MLADA novozelandska premijerka Jacinda Ardern od početka svog mandata slovila je za jednu od predvodnica novog progresivnog vala u svjetskoj politici. Tu je reputaciju potvrdila svojom reakcijom na teroristički napad u Christchurchu, u kojem je deklarirani fašist iz Australije ubio 50 muslimanskih vjernika, prenosi Index.hr
Na barbarski pokolj ljudi koji su na Novi Zeland došli u potrazi za boljim životom, u trenutku dok su se molili u džamijama, Ardern je odgovorila suosjećajno, ali odlučno. Poručila je bjelačkom teroristu, koji je u svom manifestu dao do znanja da je njegov teror imao za svrhu produbiti jaz i potaknuti sukobe između manjinskih muslimana i većinskih kršćana i nevjernika, da je izabrao Novi Zeland zbog njegove “raznolikosti u kojoj dijeli zajedničke vrijednosti”, no da ga Novozelanđani “potpuno odbacuju i osuđuju”. U naknadnom govoru dala je do znanja da neće izgovoriti ni njegovo ime jer mu ne želi dati zloglasnu slavu za kojom je težio.
Najavila je i hitnu zabranu jurišnog i drugog poluautomatskog oružja vojnog tipa. Otišla je u džamiju u kojoj je izvršen pokolj i tamo izrazila sućut i podršku pripadnicima pogođene muslimanske zajednice. Obećala je i da će pokriti pogrebne troškove obiteljima 50 ubijenih. Mnogi mediji i komentatori na društvenim mrežama pohvalili su je kao državnicu koja “redefinira vodstvo u doba terora”, odlučno ustajući protiv sve raširenijeg protumuslimanske netrpeljivosti i mržnje na Zapadu.
Jacinda Ardern s hidžabom na glavi citirala proroka Muhameda
No prošli petak je, na odavanju počasti žrtvama u Christchurchu na kojem su sudjelovali deseci tisuća Novozelanđana, otišla još dalje – prema nekima, predaleko.
“Prorok Muhamed, salalahu alajhi vasalam (mir bio nad njim), rekao je: ‘Vjernici u svojoj uzajamnoj ljubaznosti, suosjećanju i milosrđu su kao jedno tijelo.’ Kad bilo koji dio tijela pati, cijelo tijelo osjeća bol. Novi Zeland žaluje s vama. Mi smo jedno”, poručila je Ardern, citirajući hadise (zapise o riječima, djelima i prešutnom odobravanju proroka Muhameda, što je uz Kuran glavni izvor islamske teologije). Pritom je, kao i pri posjetu džamiji u Aucklandu idući dan, nosila muslimansku maramu, poznatu kao hidžab. Isto su na taj dan učinile i mnoge druge Novozelanđanke, čime su htjele simbolični izraziti solidarnost s muslimanskom zajednicom.
Možda će to zvučati neumjesno, ali valja priznati kako je prilično neobično da novozelandska premijerka, koja nije muslimanka po vjeri, nosi muslimansku opravu i oslovljava proroka Muhameda tradicionalnom muslimanskom frazom. Neobičan je i njen izbor citata kojim je htjela ilustrirati zajedništvo i solidarnost između nemuslimanske većine i muslimanske manjine na Novom Zelandu, budući da se ovaj hadis očito odnosni na partikularno suosjećanje i milosrđe među muslimanskim vjernicima – ne na univerzalnu međuljudsku empatiju. Ardern je možda htjela reinterpretirati ovaj naputak proroka Muhameda muslimanima, no opet, to zaista nije zadatak koji se očekuje niti je primjeren lideru jedne sekularne države. Posao političara nije redefinirati, ali ni pogrešno predstavljati religiju, pa makar i iz plemenitih pobuda.
Hidžab, odnosno prekrivanje čitavog tijela, osim ruku i lica, uključujući kosu, vjerska je obveza za žene tijekom molitve i u blizini muškaraca (iznimka su članovi uže obitelji) u sve četiri glavne islamske škole teologije. Teologija je u islamu inače usko povezana, ako ne i istovjetna pravnom nauku, budući da je šerijat – islamski vjerski zakon koji obuhvaća sve, od odijevanja, hrane i pića, preko seksualnih odnosa i braka, pa do odnosa prema nemuslimanima (i onima koji su napustili islam) – fundamentalni dio islama kao religije.
