Published On: Wed, Nov 19th, 2014

Jean-Michel mučki je ubijen u “klaonici”: “Vukovar je moj izbor, u dobru i u zlu”

JEAN-MICHEL NICOLIER rođen je 1. srpnja 1966. godine u francuskom gradu Vesoulu. Početkom Domovinskog rata, u srpnju 1991. godine mladić se usprkos preklinjanju majke uputio u Zagreb gdje se priključio Hrvatskim obrambenim snagama na ratištu kod Karlovca.

“Želim pomoći tim ljudima, oni me trebaju. Ja moram ići, ali vratit ću se. Ti znaš da sam ja divlja trava koja nikada ne nestaje,” rekao je Nicolier prije odlaska na ratni put koji ga je u rujnu 1991., zajedno sa zadnjim dragovoljcima HOS-a doveo do Vukovara.

“Francuz”, kako su ga zvali suborci, je na vukovarskom Sajmištu ranjen 9. studenog, devet dana kasnije je iz bolnice odveden na Ovčaru u hangar sa zarobljenicima gdje su ga, prema iskazu svjedoka Dragutina Berghofera Belog, četnici prvo “samljeli batinama” da bi ga potom metkom dokrajčio Spasoje Petković zvan Štuka. Četnik je nakon mučkog ubojstva Nicolieru iz džepa uzeo 20 franaka, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni.

Dvadeset godina bez traga i glasa

Iako su zadnji sati života Jean-Michel Nicoliera rekonstruirani kroz svjedočenja pokajnika, njegova majka je na vijesti o sudbini sina čekala 20 godina. U trag joj je ušao danas razvojačeni branitelj iz Tovarnika Antun Ivanković, otkrivši da ona, za razliku od sina, nosi prezime Fournier.

Ivanković je Lyliane Fournier poslao pismo, kojeg je preveo Ivo Livljanić, prvi veleposlanik Hrvatske pri Svetoj  Stolici i tako joj nakon dvadeset godina otkrio sudbinu sina, ali i činjenicu da je njegovo herojstvo ostalo zauvijek urezano u sjećanju Hrvata.

U odgovoru na potresne vijesti, Fournier je napisala da je njezin sin bio šutljiv i da je “osjećao stanovito poslanje, misiju.”

“U vrlo bolnim okolnostima mog života  želio me zaštititi i nazivao me ‘njegovom košutom’. Osjećala sam da nije sretan na ovom  svijetu, bio  je previše uspravan i nije prihvaćao kompromise,” napisala je majka.


Dokumentarac o francuskom dragovoljcu

Antun Ivanković ovih dana završava film o francuskom dragovoljcu čije “poslanje” i ratni put sa zanimanjem istražuje već dugi niz godina. Prve kadrove je snimio 2012. godine, a u njima Fournier iznosi sjećanja na sina, opisuje njegov odlazak u Hrvatsku i vlastita promišljanja o odluci da se kao dragovoljac uključi u Domovinski rat.

Film, čija se premijera očekuje iduće godine, donosi potresne scene koje su francuski reporteri snimili tek nekoliko sati prije nego što je Jean-Michel odveden na Ovčaru.

Mladić je sunarodnjacima tadašnju situaciju u Vukovaru opisao riječima klaonica. “Klaonica, klaonica, klaonica,” rekao je odjeven u plavičasti ogrtač.

“Više puta su mi predložili da izađem iz grada i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. U Vukovar sam došao kao dragovoljac. Mislim da im trebam pomoći. Vukovar je moj izbor, i u dobru, i u zlu,” riječi su Nicoliera zauvijek zabilježene na snimci.

Priča o mladom Francuzu je pretočena i u roman naslovljen “Jean ili miris smrti”, koji je utemeljen na dugogodišnjoj osobnoj istrazi Nevenke Nekić i protkan iskazima sa suđenja u Beogradu, pismima Jeanove majke i isječcima iz francuskog tiska. Knjiga je izdana u nakladi Udruge dr. Ante Starčević iz Tovarnika.

Etika pravde i morala

Značaj kojeg smrt mladoga Francuza ima za Vukovar ponajbolje opisuje govor održan prilikom prošlomjesečnog svečanog otkrivanja mosta “Jean-Michel Nicolier“ u gradu heroju prilikom kojeg je rečeno da ona nadilazi tragediju ratnog sukoba. Riječ je o mladiću za kojeg ne zna puno Hrvata, a kojeg je u Hrvatsku dovela “etika suosjećanja prema ugroženom malom narodu, etika pravde i morala”.

Predsjednik Josipović je 17. studenoga 2011. Nicoliera posmrtno odlikovao Redom Nikole Šubića Zrinskog za iznimnu hrabrost i junaštvo koje je iskazao u obrani Vukovara. Odličje je preuzela njegova majka Lyliane Fournier. Istoga dana dodijeljena mu je i Počast županije, priznanje Vukovarsko-srijemske županije za ljubav, odanost i hrabrost u Domovinskom ratu. Još 15. studenoga 2006. posmrtno mu je dodijeljena Spomen-plaketa “Vukovar 1991”, piše Glas Slavonije.