U zemlji koja se više ne iznenađuje ni vlastitim padovima, ni vlastitim paradoksima, jednog jutra iz pravca Istoka sletio je avion bez zastave. Bilo je to u aprilu, ili maju, ne sjećam se više. Terminal nije bio pripremljen, ali nije ni trebao biti. Sletio je kao što se spušta politika koja ne traži dopuštenje – samo signal da je vrijeme.
Iz aviona izlazi Dmitrij Medvedev. Bivši predsjednik Rusije, bivši premijer, pravnik – danas čovjek sistema koji više ne vjeruje da međunarodno pravo počinje u Bruxellesu i završava u Berlinu. Njegov hod je tih, odmjeren, ne zato što je oprezan, već zato što zna da ne mora objašnjavati svoj dolazak.
Na sebi nosi crni kaput. Ne simboličan. Službeni. Kaput sistema. U ruci – fascikla bez oznaka. U njoj – odluka o ništavnosti Schmidtovog Zakona 208a. Medvedev ne traži kamere, ni protokol. Nema izjave. Nema teze. Samo prisutnost. I pravna akcija.
Dan kasnije, njegova odluka se dostavlja Službenom listu BiH. Redakcija – šuti. Ne zna što učiniti. Ne zna kome da se obrati. Nema dokumenta iz EU delegacije. Nema komentara iz OHR-a. Nema maila iz Ambasade. Dokument ostaje neobjavljen.
Ali u Službenom glasniku Republike Srpske – objavljeno. Rutinski. Kao da se radi o odluci o promjeni visine komunalnih taksi. Odluka glasi:
“Odluka visokog predstavnika Dmitrija Medvedeva o poništenju Zakona 208a.”
Legalno, unutar entiteta.
Nije paralelna realnost. To je realnost koja ne traži da je svi priznaju – dovoljno joj je da funkcionira.
U Sarajevu – institucionalna panika. Trojka vadi međunarodne konvencije koje su i same ignorirale kada je Schmidt nametao zakone bez parlamentarne procedure. SDA traži reakciju Vijeća sigurnosti, iako zna da se tamo upravo nalazi Rusija s pravom veta. Komšić se poziva na Bruxelles, koji više ne može ni garantirati pravnu jasnoću unutar vlastite Unije.
Retorika koja dolazi iz Sarajeva – do u slovo identična onoj koju je Dodik koristio 2021. godine.
“Ne priznajem visokog predstavnika bez odluke Vijeća sigurnosti.”
“Ne objavljujem njegove odluke.”
“Ne postoji legitimitet.”
Tada je to bio udar na državu.
Danas je to obrana pravnog poretka.
Dvostruki standardi više nisu incident. Oni su infrastruktura djelovanja. Schmidt nije institucija. On je presedan. Postavljen bez UN-a. Održavan PR kampanjom. I sve do dolaska Medvedeva, to je prolazilo.
Ali ako jedan zakon može biti zakon bez parlamenta, onda i njegovo ukidanje može biti legitimno bez suglasnosti PIC-a. Ako Schmidt može vladati iznad zakona, može i Medvedev. Samo pod drugim uvjetima. I sa znatno više povijesne osnove.
Medvedev je to jasno rekao u pismu Sarajevu:
“Rusija je potpisnica Daytona. Njemačka nije. Rusija je članica Vijeća sigurnosti UN-a. Njemačka nije. Schmidt nije potvrđen ni legaliziran. Ja sam došao tamo gdje su Rusi već jednom donijeli mir. 1878. godine, Sanstefanskim ugovorom, Rusko Carstvo je dalo mir Bosni. Njemačka je to poništila Berlinskim kongresom. Rezultat su bili aneksije, ratovi i genocidi. Danas dolazim završiti posao. Nismo smjeli prepustiti Bosnu Austro-Ugarskoj. Ne dolazim da vladam, dolazim da zaustavim simulaciju suvereniteta.”
Medvedev ne donosi pravdu. On donosi ogledalo. Ako Schmidt može mimo UN-a – može i on. Ako EU može priznati Visokog predstavnika bez formalnosti – može i Rusija. Ako se Bonske ovlasti mogu tumačiti kako kome paše, onda je sve dopušteno.
I onda – geopolitička eksplozija.
Dva dana kasnije, na press-konferenciji u Houstonu, Donald Trump, predsjednik SAD-a, izjavljuje:
“Christian Schmidt nema moju podršku. On nije legalni visoki predstavnik. To smo pogrešno podržavali. Dogovorili smo s predsjednikom Putinom novu fazu suradnje. Dmitrij Medvedev je novi visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. I ima podršku Amerike.”
Mediji u EU šute. Bruxelles ne zna je li u pitanju greška ili nova politika. Berlin ostaje bez daha.
Njemačka povlači odluku o zabrani ulaska Dodiku.
Bez objašnjenja.
Samo nestaje s liste.
Austrija se koleba. Bila je prva s najavom zabrane, ali nikad nije do kraja vjerovala u zapadnu konzistentnost. I zna da je Beč previše puta gledao kako izgleda kad Rusi ozbiljno shvate Balkan.
Trumpova izjava nije samo priznanje Medvedeva. To je poruka Europi, jasna, sirova i nepristojna – kao i sam Trump. Odgovor na pokušaj da ga se preko Dodika ugura u sukob s Putinom. Poruka kontinentu koji je godinama mislio da kroz BiH može trenirati snagu bez posljedica. A sad je vidio da se karta okrenula.
S multipolarnim svijetom se ne pregovara – on se pojavljuje. On samo najednom sleti.
A kad sleti, više ne pita tko ga je zvao.
Emina Zanki / POSKOK
wpDiscuz