Tumačenje šerijata i propisanih kazni za različite prijestupe razlikuju se u različitim većinski muslimanskim zemljama i zajednicama diljem svijeta. No činjenica je da se ono što je u zapadnim i sekularnim društvima potpuno legalno, u dobrom dijelu tih zemalja kažnjava zatvorom, primitivnim fizičkim kaznama, pa čak i smrću: od izvanbračnog i istospolnog seksa, konzumiranja alkohola, do bogohuljenja ili napuštanja islama.
U islamu, unatoč različitim tumačenjima i propisima, religija u načelu nije primarno stvar pojedinca i njegovog osobnog odnosa s bogom, već zajednice koja uređuje odnose unutar sebe prema onome za što vjeruje da je božji naum. Činjenica je, na kraju krajeva, i da je nošenje hidžaba, a u nekim slučajevima i nikaba koji pokriva cijelo lice, ne samo vjerska, nego i zakonska obaveza u Iranu i Saudijskoj Arabiji. U brojnim drugim većinski muslimanskim zemljama poput Iraka, Egipta, Jemena, Sudana i Afganistana i Pakistana, ali i u manjinskim muslimanskim zajednicama na Zapadu, hidžab nije obavezan zakonom, ali su mnoge žene svejedno prisiljene nositi ga pod društvenim i obiteljskim pritiskom
U Iranu se žene bore za pravo da ne nose hidžab
Nazadnost i brutalnost prisile nošenja hidžaba nigdje nije tako eklatantna kao u Iranu, gdje žene koje se bore za rodnu ravnopravnost i slobodu od islamističkih propisa već godinu dana hrabro prkose režimu i skidaju svoj hidžab na ulicama Teherana i drugih gradova pod sloganima “Hodanje bez vela”, “Moja nevidljiva sloboda” i “Bijele srijede”. Pritom riskiraju uhićenje, zatvaranje i maltretiranje od strane “moralne policije”, kao što se lani dogodilo 32-godišnjoj Vidi Movahed. Iranke su i Međunarodni dan žena ove godine iskoristile za prosvjed protiv prisilnog hidžaba.
>> Kako hrabre žene slave u Iranu? Skidaju marame, prkose vjerskom režimu
Kako tvrdi istaknuta iranska odvjetnica za ljudska prava Nasrin Sotudeh, za “zločin” izlaska u javnost bez hidžaba zakonski je predviđena kazna od globe do dva mjeseca zatvora, ali iranska moralna policija često ide mnogo dalje od toga u kažnjavanju “nemoralnih” žena koje se u zatvoru maltretiraju, tuku i muče. Tragična je ironija da je i sama Sotudeh nedavno osuđena, prema tvrdnji njenog supruga, na 38 godina zatvora i 148 udaraca bičem – zbog optužbi za špijunažu, širenje propagande i vrijeđanje iranskog vrhovnog vođe. Ova kazna, primjerenija srednjem vijeku nego modernom dobu, još je jedna sramotna manifestacija brutalnog gušenja ljudskih prava od strane islamističkog iranskog režima.
>> Iranska odvjetnica za ljudska prava osuđena na 38 godina i 148 udaraca bičem?
Stoga ne bi trebalo biti iznenađenje što su brojni progresivni i sekularno nastrojeni muslimani, kao i oni koji su napustili islam, ovih dana kritizirali poruku koju je Ardern poslala svojim prilično snishodljivim stavom prema islamu.
“Poslušajte kako Iranka Alinedžad Masih objašnjava kako su bijele feministkinje i novozelandska premijerka Jacinda Ardern izdale muslimanke i otkrile svoj latentni rasizam u kojem traže jednakost za sebe, a pokoravanje za obojene žene”, napisao je tako kolumnist Toronto Suna, Tarek Fateh, na Twitteru, objavljujući snimku govora Masih Alinedžad, iranske aktivistkinje koja živi u SAD-u, ali na društvenim mrežama redovito izvještava i promiče prosvjedni pokret za ženska prava u svojoj domovini.
wpDiscuz