JERGOVIĆ: Tko su naše prostitutke?

Kada bi pred komisiju došle dvije jednako obrazovane i stručne kandidatkinje za posao socijalne radnice, od kojih se jedna nekad bavila prostitucijom, a druga nije, komisija bi ispravno postupila ako bi na posao primila onu koja je radila kao prostitutka. Približno isto važi i ako se javi muški kandidat. Osim što će nekome tko je već bio socijalni slučaj bili lakše da razumije žene, muškarce i djecu u potrebi, može se pretpostaviti da je osoba koja se bavila prostitucijom, nakon čega je odlučila da se školuje i zaposli kao socijalni radnik, visoko motivirana za ponuđeni posao. Tako bi trebalo biti, i tako vjerojatno jest u nekim uređenim i naprednim zemljama, u kojima se o socijalnom radu, kao i o novinarstvu ili policiji, razmišlja sa stanovišta društvene koristi, ali i mogućnosti ostvarenja osobne sreće i životnog ispunjenja svakog pojedinca.

Prostitucija nije krivično djelo, prostitucija je djelo prekršaja. Postoje razlozi zašto je tako. Ti razlozi u najvećoj se mjeri tiču štete kakvu zlodjelo prostitucije proizvodi po zajednicu. Ta šteta nije velika. Osim toga, svaka žena i svaki muškarac imaju pravo na svaki način raspolagati svojim tijelom, pa i trgovati njime. U idealnim uvjetima društvo bi se moralo pobrinuti da ih na takvo što ne navode uvjeti u kojima žive. Kao što bi se moralo pobrinuti i za to da u prostituciji ne bude posrednika. Za razliku od prostitutke, ženske ili muške, svodnik je loš momak. Uz njega prostitucija postaje ozbiljan zločin.

Tisućama godina žene se bave prostitucijom. Muškarci, vjerojatno, tek nešto kraće. Kroz to vrijeme ovaj je nevoljni posao poprimio mnoge, uglavnom negativne konotacije. Tih konotacija čovječanstvo je svjesno još od antičkih vremena. Ili nešto kasnije, od vremena Novog zavjeta. Isus Krist bio je revolucionar i emancipator, a u veliku svetu legendu o njemu upisana je vrlo značajna epizoda destigmatizacije bludnice. To znači da su ljudi barem dvije tisuće godina svjesni da nešto nije u redu s njihovim doživljajem i tumačenjem zlodjela prostitucije. Neobično je, a zapravo i tužno, da se u jednoj zemlji koja se toliko ponosi svojim kršćanskim i katoličkim identitetom na pragu trećeg milenija može preko novina pokrenuti hajka na bludnice (koja je, da stvar bude gora, samo dio kontinuirane hajke na socijalne radnice). Ili to nije neobično: kad god negdje zavladaju neukost i vjerski ekstremizam, koji je uvijek posljedica neznanja o svemu pa i o vjeri, kreće hajka na bludnice. U talibanskom Afganistanu ili u nekoć uglednim, naprednim i prosvjetiteljski nastrojenim splitskim novinama. A kako pitanje bludnica nije isključivo muško pitanje, kao što ni ekstremni patrijarhat nije nužno zajednica po volji muškarca, tako je i prirodno, i poučno da iza hajke na prostitutke u ovom slučaju stoji jedna glavna urednica, kao i da je tvrtka koja izdaje Slobodnu Dalmaciju u vlasništvu žena. Naravno, sve bi bilo jednostavnije da su muškarci za sve krivi.

Hrvatska je zemlja u Europi, pa prostitucija, srećom, u Hrvatskoj nije teško zlodjelo. Hrvatska je zemlja u Europi, pa je čovjeku čak dopušteno da misli i da, evo, javno kaže kako prostitucija nije nikakvo zlodjelo. Ženama i muškarcima možete sve oduzeti, ali uzalud vam je da im pokušavate oduzeti njihova tijela. A uz tijela, i ono o čemu misle, što sanjaju, čemu se raduju, u čemu uživaju. Represija u odnosu na blud i bludnice tisućama godina ticala se nastojanja da se ovlada tijelima drugih ljudi. Ali za to vrijeme su se i riječi mijenjale, razvijale i preobražavale. Za to vrijeme riječi su preuzimale druga značenja. Tako je to s riječima: one nastaju iz metafora, poprimaju bukvalna značenja, da bi se zatim ponovo vratile u metafore. Tako ni riječ prostitutka danas ne znači ono što je, drukčije izgovorena, značila prije tisuću, dvije tisuće ili deset tisuća godina.

I u mnogo kraćem se vremenu može pratiti kako riječi mijenjaju značenja. U novinama su jednu neimenovanu socijalnu radnicu nazvali bivšom prostitutkom. I tako je počinjeno kazneno djelo koje se znatno teže kvalificira od djela prostitucije. Jer čak i ako se socijalna radnica nekad bavila prostitucijom – što je, rekli smo, nesretna životna okolnost, ali dobra za njen posao – nitko nema pravo nazvati je prostitutkom, makar i bivšom. Pa još na naslovnoj stranici.

Međutim, da bi nekako dokazali svoju nedopustivu tvrdnju, u novinama su saznali detalje davnoga kaznenog prekršaja. Obavijestili su se o okolnostima policijskog privođenja. O tome su se, međutim, mogli obavijestiti samo na policiji. I to je protuzakonito. Javno iznositi podatke iz policijskih dosjea građana je nezakonito. Onaj policajac ili policajka, činovnica ili činovnik u Ministarstvu unutarnjih poslova, osoba kojoj je dostupna policijska dokumentacija bavila se prostitucijom u kojoj su novinar ili novinarka bili mušterije. Ova vrsta prostitucije neugodno je česta i prisutna u hrvatskom društvu u posljednjih tridesetak godina. Profesionalne prostitutke na policiji ili u Državnom odvjetništvu, na sudovima ili drugim državnim institucijama, gdje god postoji zaštita podataka, ili gdje god postoje podaci kojima je zabranjeno trgovati, prostituiraju se s novinarkama i novinarima. Koji onda takav rad s kurvama nazivaju istraživačkim novinarstvom.

Zanima me kako nitko u hajci na socijalnu radnicu s iskustvom osobe u potrebi za socijalnom pomoći nije uočio ovaj, još jedan, ozbiljan slučaj prostituiranja među hrvatskim policajcima ili policajkama. Za razliku od onih koji se bave trgovinom čarima vlastitog tijela i duše, te žene i muškarci trguju nečim što im ne pripada. Prostituirajući sebe, oni prostituiraju instituciju kojoj bismo trebali vjerovati. I ne, u ovoj stvari novinari nisu krivi. Oni su samo mušterije profesionalnih kurvi. A novinarstvo je ponekad na tome i zasnovano. U slučaju ove hajke problem je samo u tome što su se novinari i njihova urednica u nečasne svrhe poslužili uslugama profesionalnih kurvi.

Priča o ženi koja se bavila prostitucijom i postala socijalna radnica trebala bi biti velika i lijepa priča o nekoj boljoj Hrvatskoj, u kojoj ima smisla boriti se. Šteta što ta žena, zbog prirode svoga posla, mora ostati nevidljiva. Ali da je umjesto socijalne radnice postala odvjetnica, medicinska sestra ili političarka, s njom bi trebalo raditi velike intervjue. Upitati je kakvi su zapravo ljudi.

miljenko jergović 11. 09. 2021