Published On: Pon, sij. 22nd, 2018

JEDNOM CERIĆ UVIJEK – CERIĆ Efendija koji je umalo prekrstio Bajram opet jaše

Nakon katil fermana Draganu Čoviću, Cerić je udario i na svekoliko hrvatstvo, Latine, naime. Neće, pošteno priznaje, s njima Bosnu dijeliti. Sikter, dakle. Eh, sad; treba li se bojati ex-reisa kojem ni hižaslav nije prošao. Bajram mu se, baš kao nekad Djed Mraz Aliji, junački odupro

Kada je definitivno otpala mogućnost da Mustafa efendija Cerić krene Brozovim stopama te postane doživotni reis, mnogima je pao kamen sa srca; Nakon njegovih gotovo dva desetljeća reisovanja… Što se nekima činilo kao vječnost. Ali, što je pusto vrijeme. Pa, nije reis stigao ni rezidenciju sagraditi!

Ubrzo smo, međutim, vidjeli kako je i mogućnost da efendija bude reis u miru – nikakva. Duša mu intervjui, piše ko u najboljim danima, a velika su mu inspiracija Hrvati. Priznao je usput i to kako mu je u Zagrebu ranih devedesetih bilo lijepo. Ali, tada je, sjeća se ta razmjerno objektivna starina, hrvatska metropola bila lučonoša slobodne misli i slobodnog govora. A onda je njega pozvalo u Sarajevo… i sve je otišlo k vragu!

Dječaci sa šibicama

Zapravo, od tih lijepih zagrebačkih dana traje ex-reisova skrb za Hrvate. Ma, gdje bili! Prvo im je, potktraj prošle godine, uputio pismo upozorenja: „Spašavajte BiH od Čovića!“, poručio je (svim) Hrvatima taj živahni sarajevski umirovljenik, ali ne (samo) kao penzioner koji ima još što za kazati, već i sa svjetske razine. Kao, naime, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa.

Da ukratko podsjetim one (Hrvate) koji nisu čitali ovaj SOS reisu-l-uleme emiritusa; Upozoreni smo da Dragan Čović ne umije sam ni vatru zapaliti, da mu nije Milorada Dodika. Ne kaže, doduše, tko je u konkretnom slučaju dječak s šibicama, ali čim poručuje da se treba riješiti stožernika, jasno je na koga sumnja.Prvenstveno! Mada bi se moglo zaključiti kako ni Dodik ne može ništa sam, bez svoga – Dragana. Tako bi se – lukav je efendija Mustafa – jednim udarcem riješio dvojice piromana. I, praktički, vatrogasci Bosni, umalo zapaljenoj, ne bi ni trebali.

Ali, ne slušaju, čudna je to sorta, Hrvati jednog od dvojice – drugi je Koke – najpoznatijih Cerića u Bošnjaka. Tako je to, čim odeš u penziju, nitko te, a kamoli inovjernici, više ne jebe ni za suhu šljivu.

Šute, dakle, Hrvati, iako se, uvjerava ih oprezni efendija, crni dim iznad Bosne vije. Lete i dalje Čoviću k’o da ništa nije bilo. I, jasno, prekipjelo je dobrome Bošnjaninu, dobrome Mustafi. Sad hoće da se spasi od svekolikog hrvatstva. „Bosnu nećemo dijeliti s Latinima“, poručuje glasom (i stavom) koji ne trepi pogovora. Sikter!

Nema više krkače!

A treba ga i razumjeti; Postavio je, naime, nekadašnji najbolji prijatelj rahmetli Moamera Gadifija, pitanje Hrvatima koji se češljaju dok Bosna gori: „Pa što od nas Bošnjaka očekujete?“ I, odmah odgovorio, ponudio jedno od – za Hrvate – željenih rješenja: „Da vam ljubimo ruku i da vas na krkače nosimo kao što smo vas nosili cijelo stoljeće?!“

Međutim, ma koliko se činilo kako je efendija glede Latina srca kamenoga. Nisu, pošteno priznaje, ni oni svi isti. Nisu baš svi Bosnu izdali. Ima, atestirao ih je, i časnih pojedinaca. Zlatnih ljiljana, takoreći. Oni slobodno mogu uzjahati ex-reisa. Pa, k’o i dosad, krkače. I ljubim ruke. Malo ih je, može to Cerić gotovo sve sam odraditi. Mi ostali, uzdaj se u svoje noge. I pola(h)ko. Vrata su širom otvorena.

Eh, sad; treba li se bojati ex-reisa kojem ni hižaslav nije prošao? Bajram mu se, naime, baš kao nekad Djed Mraz Aliji, junački odupro. Nemam baš konkretan odgovor, a onda ni utjehu odlazećim Latinima. A ako se netko i nada(o) da nas efendija – sve osim časnih izuzetaka – neće isčerat usranom motkom, evo što nam pri kraju otpusnog pisma piše:

Malo (nam) je tijesno

“… Mi smo tako ojačani što nismo pobijeni, mi smo tako osvješteni tako što nismo pokršteni, ne samo u vjerskom, već i u nacionalnom smislu – nismo ni Hrvati, ni Srbi, ni neopredjeljeni – mi smo dobri Bošnjaci i Ponosni Bosanci…

Ostali smo dosljedni našoj bosanskoj naciji, vjeri i tradiciji nakon svih iskušenja, koje ne bi izdržao ni jedan narod, ni jedna nacija, ni jedna vjera na svijetu to što smo mi Bosanci izdržali u zadnjem stoljeću od naša dva susjeda koji su nam uvijek radili o glavi i koji nam još uvijek rade, ali naša bosanska glava je očvrsnula tako da je jača od bosanskog oraha (što bi, opaska. J.V., s bukvom?) i otpornija od bosanskog kamena (a hercegovačkog?! – opet. op. J.V.)“, tvrdoglav je Cerić.

… I, malo nam je sad – tijesno, dodao bih ja, Latin pokvareni!

Josip Vričko l Dnevnik.ba

Pravila ponašanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer