Published On: Wed, Aug 21st, 2013

Zašto Dodik mora stati s iredentizmom…

Otkada su američki krojači historije, od bosanskih i hercegovskih berača pamuka zatražili da ulete u BigBrother sobu zvanu Dayton, traje sumorna postdaytonska stvarnost.

Pozicije koje su tri glavna aktera Bošnjaci, Srbi i Hrvati  u toj sobi zauzeli  jednako su sumorne.

U tom apsurdu vječnog pripetavanja  prolaze i naši životi.

Besperspektivno, u  tužnom Mešinom prokletstvu  trajnog iščekivanja nekog boljeg sutra. Ništa se nije promijenilo.

Tamni vilajet zamjenjen je tamnilom daytonske tinte.

Okove otomanskog, austrougarskog  ekonomskog i svakog drugog izrabljivanja zamjenili su  okovi američkog pragmatizma koji  pred licem Europe i na tlu Europe, u brk istoj toj navodno sve snažnijoj Europi  ne dopuštaju uspostavu demokracije i konačnu primjenu europske prakse i u ovoj najnerazvijenijoj europskoj zemlji.

Okovi su to skovani naftom, anadolskim nosačima raketa, kamatama i profitom na Bliskom Istoku koji je danas daleko bitniji od nas koji tu živimo, budući da je jedan bosanski ili hercegovski život prosti klinac za jedan promil podizanja američkog standarda.

Ameri su opet u našoj zemlji našli svoje talibane, raznoraznu dojenčad soroševog mlijeka, djecu lažne ljevice,  sisavce fondova koji sišu dolare i na našoj tragediji, balavce  koje je neki čiko potapšao po ramenu i uvjerio da su nova elita kojoj je Svevišnji dao zadatak da prosvijetli primitivna sela, vukojebine  koje su ih prije toga, pokušale zadojiti glupom zavičajnom ideologijom.

Okovi su to  kojima je okovana naša draga čemerna domovina.   Kako u Čemernom tako i u ostatku zemlje.

Metastazirana  učmalost, kaskanje za Europom koja nema hrabrosti Amerima pokazati srednji prst,  civilizacijska odsječenost od iste, a tako blizu nje, višestoljtni podsmijeh primitivnoj Bosni, potpuna izoliranost u svim mogućim standardima od naprednog svijeta, postkolonijalni sindrom kojeg se nikako ne možemo rješiti, naše je vječno prokletstvo koje se mora prenijeti i na neka nova pokoljena.

Ta što bi sutra neki novi Bosanci i Hercegovci, naši unuci i praunuci bili neka nova slobodnomisleća europska gospoda kada mogu biti ono šta su im bili djedovi i očevi. Primitivni i zaostali kolonizirani domorodci.

Permisivna i manipulativna raja na periferiji Europe i na periferiji Neootomanije, raja  koja ne zaslužuje da slobodno misli i da kreativno doprinosi čovječanstvu.

Iako moderna sociologija tvrdi da svako društvo ima svoje prosvjećene elite, koje u bremenitim povijesnim trenucima na sebe preuzimaju odgovornost ustoličenja države i jačanja državničke svijesti, kao institucionalnog okvira koji je jednako potreban da služi svima,  izgleda da se na tlu BIH nešto pokvarilo.

Ili te elite nema,  ili pak sociologija kao takva vrijedi svugdje osim u BIH.

Da kojom srećom u BIH postoji takva elita, stvarni akademici, i stvarni državnici humanističke provinijencije, koji razmišljaju dugoročno i za dobrobit cijelog društva, ljudi koji bi izišli iz uskih nacionalnih krugova i krenuli razmišljati šire, iz perspektive općeg dobra,   kako se to često zna čuti u recentnim istupima naše političke estrade, život bi u BIH  odavno bio kudikamo bolji a  zemlja bi bila lišena vlastitog tisućljetnog kompleksa.

Lišena podvale tzv. metafizike Bosne koju službeni Saraj pušta u javnost kao nekakav medijski opijat za mase plašeći svakog tko ne promišlja Bosnu sarajski.

