Dok godinama gledamo kako Hrvate u Predsjedništvu BiH predstavlja Željko Komšić, simbol bošnjačkog šovinizma nad narodom koji je tim istim Bošnjacima bio i ostao slamka spasa, što u ratu, što u miru, dakle taj ljudski odron i recidiv islamističke hegemonije, posve zaboravljamo kontrast koji ta situacija stvara u odnosu na sudbinu Ante Jelavića. S jedne strane imamo čovjeka čiji je jedini “uspjeh” u životu to što je poslušno oruđe bošnjačke šizofrenije. Čovjeka koji je, ironično, zarobljavao suborce iz HVO-a 1994 nakon što su stali pod zajedničke zapovjednike i dok su u zajedničkim akcijama trebali braniti teritorij Bosne i Hercegovine. Nikada nije suđen za taj čin sabotaže, jasnog kaznenog djela niti izveden pred vojni sud. Umjesto tog dali su mu Zlatnog Ljiljana i savjetovali da ne traži domovnicu, jer će im trebati kao nedržavljanin RH. Da je državljanin RH pri prvom ulasku na tlo RH bio bi priveden. S druge strane, imamo legalno izabranog hrvatskog člana Predsjedništva BiH, izabranog voljom hrvatskog naroda, koji je protjeran iz zemlje jer se usudio braniti Daytonski sporazum i ustavna prava Hrvata. I dan danas živi kao prognanik. Kako je moguće da je njegov slučaj zaboravljen i da hrvatski političari kako u BIH tako i u RH ne koriste priču o njegovom canceliranju i progonstvu kao svoje najjače oružje protiv OHR-a? Trumpu su pokušali oduzeti život, pa je na tom atentatu napravio svoj najfamozniji povratak. Jelaviću nisu oduzeli život. Ali kao da jesu.
Jelavićev “grijeh”: Obraniti Dayton
Kad je OHR tenkovima dokinuo Daytonski i nametnuo tzv. Bonski ustav, Jelavić je shvatio dubinu nepravde i krenuo u političku borbu. Vjerovao je da se blokadom i zakonima može na samom terenu zaustaviti ludilo Wolfganga Petritscha. Raspuštanjem hrvatske vojske, Jelavić je poslao jasnu poruku da Hrvati neće služiti neustavnoj monarhiji Visokog predstavnika. Zbog tog poteza, u kojem je bio Milanović prije Milanovića, zbog odbijanja da bude Plenković, da tek slegne ramenima i poslušno pristane na poniženje svog naroda, optužen je za, pazite sad, “oružani ustanak”. Otkada se to oružani ustanci rade razoružavanjem vojnika? Medijsii pravno je tretiran od onih koji su počinili državni udar da je upravo on pokušao državni udar, dok je zapravo jedino branio ustavni poredak. Nisu mu dali izbora. Pred njim je stajala ćelija u Zenici, već pripremljena za njega, i unaprijed napisana presuda. Optužnicu bi mu napisali tek kad ga ulove. Sve je bilo spremno, osim što se Jelavić nije htio sagnuti.
Komšić: Simbol gaženja hrvatskog dostojanstva
S druge strane, dok Jelavić nosi teret izgnanstva kao simbol otpora tiraniji, u Predsjedništvu BiH sjedi čovjek čije je postojanje uvreda samoj ideji demokracije. I to OHR-u koji je eto tu da se bavi civilnim pitanjima naravno ne smeta.
Komšić, nametnuti predstavnik, služi kao alat za brisanje političkih prava Hrvata. Za sprječavanje povratka, za slanje poruke Hrvatima da ovo nije naša zemlja. OHR zna koliko je hrvatskih obitelji slučaj Komšić ne samo iselio nego i natjerao da se nikad ne vrate u BIH. Pa ipak isti taj OHR nastavlja dalje. Iz godine u godinu. Zadnje što su uradili jeste sakaćenje prava veta u hrvatskom klubu Doma naroda F IH. Komšićevo četverostruko silovanje predstavničke demokracije uz nedvojben austrijski , njemački i clinton pljesak pne samo da je negacija hrvatskog suvereniteta u BiH, nego je i simbol jasne nedvojbene mržnje određenih EU i USA struktura prema našem narodu, nepravda od strane međunarodne zajednice je eufemizam, jer ovdje se ne radi tek o nepravdi nego o pomno smišljenoj kulturi permanentnog ponižavanja jednog naroda sve kako bi se nad njim u miru dovršilo ono što nije u ratu i svelo ga se na statističku grešku. “Zajednica” od svega par zemalja EU koja blagoslivlja majorizaciju pod krinkom građanskog narativa nisu naši partneri i mi ne trebamo biti njihovi.
