Published On: Tue, Oct 20th, 2015

JELENA VELJAČA Možemo li reći da smo ravnopravne? Jesmo li? Ne, dok smo trudne, to sigurno još nismo

JELENA VELJAČA Možemo li reći da smo ravnopravne? Jesmo li? Ne, dok smo trudne, to sigurno još nismo

Kad sam ostala trudna, zaklela sam se da neću zlostavljati prostor ove kolumne svojim trudničkim blagostanjem/mukama.
Mali je problem nastao u trenutku kad sam dosegla deset tjedana ležanja u postelji i čuvanja trudnoće – ne, nije mi padalo na pamet da se duhovno uzdižem čitajući Fausta, a čak su me i moji suvremenici koji stvaraju odličnu skandinavsku fikciju izgubili kao publiku. Iz okoline se moglo čuti: oh, pa sad iskoristi vrijeme i nadoknadi sve ono što ti je nedostajalo! Čitaj, slušaj muziku, piši! Ne znam kako da ovo ljepše kažem, pa ću pokušati s brutalnom istinom: STVAR JE U TOME ŠTO ME NIŠTA DO OČUVANJA MOJE TRUDNOĆE I OSLOBAĐANJA OD SILNIH STRAHOVA KOJE MI JE MOJE STANJE DONIJELO U MIRAZ NIJE ZANIMALO. Stvar je u tome, dakako, da nam je u fokusu uvijek ono što nam se u tom trenutku događa pa su me tako socijalno-političke komponente teško mogle razbuditi. Vijesti su se činile realnim kao i Grimmove bajke. Letjela sam po portalima i mislila samo na sljedeći ultrazvuk. Kad sam konačno dobila zeleno svjetlo za nastavak normalnog života, sloboda mi se činila kao nešto o čemu ipak nije napisano dovoljno pjesama, a Mastercard reklame i njihova poznata krilatica “najbitnije stvari u životu su neprocjenjive” kao jedina, ultimativna istina.
Radila sam gluposti; vozila bicikl do slapova Krke, plesala po svadbama i bila, napokon- potpuno opuštena trudnica- jer, kao što kaže još jedna velika filozofska misao današnjice, potekla iz kotla marketinške industrije “ja to zaslužujem”. Nekidan sam bila na jednom događanju koje je okupilo prilično velik broj što trudnica što mama na istom mjestu. Smješkale smo se, slale pozitivnu energiju u svemir, hodajući ispuštale majčinsku prašinu po kojoj i danas hodaju jednorozi u duginim bojama.
Na jednom portalu danas sam vidjela zajedničku fotografiju, koja je zbilja jako lijepa; topla rasvjeta i plišani medeki svuda oko nas. A naslov iznad fotke kaže “Ne zna se tko je ljepša trudnica!” I doista, na slici sve skupa izgledamo tako svježe, oprano, mirisno, pupasto, blistavo. Fotografija možda govori tisuću riječi, ali za ono što je svaka od nas proživjela to jutro od buđenja (ako se odvajanje od insomničnog košmara uopće može nazvati buđenjem) trebalo bi potrošiti barem milijun.
Toliko smo ih mi otprilike izgovorile kad su mediji nestali, publika se osula, a nekoliko nas smo sjele na stolce i zaplakale KAAAAVAAAAAA! Da, kofein nije dobar u trudnoći.
Kao ni mnogo toga drugoga, lista je toliko dugačka i toliko okrutna da je ponekad namjerno zaboravljam, sve u cilju toga da lakše preživim još jedan dan.
Govorile smo o tome, opet, zašto NITKO NE GOVORI O TOME KOLIKO JE TRUDNOĆA TEŠKA. Majke su nas gledale s osmijesima kakve samo iskusne žene ratnice mogu imati, i naglašavale: EVO JA TI SAD GOVORIM DA JE MAJČINSTVO JOŠ TEŽE. U redu, govorile smo, nakon kave i muffina od vanilije koje smo redom trpale u usta kao da smo izgladnjele maratonke, i neke stvari koje su toliko privatne da ih zbilja ne želim otkrivati u kolumni, ali smiješno je kako je malo bilo potrebno da se pet žena koje se inače ne druže jedna drugoj (i tako ukrug…) krenu povjeravati o najintimnijim dijelovima svojega života kao što su osjećaj potpune neemancipacije u trudnoći, osjećaj samoće, koji je posve nepovezan s tim jesu li ili nisu u funkcionalnoj sretnoj vezi i/ili okružene gomilom prijatelja i obitelji koji su potpora, postporođajna depresija koja varira od baby bluesa do ozbiljnog, kroničnog poremećaja, činjenica da se život mijenja, ali ne nužno u svakom segmentu nabolje, fizičke smetnje itd.
Čovjek bi rekao da je to druženje bilo depresivno, ali zapravo smo se puno smijale i, iako je svako malo neka od nas naručila taksi, nije nam se odlazilo iz tog kruga u kojem se igrala igra istine, a sudionice su imale prosjek godina 30.
Opuštala nas je i oslobađala istina, a u ovom je specifičnom slučaju ona često predmetom osude – ako, naime, žena u katoličkom društvu poput hrvatskog kaže da joj je nešto vezano uz trudnoću i/li majčinstvo teško, i sama sam to okusila na vlastitoj koži, ona često biva popljuvana, razapeta, ako ničim drugim, onda klasičnim oružjem filozofa iz fotelja – internetskim komentarima. Sigurna sam da ni jedna od nas koje smo pojele sve što se nudilo i popile svaka po drugu ili čak (avaj!) treću kavu tog prijepodneva ne bi izabrala drukčiji životni put od majčinstva, ali, kako to obično biva, nije nam bilo jasno zašto se tako esencijalna stvar za svaku ženu farba ružičastim toliko dugo?
Treće se tromjesečje došuljalo s krajem ljeta meni iza leđa i dočekalo me prilično nespremnu. Jedan sam dan samo shvatila da ne mogu više do najviših kopčica na svojim Mary Janes sandalama, da teško dišem (što je rezultiralo napadom panike jer sam mislila da će i dijete ostati bez kisika, ne misleći pritom da je razlog moje nemogućnosti da udahnem upravo to isto dijete koje nosim, odnosno djetetov pritisak na dijafragmu), da ne mogu više voditi pse u dugačke šetnje po blatnjavoj šumi ako ne želim pasti na guzicu što ni jedna trudnica, uvjeravam vas, ne želi), da ne mogu…
Lista je bila dugačka. Nakon prvog teksta o trudnoći i tome koliki su me strahovi obuzeli, i koliko sam teško podnijela odgovornost svake odluke o sebi – jer je ona posljedično i odluka o nekom drugome – osjetila sam se prilično izloženom. Kao da govorim nešto razmaženo, nepopularno, ako ništa drugo. Kao da govorim da nisam sretna, što je dakako daleko od istine. No ako se i najvažniji biološki procesi u životu jedne žene ne smiju emancipirati, kako ikada zaozbiljno možemo reći da smo ravnopravne? Jesmo li? Ne, u trudnoći još nismo.