Takve elite na žalost nema.

Postoje tri nacionalna korpusa i tri nacionalne ideje. Koje savršeno odgovaraju interesima modernih kolonizatora BiH i karijerama karikaturalnih diplomata poput Patricka Moona i Valentina Inzka koji u ovako smiješnom društvu na trenutke  djeluju čak i ozbiljno.

Kako je u Čemeriji sve naopako, od zakona logike do osnovnih pravila  aritmetike tako je i paradigma patriotizma otišla u potpuno suludom smjeru.

U interesu onih koji su nakon pozicije državotvornog naroda, i “jedinih ispravnih” pokušali prisvojiti i poziciju jedinih patriota BIH. A za što ogromnu krivnju imaju hrvatske i srpske elite u BIH. Koje su im tu poziciju i prepustile.

Upravo ovdje leži poanta ovog pisma Dodiku. Poziv da prestane biti Dodik i postane državnik.

Neće se BH čvor rješiti na način da Sarajevo maše patriotizmom dok Srbi i Hrvati za to vrijeme dižu nos.

I Srbi i Hrvati su građani BIH. I Srbi i Hrvati su BH blok

Kraj BH premetaljke bit će onda kada u BIH zažive ravnopravne patriotske vizije uređenja BIH koje će plasirati Banjaluka i Mostar, za koje se neće dopustiti da ih se u startu proglasi kao antidržavne ideje, nego kao iskreni  državnički diskurs.

Ovo je naša vizija dugoročnog i stabilnog uređenja BIH, stojimo iza nje, ne dozvoljavamo da ju se proziva separatističkom i nebosanskom i nehercrgovskom, utemeljena je na najdemokratskijoj europskoj praksi, na međunarodnoj povelji o ljudskim pravima i idealu slobode  i ne dozvoljavamo da neko bude veći patriot BIH od nas“.

Kada se iziđe s tim stavom gotovo je sa sarajevskim divljanjem.

Sa divljanjem u kojem je patriot BIH prosti bošnjački nacionalist, čovjek  kojeg apsolutno ne zanima srpski ili hrvatski stav. Toliko takav voli BIH i njene građane i narode da ga mišljenje njegovih  sugrađana u BIH apsolutno ne zanima, iako bi, da je istinski zainteresiran za opstanak zemlje jednako pozorno  slušao što žele Hrvati i što žele Srbi, njeni ravnopravni građani i narodi pa bi nekakav okvir za zajedničku državu kreirao s njima, s kojima mu je sutra živjeti umjesto da o opstanku zemlje razgovara s baletanima i bankarima koji su tu tek u prolazu i  turistički.

Pojednostavljeno kazano , jadan je patriotizam lažnih i “jedinih” patriota. Provaljen je i lažan.

Jadan jer je licemjeran i proziran budući da se ni u jednoj svojoj crti ne odvaja od , po državu, tako nemogućeg antidržavnog  unitarizma,  a štetan jer  ne dozvoljava da se u BIH razvije istinska državnička misao.

Misao koja nadilazi bošnjačko i srpsko i hrvatsko, i koja stvar sagledava iz pozicije opstanka i jačanja države, misao koja BIH shvaća daleko kompleksnije od pukog genocidiranja polovice zemlje i fašiziranja njene jedne četvrtine.

Znate li naime za jednog patriotu neke moderne i jake države koji javno veliča njene konkvistadore u prošlosti?

Možete li zamisliti Francuza koji veliča npr. Adolfa Hitlera ili Irca koji slavi pokolj u Derryu?

No  čest je slučaj u blesave bošnjačke patriotske vlastele gdje u nebo dižu nekakve smiješne likove  od Stambola koji su srednjovjekovnoj Bosni oduzeli sve elemente državnosti.

Npr. danas u Saraju egzistira ansambl Mehmed El Fatih, koji izvodi divne islamske ilahije koje je doista milina slušati, no ta draga djeca koja pjevaju u tom zboru pojma nemaju da im zbor nosi ime po liku koji je odrubio glavu posljednjem bosanskom kralju Tomaševiću.

