosni i Hercegovini u tom periodu bila je zapravo samo modificirana politička agenda Benjamina Kallaya, bez obzira na izmijenjene okolnosti, što je i osnovni razlog njenog neuspjeha, a možemo, ako uzmemo u obzir trenutno stanje u zemlji, govoriti i o njenom potpunom krahu.

Da bi donekle pojasnio koliko je politika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini slaba, kako se godinama bezuspješno vrti u krug, da je danas ostala i bez one poslovične “mrkve i batine”, i s karikaturalnim Valentinom Inzkom kao s njenim simboličkim frontmenom, poslužit ću se parafrazom jedne rečenice iz proze Ive Andrića, kada on, opisujući jednog bahatog i osiljenog domaćeg kabadahiju, za njega kaže: “Boga se boji malo, sultana nimalo, a vezira ko dorata svoga.”

Tu se prije svega misli na politiku Milorada Dodika koji je svih ovih godina vješto potkopavao autoritet međunarodne zajednice, pri čemu mu je najviše na ruku išla infantilna politika bošnjačkih stranaka kojom se, uz potporu međunarodne zajednice, od Federacije BiH željelo stvoriti drugu Republiku Srpsku. Moglo bi se čak reći da je od takozvanog “hrvatskog pitanja” mnogo veće “koristi” izvukao Milorad Dodik nego Dragan Čović. Spomenuta parafraza u slučaju Milorada Dodika glasi: “Putina se boji malo, Vučića nimalo, a Valentina ko dorata svoga.”

Međutim, posljednjih godina nastupio je u tom smislu svojevrsni vakuum, jer Rusija i “novi šerif u gradu”, Kina, žele svoj dio kolača, a tu je i probuđena Turska. Ovih dana Kina i Rusija su u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda predstavile nacrt rezolucije kojom bi se viskom predstavniku oduzele ovlasti nadgledanja provedbe Dejtonskog mirovnog sporazuma i kojom bi se njegova funkcija ukinula u roku od dvije godine.

Samo je jedan dosadašnji “visoki predstavnik” u Bosni i Hercegovini “uspješno” i do kraja proveo svoju misiju, čija sto pedeseta obljetnica smrti pada upravo ove godine. Radi se o Mihajlu Latasu, poznatijem pod imenom Omer-paša Latas, a koji je sredinom devetnaestog stoljeća stigao u Bosanski pašaluk s neograničenim “stamoblskim ovlastima”, da po vlastitom nahođenju robi, pljačka, pali i ubija.

Mihajlo Latas je jedna od najvažnijih bosanskohercegovačkih povijesnih ličnosti, po kojoj se, usprkos tome, “ništa neće zvati”, ni ulice ni škole, a niti će itko spomenuti 150-tu obljetnicu njegove smrti. Rođen je 1806. u Lici, u mjestu Janja Gora, općina Plaško, a umro 1871. godine, u Istambulu.

Otac mu je bio oficir u austrougarskoj vojsci. Kao oficirsko dijete, pohađao je kadetsku školu u Gospiću, gdje se isticao znanjem i inteligencijom, a pogotovo je bio dobar u matematici. Međutim, u vrijeme njegova školovanja otac mu je, navodno zbog kockarskih dugova, pronevjerio neki novac. To je za ambicioznog Latasa, kojemu je očev grijeh ušao u personalni dosje, bio težak udarac.

Zbog toga je Latas 1827. godine prebjegao u Bosnu, u Banja Luku, i tu prešao na islam. Iz Banje Luke je prešao u Vidin, u vojnu utvrdu, gdje ga je odmah zapazio zapovjednik Ibrahim-paša. Iz Vidina ga je put odveo u Istambul, gdje je jedno vrijeme radio kao učitelj crtanja u Visokoj vojnoj školi. Također, bio je istovremeno i osobni učitelj budućeg sultana Abdulmedžida, koji ga je, kada je postao sultan, imenovao pukovnikom, a potom i pašom (generalom). Vrhunac njegove vojne karijere pada u 1865. godinu, kada je u činu mušira (maršala), kao vrhovni zapovjednik turske vojske, boravio u Parizu, predvodeći tursku delegaciju.

