Milorad Dodik dosta je jasan i konzistentan u spominjaju hrvatske političke obespravljenosti u BiH.
Postoji nekoliko skupina ljudi koji mu to osporavaju nabijanjem na nos kako on ne čini ništa po pitanju hrvatskih povratnika u RS, a istovremeno šute o povratku Hrvata u Konjic. Drugim riječima, jedna doza srbofobije i nemogućnost shvaćanja da Dodik ni njegova stranka nisu devedesetih etnički čistili Hrvate. Njih je čistio Karadžićev pročetnički SDS koji se danas nudi Dodiku kao alternativa.
piše: Ivan Crnjac I Bild.ba
Nisu oni važni za ovu priču, nego hrvatski politički predstavnici u BiH. Većinu njih posramio je Milorad Dodik u nekoliko javnih istupa gdje je govorio o pravima Hrvata, političkom predstavljanju, izbornom zakonu, nelegitimnosti Željka Komšića i drugim pitanjima koji zanimaju Hrvate u BiH.
Dodik u tomu ima svoj interes. Važno mu je i zbog odnosa sa službenim Zagrebom, ali i zbog ostatka svijeta da u tu priču pokuša uvesti hrvatsko političko tijelo u BiH.
Zašto to radi? Jednostavno, ima zadan politički cilj i sve podlaže cilju. Za taj cilj je spreman učiniti mnoge kompromise. Što je Dodikov cilj? To zna on sam, ali haj’mo biti politički korektni pa kazati da je to što jača pozicija Republike Srpske.
U jačanju RS-a Dodiku je važan Čović. Samo je nejasno zašto se Čović ponaša kao da mu Dodik nije važan. Sramota je da Dodik priča o političkom hrvatstvu više od Čovića.
Sramota je da naši izabrani politički predstavnici propagiraju eu-agendu i pri svemu tomu ne spominju svoj narod koji ih je ovlastio da spominju ono o čemu oni šute. To ne bi bilo problematično da se radi o nekoj strategiji pri kojoj se predstavlja jedno, a na terenu čini drugo. Problem je što ovdje nema nikakvog terena.
Dodik priča o pravima Hrvata. Zapravo, jedini je koji to radi na ozbiljnoj razini. Za to ga njegovi birači nisu ovlastili. Nekima vjerojatno nije ni drago kad to čuju. Znaju da se ratovalo međusobno.
Međutim, Dodik nema taj kompleks. Zna što je njegov strateški interes. Iako nekad izgleda kao da ga nema i kao da je pogubio kompas. Argument loše gospodarske i ekonomske situacije u Dodikovom slučaju nije dobar argument. Tržište vodi nevidljiva ruka, politiku vodi više vidljivih ruku.
Dodik se rukuje s nekima od tih ruku. Iako u lošoj poziciji i protiv dosta neprijatelja, traži saveznike tamo gdje ih može naći. Nudi savezništvo i bh. Hrvatima koji mu trebaju kao što i on treba njima, a oni se ponašaju kao da im Dodik ne treba.
Nije sasvim jasno zašto. Dodik zna odigrati proeuropsku priču kad je to potrebno, ali zna skoknut i do Putina. Za to vrijeme Čović razgovara s nekim europskim dužnosicima koji se nisu pretrgli rješavanjem hrvatskog pitanja.
Dodik radi na političkom položaju svog naroda, Čović se, kao, bavi ekonomijom. A ni tu ne cvjetaju ruže. Kod Hrvata ekonomija nije sjajna. Kontrola novca je fiktivna i nije riječ o kontroli toka novca nego o pukom popunjavanju pozicija.
Nije problem Dodikova lukavost i što zbog te lukavosti uvlači Hrvate u svoju priču, problem je što nitko od Hrvata ne čini ništa više od Dodika. On priča o našem problemu, naši ne rade ni to. Kao da imaju kompleks manje vrijednosti, a ipak traže potporu birača svake izbore obećavajući pri tom kako će nas oni spasiti od onoga što nam SDA namijeni.
Kad prođe izborna parada i kad se mandati podijele, nitko više ne priča ništa od onoga na čemu je tražio glasove. Vlastite birače se gleda s visoka, a mandate i dobivene funkije kao neki s neba poklonjeni radni odnos.
Pravo je pitanje može li se izračunati koliko košta da se to sve isplati? Bilo bi pošteno dati cifru vlastitom narodu da skupi novce, a da mi za to vrijeme ovlastimo Dodika da nas predstavlja. Ako nas zezne i ne uradi ono što su naši politički predstavnici trebali, barem ćemo znati da smo pokušali.