I to nitko od patriota da primjeti. Taj eto, sitni mali, sarajbulski paradoks. Kao i cijeli niz ulica u BIH koje nose imena po otomanskim vladarima.

Znate li za patriotizam , državništvo, koje voli državu a onda konstantno nad zemljom priziva vladavinu stranog Suverena, odbijajući samo preuzeti tu ulogu koja mu , kao takvom, etatističnom, pripada?

Pada li vam na pamet bilo kakav patriot Belgije koji nad tom zemljom priziva vladavinu nebelgijanaca, i režim neke više sile koja će umjesto flamanske i valonske elite uvesti Belgijancima reda?

No posve je normalno u Bosni, da patriotska sarajska elita iz godine u godinu ispoljava postkolonijalni refleks uporno odbijajući preuzeti državničku odgovornost, držeći BIH i dalje u stadiju posljednjeg preostalog europskog čitluka.

Primjerice patriotima Bosne posve je normalno da im strano veleposlanstvo organizira panel o preustroju zemlje, begovčiće to ne vrijeđa, njihove lažne patriotske dušice posve normalno prihvaćaju takvo poniženje zemlje.

Jel vam poznat slučaj europskog patriotizma, u modernim europskim demokracijama koji voli svoju zemlju a onda cijele njene regije, etnije, i ideje naziva genocidnim ili fašistoidnima iako navodno želi ojačati zemlju iznutra?

Možete li zamisliti Njemca, koji kaže da obožava Njemačku da ju želi osnažiti iznutra ali da Bavarsku njen južni dio smatra genocidnom i fašistoidnom prćijom?

U BIH je pak, to svakodnevnica. Ako ne misliš onako kako misle Age Sarajlije ili si Srb genocidaš ili su u najbolju ruku hrvatski UZP-ovac.

“Patrioti” Bosne npr likuju kada strani kolonizator u BIH posve razruši domaću banku a na njeno mjesto instalira desetke novih stranih financijskih institucija.

“Patrioti” to smatraju dobrim potezom za zemlju. I u pravu su ako je u budućnosti i dalje žele vidjeti kao koloniju.

Bošnjačka buržoazija bošnjačkoj sirotinji prodala je lažnu nadu kojom je drži u emotivnoj ucjeni, emociji političkog ropstva.

Od 1995-e do danas nisu odmakli milimetra od osnovne ideje bošnjačke nacionalne države. Kad kažu bosansko misle na bošnjačko, kad kažu jačanje BIH misle na jačanje bošnjačkih nacionalnih interesa.

Jačanjem ekskluzivne bošnjačke ideje slabi šansa za opstanak BIH, jačanjem unitarističke priče jača šansa za raspad zemlje. Bošnjačke elite svjesno uništavaju BIH.

To je ona strana priče koja se bošnjačkoj raji ne govori, jer ih se drži u iluziji da je pobjeda skoro tu, i da će za koji dan i Srbi i Hrvati u BIH kapitulirati sa svojim pričama i svi redom stati  iza Željka Komšića i Svetozara Pudarića.

Kako može opstati i koliko dugo može opstati takva zemlja?

Je li ta zemlja, o kojoj pjevaše sefardi,  zemlja koja je nadahnula Andrića i Selimovića, i koja je dala brdo nekih pametnih ljudi, npr. sve hrvatske nobelovce,  uopće više postoji i ima li šanse s ovakvim političkim elitama uopće opstati i ako da ima li svrhe njen daljnji opstanak?

Faktično postoji, ima je na nekakvom papiru. Neki tvrde i na salveti.

U stvarnosti radi se o virtualnoj državi, koju , ovakvu, ne prihvaća velika većina njenih građana i niti jedan od njena tri naroda.

No smisao njenog opstanka ipak postoji.

Kao i interes da BIH opstane kao zajednički politički okvir, jednako bitan i Srbima i Hrvatima i Bošnjacima u njoj.