Priča o Jelaviću kao simbolu otpora
Priča o Anti Jelaviću daleko je snažnija od osobne tragedije. To je priča o borbi jednog čovjeka protiv sustava koji ne priznaje ni pravdu ni ustav. Nekoliko puta mu je nuđeno da se pokaje, javno povuče svoje stavove i da će optužnica protiv njega biti povučena. S Svaki put je odbio. Što nam ovo govori? Da su Bošnjaci i Austrija itekako svjesni njegove simboličke moći i boje ga se. A mi smo ga zaboravili. Mi prokleta molitvena zajednica koja se u svom fanatizmu i s Vatikanom posvađala. Jelavićeva priča mora izaći iz okvira BiH i Hrvatske. Ona mora doći do Trumpa, do Elona Muska, do svakog tko razumije što znači boriti se protiv institucionalne nepravde. Jelavić nije samo simbol Hrvata u BiH. On je simbol otpora malenih naroda globalnom liberalnom teroru koji i danas dominira zapadnim svijetom, simbol borbe protiv sustava koji poništava volju naroda i proglašava je neprihvatljivom.
Paralela s Mladenkom Zadrom i Augustinom Grebenar
Kao što su Mladenka Zadro i Augustina Grebenar simboli nepravde koja je prekrila epitetom “bijedno” bosansko, čitaj bošnjačko i haaško pravosuđe, tako je Ante Jelavić simbol ljigavr, bijedne političke represije koju provodi međunarodna zajednica. Jer doista moraš biti bijednik pa s tolikom moći udariti po individualcu, čovjeku. Kao što su Mladenkina i Augustinina obredne smrti, najsnažniji dokaz koliko je pravosudni sustav Europe , Amerike i Bosne ogavan, tako je Jelavić najsnažniji dokaz koliko su smeće EU, Bruxelles i tadašnji Washington. Jelavićeva sudbina pokazuje da pravda nije pitanje zakona ili istine – ona je pitanje političke volje. A ta volja bila je i još uvijek je okrenuta strogo protiv Hrvata u BiH.
Što ova priča znači za Hrvate?
Hrvati kao narod nisu ni približno svjesni težine koju Jelavić nosi na svojim leđima. On ne nosi samo vlastiti križ, nego križ cijelog naroda. Svaki sat svog života on je podsjetnik na nepravdu koju su Hrvati u BiH pretrpjeli. No, umjesto da ga doživljavaju kao simbol otpora, kao poliičkog heroja, stoika, ono baš čega nam fali u našem društvu, hrvatski politički vrh, osobito u Zagrebu, okreće glavu dok ga se lideri i kolege u BIH, svjesni kakav im je mač nad glavom boje javno i spomenuti i prozvati OHR za uništenje cijelog jednog života. Milanović, koji često govori o pravima Hrvata u BiH, do sada nije imao hrabrosti primiti Jelavića i pokazati da Hrvatska stoji iza svojih ljudi. Okolnosti su se promijenile. On je dužan to učiniti pogotovo sada nakon što zna da je svaki Hrvat iz BIH dušom i tijelom uz njega, osim ono stranačke šake jada koja je za ljubav Plenkoviću preglasala vlastiti narod. Plenković, europski diplomat prije svega, ne želi se zamjeriti Bruxellesu i prije će deva kroz iglene uši proći nego će on dopustiti EU zastupnicima HDZ-a da otvore ovu temu u EU parlamentu. Parlamentu kojem su puna usta ljudskih prava.
No, upravo Jelavićeva priča mora postati točka otpora našeg naroda. Ona naprosto mora obići svijet. Mora našom voljom i našim akcijama postati simbol borbe za prava malih naroda protiv tiranije velikih sustava. Ako to ne uradimo neka nas đavo nosi. Onda mi doista zaslužujemo Komšića.
Dostojan predsjednik nedostojnog naroda
Dostojan predsjednik protjeran iz vlastite zemlje jer je branio prava svog naroda je upravo naš predsjednik.
Nedostojan narodni predstavnik sjedi u instituciji koja ga ne bi smjela imati.
Ovaj kontrast nije sramota za hrvatski narod. Ovo je sramota Europe. Europe kojoj konačno moramo pokazati od šake do lakta. Tjerali su nas od EU, sada neka gledaju taj film.
wpDiscuz