O liku i djelu Omer-paše Latasa danas se na ovim prostorima najviše zna zahvaljujući (ne)dovršenom romanu “Omerpaša Latas” Ive Andrića, u kojem Andrić opisuju Latasovu vojnu ekspediciju protiv domaćeg plemstva koje se opiralo reformama centralne vlasti.

Latas je sa svojom vojskom, koja je bila ustrojena po uzoru na moderne europske vojske, stigao u Bosanski pašaluk 1851. godine. Prije toga je, kao relativno mlad i iznimno sposoban zapovjednik, ugušio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Brutalnom vojnom silom iste te godine ugušio je ustanak neorganiziranog bosanskog begovata koji je vodio Husein-kapetan Gradaščević, opjevan u epsko-lirskoj tradiciji kao Zmaj od Bosne.

Rezultat Latasove kaznene ekspedicije bio je zastrašujući: pozatvarao je oko tisuću najuglednijih aga i begova, dok je oko četiri stotine njih poslao okovane u Istambul. Napravio je smjene u upravnom i političkom vrhu i stvorio potpuno novo političko okruženje. Kao najvažnije nasljeđe Omer-pašine ekspedicije bile su određene vjerske slobode, kojima su kršćani dobili pravo nakon gotovo četiri stoljeća graditi nove sakralne objekte, što je za vrlo kratko vrijeme promijenilo sliku zemlje.

Neki povijesni izvori navode kako Omer-paša Latas nikada nije zaboravio svoje srpsko porijeklo. Isto to tvrdili su i njegovi protivnici s bosanske strane, nazivajući ga poturicom i nevjernikom, pa su zločine i okrutnosti koje je počinila Omer-pašina soldateska pripisivali upravo njegovu porijeklu. Ovaj detalj vješto je iskoristio Ivo Andrić u jednoj od najboljih scena iz svog romana “Omerpaša Latas”.

Scena se odvija uoči Latasova polaska u Hercegovinu, gdje se planirao obračunati s neokrunjenim hercegovačkim carem, Ali-pašom Rizvanbegovićem. Da bi osigurao mirno zaleđe u vječito pobunjenoj istočnoj Hercegovini, Latas je pozvao kod sebe kneza Bogdana Zimonjića, najuglednijeg starješinu među tamošnjim srpskim stanovništvom, želeći ga pridobiti na svoju stranu, da svojim autoritetom spriječi bilo kakav ustanak u vrijeme trajanja njegove ekspedicije.

“I pre nego što je knez mogao da nađe i izgovori reč, serasker se zaustavio u hodu i, stojeći pred svojim gostom, širokim pokretom položio obe ruke na grudi.

‘Slušaj, Bogdane, nemoj misliti da sam iznutra ovo što izgledam spolja.’

Zimonjić je njegove reči čuo sada kao prigušen, dalek glas, a od svega oko sebe video je samo dve žute ruke raširenih prsta na tamnoj bluzi generalske uniforme.

(…)

Sve je to trajalo koliko traje tren oka, a kad se poslednjim naporom oslobodio toga padanja, pribrao i osetio noge pod sobom, sada opet na šarenom ćilimu seraskerove sobe, pred njim je stajao Omerpaša, još jednako sa rukama na grudima, i glasno ga (valjda već po drugi put) pitao:

‘Je li vjera, Bogdane?’

‘Jeste… vjera’, uspeo je najzad da odgovori odsutno i mehanički, kao uzetim jezikom.

‘E onda, znaj da pred tobom ne stoji Omerpaša nego Mićo Latas iz Janje Gore. I kad ne vjeruješ mojim riječima, vjeruj ovom…’

Omer je odvojio ruke od grudi, skinuo živo teški fes sa modrom kićankom i bacio ga teatralno na beli divan, a zatim je sastavio tri prsta desne i — prekrstio se, bez reči, oborenih očiju, skromnim, kratkim i naviklim pokretima.”

Ova scena na jedan sjajan način pokazuje koliko je Omer-paša Latas dobro poznavao zemlju koju je došao umirivati lukavošću, ognjem i mačem, za razliku od svih naših bivših i budućih “visokih predstavnika”, jer je znao što hoće i kako da do toga dođe. Vrlo jednostavno, rekli bismo.