Samo je put do tog smisla poprilično dugačak.

Naime, neće nama, ovdje u BIH, sreću donijeti ni MZ, ni USA, ni Inzko , ni bilo tko od stranih prodavača sreće ako je mi sami ne otkrijemo.

Osnovni problem BiH stvarnosti zapravo u suštini nije  američko paradiranje niti sarajaveska erdoganofilija.

 

Zamrlo srpsko i hrvatsko državništvo

Problem BH državnosti nije u bošnjačkom šovnizimu nego  leži u zamrlom srpskom i hrvatskom državništvu i u činjenici da su Hrvati i Srbi, kao narodi s dugom državničkom tradicijom i državničkim idejama,  nekakvim čudnim povijesnim spletom okolnosti pristali biti dežurni krivci i antidržavnici koji dobijaju po prstima.

Nakon što su se ispuhale srpska i hrvatska nacionalna ideja i nakon što su RH i Srbija krenule u nekom novom smjeru nacionalne politike Hrvata i Srba u BIH ostale su ošamućene.

Nespremne na izgradnju vlastitog političkog puta koji u prvom redu gleda interes srpskog i hrvatskog naroda u BIH ne obazirući se na interese “matičnih” država.

Koje su sve samo nisu to – matične zemlje.

Povijest Bošnjaka, neka me isprave ako griješim, baš se i ne može podičiti nekim jakim državničkim inicijativama, niti Bošnjaci danas pokazuju kapacitet za to. Ne znači da ga i nemaju, no ne pokazuju ga.

Povijest Bošnjaka, izuzev tek nevnjerojatnog državništva Dežmala Bijedića, povijest je  političkih begovata.Begovat je permanentno stanje služanske svijesti. Kolonijalan odnos. Begovat ne može izrasti u državu. On odbija biti država.

Dokaz tome je da su ideju državništva potpuno podredili uskoj etnonacionalnoj ideji u državi tri etnije, i da cijelu priču oko BIH promatraju iz pozicije bošnjačkog nacionalnog unitarizma umjesto da ju promotre iz perspektive mogućeg, perspektive opstojnosti države, kao Bosanci i Hercegovci, termin u koji se tako često deklerativno kunu.

Oni i ne pokušavaju shvatiti da među Srbima i Hrvatima jednako živi ideja moguće jake države. Partnere među Hrvatima i Srbima uopće ne traže. Tzv. lijeve partije časte komplimentima SDA, šute o Erdoganu a sve što je hrvatsko i srpsko nazivaju antibosanskim. Ukratko, smatraju pola države i 2/3 njene konstitutivnosti neprijateljima. To znači da veći dio BIH smatraju neprijateljskim. Kako onda smiju reći da vole BIH?

Promotreno iz te perspektive države i njene dobrobiti, iz pozicije interesa svakog građanina a ne samo “naših građana”,   ne dakle iz stolice prostog bošnjačkog šoviniste,  gledajući ukupnu svjetsku povijest raspada cijelog niza propalih unitarnih pokušaja u kojima je velika nacija pokušala postrojiti male, pa je cijela priča završila u krvi ili krvavom raspadu,  dolazi se do jednog vrlo jednostavnog zaključka koji potpuno izokreće paradigmu ove naše otužne Čemerije:

  • Svaka ideja uređenja BIH koja zagovara njenu unitarizaciju negirajući nacionalna pitanja bosanskohercegovskih naroda duboko je antidržavna ideja za BIH i sigurno vodi ka njenom neumitnom raspadu. Zato je stav primjerice Bakira Izetbegovića koji kaže da je svaka priča o federalizaciji BIH  zločinačka priča duboko antibosanski i antipatriotski stav.
  • Svaka ideja BIH koja u prvi plan stavlja rješavanje nacionalnih pitanja kao pitanja svih pitanja duboko je patriotska ideja koja Bosni i Hercegovini daje šansu da preživi. Na istom onom principu na kojem danas slobodno i prosperitetno žive sve europske višeetničke političke nacije.

Iz tog izvlačimo sljedeće:

Ideja federalizacije BIH, daleko je patriotskija ideja od ideje koju zastupa “patriotski” Saraj, budući da se uspostavom  federalnih jedinica Bosni i Hercegovini daje državnost, ona postaje lišena nacionalizama, uređena kao svaka moderna europska višeetnička zemlja i konačno masovno prihvaćena od većine svojih građana. Što znači da prvi put u povijest postaje država.

Sovjetski Savez i ruski unitarizam, britanski unitarizam i Irska, Amerika i engleski rojalizam, Jugoslavija i srpski unitarizam, Austrougarska i bečki unitarizam/ugarski poluhegemonizam, Bangladeš i pakistanski unitarizam, sve su listom propali konglomerati koji su danas hladni i mrtvi.

Jer se jedan nacionalizam bio raspalio.

Ali eto bošnjački unitarizam koji je okružen sa 14 milijuna Srba i Hrvata nekako bi po nekoj  procjeni saraj čaršije morao uspjeti.

S druge strane španjolska, belgijska, švicarska i moderna prosvijećena britanska nacija još uvijek žive kao federacije svojih unutarnjih etnija, naroda itd.

Opstale su se jer su se formalno ili faktički federalizirale, jer su brojniji pristali čuti zahtjeve manje brojnijih. Takav model stabilizacije zemlje njenom federalizacijom, model koji joj treba k’o žednome vode,  zabranjena je tema u “demokratskoj” BIH.

Toliko je povijesnih primjera koji Bošnjacima mogu poslužiti kao prosvjetljenje prije konačnog raspada zemlje, i kao upozorenje da prestanu sa nacionalnim šovinizmom dok ima vremena.

Ali zašto bi to Bošnjaci bili prvi i pametniji od svih ostalih naroda svijeta, što bi baš Bošnjaci bili prvi  koji su na vrijeme shvatili kada imaju pravo biti jednako glupi kao i svi ostali prije njih pokušati što nije uspjelo nikome?

I opet, što bi to Srbi i Hrvati čekali Bošnjake da progledaju?

I imaju li ih uopće prava čekati? Jer vrijeme nije njihovo vlasništvo.

S te strane, ogromna je odgovornost u BIH na Banjaluci i Mostaru da u javnosti etabliraju novu paradigmu BH državništva i patriotizma.

Onu koja je potpuno lišena  sarajske propagande. Ne zato kako bi se time zajebao Saraj nego zato kako bi BIH opstala, iz razoga jer njen raspad ne bi ništa dobra donio ni Srbima ni Hrvatima.

A još manje Bošnjacima.

Štoviše doveo bi u pitanje opstanak i srpskog i hrvatskog  naroda na tim područjima,  koji bi u slučaju raspada zemlje postali periferije ekonomskih prostora tzv. matičnih država.

Srbi u tom smislu imaju kudikamo veću odgovornost jer za razliku od Hrvata nisu  mali , smušeni i politički kastrirani a uz to imaju i nekakve medije i institucije koje su u stanju parirati sarajevskom antidržavnom spinu.

Osim toga srpska politika rijetko je bila autarkična i samodovoljna. Ako je i bila bilo je to  u periodima najdubljeg pada srpske nacije.

Stoga je vrijeme i  da Dodik konačno stane sa  iredentizmom.

Pričom o secesionizmu, možda dobije koji dnevnopolitički bod, no ta priča  dugoročno slabi i  samu RS i goni vodu na sarajevski a i trenutni beogradski mlin (onih koji su  donedavno bili autarkični).

Onaj trenutak kada Banjaluka i Mostar zaustave sarajevsku privatizaciju  patriotizma kao eksluzivnog sarajskog prava, i kada se taj nacionalistički diskurs potpuno dešifrira  u tom trenutku Bošnjaci će zatražiti treći entitet. Bošnjački.

Hrvati i Srbi neće imati ništa protiv.

Pametni su, kako bi to rekao pokojni drug Račan,  shvatili…

Ivan Šušnjar l 21.8.2013.